Bijeda korona "stručnjaka"

U svojoj knjizi Bijeda historicizma, filozof Karl Popper kritizirao je metodologiju društvenih znanosti koju naziva historicizam prokazujući ju kao opasnu i korumpiranu. Historicizam je definiran kao pseudoznanstvena metoda koja iščitavanjem trendova iz prošlosti želi formirati prognoze za budućnost. Drugim riječima, radi se o pogrešnom pogledu na trendove kao na zakone po kojima se društvo razvija, čijim pronalaskom se može dobiti nekakav mističan uvid u budućnost. Posljedično, historicist postaje neka vrsta lažnog proroka, što metodu čini ne samo faktički krivom, već i društveno opasnom zbog svoje neskromnosti i intelektualnog nepoštenja. S obzirom na grandioznost metode, odnosno na činjenicu da se osoba koja ju koristi na neki način uzdiže iznad ostalih koji nemaju njezine mistične uvide, jasno je gdje je privlačnost historicizma te zašto ga je toliko ljudi kroz povijest koristilo. Nažalost, ista je metoda uzela maha i u vrijeme covida.

 

Jednostavnim riječima, historicizam se bavi prognoziranjem budućnosti na temelju prividnih zakona iz prošlosti, u čemu pronalazimo jednu od temeljnih filozofskih grešaka koju je u najpoznatijem slučaju prokazao David Hume. Hume je, kroz koncept koji danas zovemo Humeova giljotina, artikulirao kako ne smijemo miješati deskriptivno (tj. kako nešto jest - opis faktičnog stanja stvari) i preskriptivno (onoga kako nešto mora biti, odnosno kako će nešto biti u budućnosti). Hume je, drugim riječima, ukazao na to da ne postoji nikakva logična poveznica koja nam omogućava zaključivanje kako će nešto biti iz onoga kako nešto jest. Historicizam čini upravo tu grešku svodeći mnoštvo različitih uzročnika društvenih događaja na jedan misteriozan zakon koji sve to vodi, što sa sobom povlači i misao da se sve što se dogodilo moralo dogoditi. To je, dakle, faktička greška u korijenu historicizma, a sada treba objasniti kako ju historicisti pokušavaju sakriti.

 

Historicističke teze s pravom se mogu smatrati pseudoznanstvenima jer su formulirane tako da ih se ne može pobiti racionalnim argumentima (dakle, nisu opovrgljive, što je temelj znanstvenih teorija) – time podsjećaju, primjerice, na astrologiju koja svojom nepreciznošću i općenitošću ne ostavlja prostora da praksa pokaže da je u svojim predikcijama bila u krivu. Istovremeno, artikulirane su s prizvukom grandioznosti (i vrlo često nepotrebnog kompliciranja ustvari banalnih argumenata), pa samim time i manipuliraju ljudima lažno se predstavljajući vrijednim slušanja. Time historicisti pokrivaju praktički sve stavke lažnog proročništva; (I) uzdizanje svog mističnog znanja iznad većine, (II) formiranje teza tako da ih se ne može opovrgnuti i (III) ciljano manipuliranje velikim riječima kako bi si pridodali na važnosti. Njihova opasnost ponajviše se manifestira kada, zbog privlačnosti koju su uspješno stvorili oko sebe takvim nepoštenim taktikama, lažni proroci počnu utjecati na društveno-političke odluke, što se dogodilo i u trenutnom slučaju covida, samo što je problem dodatno pojačan djelovanjem novinara koji istovremeno kontinuirano promoviraju sebi podobne proroke, dajući im javni prostor neovisno o tome kakve nebuloze pričaju, i cenzuriraju one koji se drznu prema prorocima biti kritični. Proroci tim faktorom promocije dosežu svoj puni potencijal jer se od njih stvara neki oblik idola/svete krave kojeg obični smrtnici ne smiju propitkivati. Sva ona inzistiranja na “slušanju struke”, odnosno odbacivanju drugog mišljenja zbog nestručnosti ili nepodobnosti, ukazuju upravo na to.

 

Uz ranije navedenu inherentnu privlačnost historicizma, jasno je kako je covid bio idealan katalizator ispoljavanja lažnih proroka jer se radilo o pandemiji globalnih razmjera koju do sada nismo doživjeli. Ljudski je u mraku neznanja vjerovati onome tko tvrdi da ima mističan uvid u stanje stvari jer se kao racionalna bića ne osjećamo dobro kada ne znamo što je ispred nas. Lažnim prorocima, dakle, strah, koji otupljuje kritičko razmišljanje, odgovara zato što smanjuje mogućnost da se njihova lažnost prepozna. U tome se možda vidi uzrok propagandističkog i sustavnog sijanja panike covid “stručnjaka” u posljednje dvije godine. Rečenica “ako se ne cijepimo, opet ćemo puniti groblja” svojom neopovrgljivošću (što znači puniti groblja, koliki bi porast preminulih trebao biti da bismo odredili da su groblja "napunjena", kako možemo utvrditi bi li netko preživio da se cijepio, itd.) i proročanskim vizualnim slikama “punjenja groblja” (umjesto, recimo, normalne rečenice “bit će porast preminulih”) ukazuje da se radi o vještoj historicističkoj manipulaciji koja puca na iracionalan strah ljudi izvlačeći, potpuno nelogično, poveznicu između prošlosti (implikacija je da su ljudi ranije umirali jer su necijepljeni – što je samo po sebi podložno diskusiji) i budućnosti (“ljudi će OPET puniti groblja jer su necijepljeni”). Takvih primjera je, naravno, napretek; “tsunami novozaraženih”, “U prvom valu smo izbjegli korona-party. Sad smo pred korona-tulumom”, svakodnevno "rušenje rekorda novozaraženih", "Đikićev tim pronašao ahilovu petu koronavirusa", "Nepridržavanje najliberalnijih mjera u Europi može nas odvući u peti val", itd. Možda i najgore od svega, ne samo da ti ljudi za svoje izjave, onda kada se uredno pokažu kao netočne (ukoliko su proroci svojom formulacijom uopće ostavili mjesta za to), ne odgovaraju, već ih se i dalje iznova i iznova poziva da daju svoja proročanstva. Treba imati na umu da nitko od covid stručnjaka koji posljednje dvije godine zagovaraju “najstrože mjere” – od suludih lockdownova do psihopatološkog cijepljenja djece – nije napravio nijedan znanstveni model/analizu kojim bi potkrijepio svoje prognoze, što samo potvrđuje historicistički karakter njihovog djelovanja.

 

Možda najbolji dokaz da ovo što se danas događa nije nov fenomen pokazuje Schopenhauerova kritika Hegela (kojeg Popper smatra jednim od utemeljitelja historicizma) iz 19. stoljeća – paralela je očita čim zamijenite ondašnju “filozofiju” s današnjom “znanosti”; 

“Nakon što je Kant ponovno proslavio filozofiju [danas znanost – “vjeruj znanosti”], uskoro je i ta filozofija morala postati dio državnog interesa “odozgo” i osobnih “odozdo”… Moglo se dakle pouzdano pretpostaviti da će primum mobile, skrivena opruga takvih pokreta, unatoč svim slavljeničkim raketama i bombastičnim tvrdnjama, biti realni, a ne idealni ciljevi i da će se, u skladu s tim, pokrenuti puke stranačke svrhe, opruge mnogih navodnih svjetskih mudraca i da će pri tome istina biti posljednje o čemu treba razmišljati… Kada vlade filozofiju [znanost] pretvaraju u sredstvo za postizanje državnih ciljeva, učenjaci s filozofskim profesurama onda u njoj vide obrt kojim će prehranjivati svoje ljude”.

 

 

Izvori:

 

Karl Popper: Bijeda historicizma

 

Karl Popper: Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji

https://www.index.hr/vijesti/clanak/video-markotic-ako-se-ne-cijepimo-ponovno-cemo-puniti-groblja/2287759.aspx

 

https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/vijesti/hrvatska-i-svijet/omikron-tsunami-danas-duplo-vise-novozarazenih-nego-prije-sedam-dana-1156261

 

https://www.index.hr/vijesti/clanak/markotic-sad-smo-pred-koronatulumom-ali-moze-biti-cijepljenjetulum/2314490.aspx

https://www.jutarnji.hr/life/tehnologija/dikicev-tim-pronasao-ahilovu-petu-korone-studija-je-objavljena-u-vodecem-znanstvenom-casopisu-15011097

https://zdravlje.gov.hr/vijesti/beros-nepridrzavanje-najliberalnijih-mjera-u-europi-moze-nas-odvuci-u-peti-val-i-potencijalni-lockdown/5550

 

Karl Popper: U potrazi za boljim svijetom