Sloboda govora; tko će fact-checkirati fact-checkere?

Jedan od rijetkih hvalevrijednih novinara iz hrvatskog mainstreama, Boris Mišević, javlja kako mu je račun na Facebooku pod prijetnjom blokade jer je prenio sliku na kojoj ukrajinska vojna postrojba AZOV koristi nacistička obilježja. Nezapamćen napad na slobodu govora, kojeg na zapadu gledamo posljednje dvije godine, nastavlja se punom parom, samo što je krinka pod kojom se vrši preko noći promijenjen iz “sprečavanja dezinformacija vezanih uz covid” u “sprečavanje dezinformacija vezanih uz rat u Ukrajini”. Posljedično, možemo zaključiti kako se u cijeloj priči ne radi o izdvojenom fenomenu kojeg treba “istrpiti radi sigurnosti samo dok pandemija ne prođe”, kako su neki tvrdili, već o degradaciji vrednovanja koncepta slobode govora kao takvog.

 

Slobodu govora treba promatrati istovremeno i kao mehanizam i kao društvenu vrijednost. Pisali smo u tekstu [Obrana slobode govora] (https://www.facebook.com/102265812353505/posts/103522665561153/) o praktičnoj važnosti slobode govora, koju u tom pogledu možemo smatrati mehanizmom koji omogućava postepeno ispravljanje neizbježnih ljudskih grešaka i neznanja. Gušenjem tog mehanizma ne stvaramo samo opasnost supresije istine koju pogrešno procijenimo kao laž, već i onemogućavamo kritičko razmišljanje kao jedini pravi put do istine, čime i sama istina gubi na vrijednosti transformirajući se u dogmatično mrtvo slovo na papiru koje ljudi znaju izrecitirati, ali dubinski ne shvaćaju. Stavovi se, drugim riječima, moraju sukobljavati ne samo kako bi se istina utvrdila, već i kako bi ona bila kontinuirano regenerirana u ljudskom umu vlastitim mentalnim sposobnostima umjesto da ju nameće autoritet. Na tom tragu je i prevalentna definicija znanosti koja kaže kako znanstvene teorije možemo diferencirati od pseudoznanstvenih njihovom mogućnošću opovrgavanja. Teorija je, dakle, znanstvena samo ako je formirana na način koji ostavlja prostora da bude prokazana kao netočna, iz čega vidimo da znanost funkcionira na metodi pokušaja i pogreške, odnosno da je upravo mogućnost kritike preduvjet utvrđivanja znanstvenih činjenica. Zabranjivanje slobode govora onemogućava taj preduvjet, što posljedično onemogućava i približavanje istini.

Uz ljudsku grešnost i neznanje koji se jedino mogu prepoznati i ispraviti otvorenim sukobljavanjem različitih stajališta, u obzir treba uzeti i jedno od temeljnih društveno-političkih pravila; velika količina moći neizbježno otvara vrata korupciji. Koliko god u teoriji lijepo zvučala ideja “borbe s dezinformacijama”, u praksi se ona pokazuje kao nemoguća upravo zbog prevelike mogućnosti zlouporabe kroz lažno etiketiranje kao dezinformacije sve ono što ide kontra režimskog narativa. Praktično pitanje koje, stoga, valja postaviti je tko će i s kojim pravom, ako je zabrana slobode govora implementirana, odlučiti što treba zabraniti (i kada), a što ne; entitet koji bi za to bio zadužen implicitno se stavlja u ulogu nepropitkivog arbitra istine, što je s jedne strane pogrešno jer nitko nije nepogrešiv, a s druge iznimno opasno jer uzdiže dio građana iznad ostalih dajući mu ogromnu moć na razini srednjovjekovnih pravovjernika. Sloboda govora jedna je od temeljnih društvenih vrijednosti zato što omogućava svakom pojedincu jednaku priliku artikuliranja svojih uvjerenja te propitkivanja onih koje smatra pogrešnim. U tom je smislu vrednovanje slobode govora uvelike preduvjet vrednovanja pojedinca jer on, izmeđi ostalog, preko svog individualnog mišljenja i govora manifestira svoju ravnopravnu ulogu u društvu. Kada tomu nije tako, pojedinac postaje sredstvo kolektiva, odnosno glasnik nametnutih narativa, a onaj tko bi pristao pojedincu oduzeti njegovu individualnost vrlo je vjerojatno zadnji u redu kome bi ta mogućnost trebala biti dana. S tim na umu, vrativši se na konkretan problem u sadašnjosti, postavlja se pitanje tko će “fact-checkirati” fact-checkere?

Isprazna floskula krilatice najpoznatijeg hrvatskog fact-checkera koja glasi “samo činjenice” odlično ilustrira njihov manjak temeljnog filozofskog znanja. Filozofi znanosti davno su formirali problem “beskonačnog broja činjenica” koji kaže kako u svakom prikazu činjenica ljudska pristranost igra veliku ulogu (neovisno o točnosti činjenica) jer svakom prikazu činjenice prethodi ljudski odabir činjenice koja će se prikazati njezinim izdvajanjem iz beskonačnosti drugih (prešućenih) činjenica. Prikaz činjenica je, stoga, uvijek obojan ljudskom prirodom (prethodnim interesima i stavovima), pa se čak i točnim činjenicama može manipulirati (što je uvelike i razlika između laži i manipulacije - laž je svjesno artikuliranje stvari suprotnih od stvarnosti, a manipulacija prikazivanje samo jedne strane istinitih stvari) tako da se prikazuje samo jedna, nama podobna, vrsta činjenica. Posljedično, točnije bi bilo kada bi ranije navedeni fact-checkeri umjesto “samo činjenice” kao svoju mantru uveli “samo našoj ideologiji podobne činjenice”, što smo najzornije mogli primijetiti iz njihovog djelovanja tijekom pandemije, u kojem su praktički svaku “pogrešnu” tvrdnju strane koja je bila skeptična prema mainstream covid ideologiji (pa i one s “rubnih portala”) uredno navodili, a goleme greške raznih covid “stručnjaka”, profitera i jednostranih političara sustavno zanemarivali. Zašto su dezinformacije “opskurnih portala” važnije za suzbiti od dezinformacija renomiranih “stručnjaka” koji uistinu utječu na javno mnijenje može se objasniti samo pristranošću i manipulativnošću fact-checkera. 

U svom djelu O slobodi, John Stuart Mill kaže sljedeće; “...mišljenje koje autoritet pokušava potisnuti možda je istinito. Oni koji ga žele potisnuti, naravno poriču njegovu istinitost; ali oni nisu nepogrešivi. Oni nemaju ovlasti da rješavaju pitanja u ime cijelog čovječanstva i oduzimaju svakom drugom sredstvo prosuđivanja. Odbiti saslušanje mišljenja, jer su sigurni da je ono lažno, znači pretpostaviti da je njihova sigurnost isto što i apsolutna sigurnost. Svaka zabrana rasprave pretpostavka je nepogrešivosti”. 

Supresiju slobode govora treba smatrati pogrešnom i/ili korumpiranom, a stvar u čije ime se na nju poziva moralnim štitom kojim zaigrani arbitri istine štite svoju moć. Nazivanje “antivakserom” svakoga tko odbija pristati na iracionalne i ucjenjivačke zahtjeve državne vlasti jednako je intelektualno lijeno i društveno štetno kao i nazivanje svakog tko preispituje ulogu Amerike i NATO-a (i njihovih ukrajinskih političkih predstavnika) u radikalizaciji krize u Ukrajini “rusofilom”. Nošenje nacističkih obilježja treba kritizirati uvijek, a ne samo kada nam fact-checkeri to odluče dozvoliti ovisno o strani koju su zauzeli.