Znanstveno-tehnološka utopija

"Ja sam jezični model treniran od OpenAI-ja, koji nema osobnih mišljenja i ne može davati vrijednosne sudove", odgovorio nam je ChatGPT, chat platforma umjetne inteligencije, na jedno od naših pitanja. Najnoviji je to primjer platforme umjetne inteligencije, koja se samo par mjeseci nakon puštanja u produkciju naširoko počela koristiti u raznim sektorima; od pisanja studentskih eseja preko odgovora na kompleksna znanstvena pitanja do ispravljanja postojećeg i kreiranja novog programskog koda. Cilj stvaranja ovog umjetnog "uma" jest, barem ako je suditi prema njegovim riječima, olakšani pristup informacijama, što za sada očito funkcionira iznimno dobro - u testnoj fazi ChatGPT je imao preko 2 milijuna korisnika. Pritom se, kako je sam rekao, izuzima od donošenja vrijednosnih sudova o svijetu te se drži samo činjenica. Možete ga, drugim riječima, upitati da vam ukratko objasni Kantovu etiku, ali ne može vam reći kako on sam tu etiku vrednuje - smatra li ju dobrom ili lošom, važnom ili beznačajnom. 

Takva nas ideja podsjeća na drugi rastući moderni fenomen - tzv. fact-checkere, čija uloga posebno mahnito raste pod okriljem navodne "borbe s dezinformacijama" u kontekstu covida. Hrvatska vlada planira uložiti dodatnih 50 milijuna kuna u domaće fact-checkere, praveći se pritom slijepa na nedavno objelodanjene Twitter dokumente iz kojih saznajemo da su slični tehnološki "borci za istinu" ustvari bili cenzuristi i manipulatori u punom smislu tih riječi, koji su o istini sudili ovisno o dubini džepa onih kojima je njihova osobna "istina" bila profitabilno-nužna. No, čak i kad bi stavili na stranu činjenice iz prakse, koje još jednom kristalno jasno pokazuju da arbitriranje istinom od bilo kakvih društvenih instanci neizbježno završava pogubno, preostaje odgovoriti gdje je problem u samoj ideji fact-checkinga. 

"Samo činjenice" mantra je glavnog hrvatskog fact-checkera, no "samo činjenice" su iluzija nastala iz kombinacije elementarnog epistemološkog neznanja i svojevoljne sljepoće. Filozofski problem beskonačnog broja činjenica kaže da svakoj evaluaciji činjenice prethodi vrijednosni sud kojim se ta specifična (evaluirana) činjenica izdvojila od beskonačnosti drugih činjenica. Dakle, "samo činjenice" nikada nisu samo činjenice, već "samo činjenice koje su mom umu bile interesantne". Samim time, manipulacije činjenicama moguće su i s točnim činjenicama tako što se fiksira samo na one točne činjenice s jedne strane rasprave. Na taj način djeluje i Faktograf koji čak i kad ne laže, prenosi samo svojoj ideologiji podobne informacije, pa tako u posljednje vrijeme od njih slušamo o netočnosti nekakvih sporednih tvrdnji s nasumičnih portala dok o činjeničnim slonovima u sobi (https://twitter.com/davidzweig/status/1607378386338340867) vlada zavjet šutnje. 

ChatGPT i slična tehnološka postignuća trebala bi predstavljati rješenje baš za takve probleme, mijenjajući svojom tehnološkom nepogrešivošću prirodne ljudske manjkavosti. S takvim platformama naizgled ne postoji isti problem kao kod fact-checkera; njima se može postaviti pitanje i protuargument iz bilo koje sfere te s bilo koje strane rasprave; s njima ne moramo strepiti da će zbog svojih interesa prešutiti nešto krucijalno - u to bi nas barem kreatori umjetne inteligencije i tehno-entuzijasti htjeli uvjeriti, ali stvarnost je nažalost nešto drukčija. Problem vrijednosnog suda nije nulificiran s umjetnom inteligencijom, već samo podignut na višu razinu; umjesto vrijednosnog suda prisutnog u odabiru naglašenih činjenica, vrijednosni sud umjetne inteligencije prisutan je okviru kroz koji ona interpretira svijet, odnosno u pretpostavkama na temelju kojih bilo koji um (pa i onaj umjetni) prerađuje dobivene informacije i iz njih izvlači zaključke. 

Primjerice, ako ChatGPT pitate što misli o našoj društveno-političkoj reakciji na covid, odgovorit će vam da je to kompleksno pitanje i da on nije ovdje kako bi davao vrijednosne sudove, no ako ga pitate što misli o istospolnim brakovima, odgovara da je brak temeljno ljudsko pravo te da je onemogućavanje sklapanja brakova bilo kome ekvivalentno diskriminaciji. Njegova izjava o tome da on daje "samo činjenice" ovime se prokazuje kao laž, jer što god mislili o navedenom odgovoru, on zasigurno nije faktički već vrijednosni sud. Taj njegov vrijednosni sud, u koji je sam toliko siguran da ga smatra faktom, temeljen je na pretpostavci da je brak teško odrediva razvodnjena simbolička institucija, što je, ne slučajno, i prevalentni stav današnjeg mainstreama, kao i tehnokorporacija iz Silicijske doline koje stoje iza ovakvih "pametnih" proizvoda. "Samo činjenicama" umjetne inteligencije, dakle, prethodi niz pretpostavki koje su u nju svjesno (tj. voljom njezinih kreatora) ili nesvjesno (tj. njezinim pronjuškavanjem kako svijet trenutno razmišlja) unesene, a koje formiraju njezin pogled na objektivne činjenice, čime te objektivne činjenice neizbježno bivaju obojane subjektivnim. 

Valja pritom imati na umu da inherentna subjektivnost umjetne inteligencije nije isključivo posljedica ideološke nastrojenosti njezinih kreatora, već puno univerzalniji epistemološki problem, koji je u filozofiji artikulirao Immanuel Kant svojim transcendentnim idealizmom. Kant je revolucionarno shvatio da je pozicija apsolutno objektivnog promatrača, koji sagledava gole činjenice bez utjecaja vlastitog uma, nemoguć jer subjektivni um neizbježno sudjeluje u percepciji činjenica kroz njihovo prerađivanje i organiziranje u smislene cjeline. Time, pak, um na neki način sukreira stvarnost (tj. onu stvarnost koju mi doživljavamo). Od vlastitog uma se, drugim riječima, ne može pobjeći; naš doticaj s realnošću uvijek se događa unutar granica našeg uma, a njegove subjektivne mehanizme ne možemo ugasiti s ciljem spoznavanja gole objektivne realnosti jer time isključujemo i samu mogućnost spoznaje. Ovaj općeniti filozofski problem važan je u kontekstu umjetne inteligencije jer prokazuje da je ideja ostvarivanja davatelja apsolutne objektivne istine - tj. "samo činjenica" - nemoguća ne samo u praksi već i u teoriji. 

To, međutim, ne sprečava modernog čovjeka da pokušava uhvatiti neuhvatljivo; da uz pomoć slijepe vjere u znanost i tehnologiju pokušava doseći razinu sveznajućeg bića koje je u potpunosti ovladalo prirodom i egzistencijom - transformirajući pritom znanost i tehnologiju iz alata za ostvarivanje nezapamćenog svjetovnog napretka u nadsvjetovno božanstvo koje ima odgovor na svako pitanje, pred čijim se apsolutnim znanjem bespogovorno klanjamo i čiji napredak ima prednost i pred zakonom i pred kulturom i pred samim čovjekom. 

Čovjek tako u odnosu na tehno-znanost prestaje biti gospodar i postaje sluga, a svatko tko se drzne suprotstaviti toj slijepoj mašini tehnofilskog napretka biva etiketiran kao opasnost - kao onaj koji stoji na putu napretka, što smo jasno mogli vidjeti i na primjeru covid priče i njene famozne paradoksalne mantre "vjere u znanost". O konkretnim dugoročnim posljedicama ovog fenomena možemo samo nagađati, no jasno je da su one tektonske, a da ih mi nimalo nismo svjesni. Kako bismo i bili kada ne možemo dopustiti da itko nama, modernim i progresivnim tehno-moćnicima, kaže da postoje nadljudske stvari u koje se ne smijemo miješati; da postoje svetinje u koje se dira na vlastitu odgovornost (https://www.voanews.com/a/canada-soon-to-allow-euthanasia-for-the-mentally-ill/6866456.html); da faktičnom nije mjesto u vrijednosnom; da spiritualni vakuum ne možemo i nećemo nulificirati zaglupljujućom i zavodljivom virtualnom stvarnošću. Silicijska dolina, čini se, naša je nova sveta zemlja. Sretno nam bilo.