Banalnost zla

Na primjeru Adolfa Eichmanna, jednog od vodećih nacista, Hannah Arendt je artikulirala svoju poznatu sintagmu "banalnosti zla". Arendt je, u svojoj knjizi Eichmann u Jeruzalemu, popratila suđenje nacističkom činovniku koji je tijekom Trećeg Reicha bio zadužen za organizaciju deportacije Židova u logore. Promatrajući prosječnog i pomalo dosadnjikavog birokratskog tipa Eichmanna, Arendt je došla do zaključka kako zlo nije nužno manifestirano kroz filmski psihopatološke likove (kao što je primjerice Hannibal Lecter), već kroz prosječne, "banalne" ljude koji zlo čine indirektno kroz okretanje glave na nepravdu i slijepo slijeđenje naredbi.

 

Kad je Eichmann konačno priveden pravdi nakon 15 godina čekanja, očekivanje ljudi bilo je da će ispred sebe vidjeti čudovište ili u najmanju ruku psihopata kakav je bio i Hitler. Dočekao ih je, međutim, netko tko liči na računovođu iz susjedstva. Eichmann je u privatnom životu bio prosječan čovjek; zaposlen kao uredski birokrat, imao je obitelj i navodno je bio dobar otac. Posljedično, Arendt je postavila pitanje kako je moguće da je takav "banalan" čovjek odgovoran za patnje i smrti milijuna ljudi, odnosno za neka od najvećih zlodjela u povijesti čovječanstva. Odgovor je dvostran; s jedne je strane činjenica da je Eichmann bio čovjek pasivne osobnosti koji ne propitkuje svoje odluke, kao ni naredbe koje mu dolaze odozgo. Slijepo je poslušan, na umu jedino vlastiti karijerni uspjeh, zbog čega odbacuje mogućnost suprotstavljanja višim instancama, pa makar ga one pozivale i na najgore strahote. S druge strane, budući da Eichmann nije direktno sudjelovao u deportacijama (svime je upravljao iz komfora svog ureda), dogodio se "razmak" između njega i ljudi koji osjećaju posljedice njegovih činova koji je katalizirao ispoljavanje Eichmannovih osobina poslušnosti i pasivnosti; jednostavno mu je bilo mu lakše staviti potpis na tri papira nego sam sebi stvoriti probleme na poslu, pa makar ti papiri odveli stotine tisuća ljudi u smrt. Budući da te ljude nije vidio ni čuo, mogao ih je svesti na potpis na papiru i time lažno očistiti svoju savjest. Zlo je, dakle, često banalno upravo zbog toga što tako malo treba da bi do njega došlo; slijepa birokratska poslušnost.

 

Treći Reich je bila izopačena umotvorina psihopatološkog manijaka, ali ona ne bi mogla izgraditi ni približnu moć onoj koju je privremeno imala, te učiniti zlodjela takvih razmjera, da nije bilo velikog broja "normalnih" ljudi koji su svojim svakodnevnim odlukama nečinjenja i/ili poslušnosti indirektno sudjelovali u širenju tog demonskog sistema (treba u tom kontekstu imati na umu da je Hitler na vlast došao demokratskim putem). Sličnom temom bavi se knjiga Ordinary men u kojoj Christopher Browning analizira kako se običan policijski vod, koji nema nikakve veze s nacizmom, u dvije godine transformirao u nacističke poslušnike koji odvode trudne žene u polje i hladnokrvno im uzimaju živote. Browning piše kako se kod tih ljudi događala postepena normalizacija nasilja u kojoj su hrpom sitnih odluka popuštanja u potpunosti otupili na to što rade, te mehanički obavljali naredbe. Zlo se, dakle, nije događalo od danas do sutra, odnosno na način da je netko normalnoj osobi jedan dan rekao da mora ubiti određen broj ljudi, već je prva naredba uključivala obično čuvanje ograda na ograđenim getoima. Sljedeća je bila privođenje svakog tko se približi ogradi. Pa sljedeća ulazak u geto te agresivnost prema neposlušnicima. I tako dalje dok se, kao u transu, obični policajci nisu u jednom trenutku uhvatili kako guraju dijete u vlak koji će ga odvesti u logor smrti. Kako je jednom rekao C. S. Lewis, najsigurniji put do pakla je onaj postepeni - bez naglih skretanja, bez prekretnica i bez putokaza.

 

O zlu kao potencijalnoj posljedici obične svakodnevice pisali su i mnogi filozofi prije Arendt; Sokrat je smatrao da je svako zlo proizašlo iz neznanja - to jest, iz odbijanja formacije znanja koje omogućava potpuno shvaćanje što zlo donosi. Friedrich Nietzsche je, pak, tvrdio da ljudi često maskiraju kukavičluk u moral, pa se tješe kako zlodjela ne čine zbog svojih moralnih načela, a kada u stvarnosti dobiju priliku za činiti zlo bez ugrožavanja samih sebe, objeručke ju prihvaćaju. Pouka je ista; borba za prevlast dobrog nad zlim je neprestana i događa se u svakome od nas. Svaka naša odluka može biti jedan od krucijalnih dijelova mreže dobroga ili mreže zla. Kao racionalna bića odgovorni smo, stoga, za ono što se događa oko nas, pa makar ne bili direktno uključeni u to; i nečinjenje je odluka za koju snosimo odgovornost.