U svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji Karl Popper navodi dva načina kako država može intervenirati u društveni, ekonomski ili politički sistem u kojem djeluje; osobnim ili institucionalnim državnim intervencionizmom. U prvom, država se miješa u sistem po partikularnoj odluci trenutne vlade; on se najčešće upotrebljava u hitnim slučajevima koje ustav ili zakoni države nisu uspjeli predvidjeti. Institucionalni intervencionizam se, pak, očituje u intervenciji preko institucija koje su jasno određene pravnim okvirom države. Pojednostavljeno, osobni intervencionizam implicira osobnu odluku trenutne vlasti dok se institucionalni odvija preko djelovanja institucija prema svojim propisanim zadaćama. Iako, kako je već navedeno, uvijek postoji šansa da će se na razini države odigrati neki nepredviđeni događaj s kojim će se vlast morati nositi kroz finese vlastite političke i praktične mudrosti, pri uređenju državnog okvira mora se težiti pokriti što više takvih događaja iz dva fundamentalna razloga;
1) u kritičnim situacijama, bolje je imati već propisanu i provjerenu proceduru djelovanja nego smišljati hitan plan prema hirovima vlasti gdje je mogućnost pogreške maksimalno uvećana kako zbog standardnih ljudskih grešaka vlasti tako i zbog grešaka kao posljedica panike i iracionalnosti stvorenih radi stresnosti situacije
2) jasno propisana procedura onemogućava ljude koji čine vlast da zloupotrijebe trenutnu hitnu situaciju u vlastite svrhe (npr. povećanje svoje moći).
Drugim riječima, institucionalni intervencionizam bolji je jer više štiti sustav od (1) pogrešaka vlasti i (2) korumpiranosti vlasti. Jedan od glavnih problema globalnog nošenja s pandemijom covida upravo je to što su se vlasti odlučile na osobni intervencionizam umjesto institucionalnog.
Prije 2020., WHO je u svojim znanstvenim radovima službeno navodio kako odvajanje zdravog stanovništva u pandemijama nema medicinskog ni znanstvenog smisla (https://www.wsj.com/articles/lockdown-science-pandemic-imperial-college-london-quarantine-social-distance-covid-fauci-omicron-11639930605?mod=opinion_lead_pos6). Nakon što se covid prvi puta pojavio u Kini, WHO je indikativno odlučio promijeniti svoje dokumente bazirane na znanstvenim istraživanjima te se voditi političkim odlukama Kine - države totalitarističkog uređenja. Iz sadašnje perspektive, čini se kako je to bio kamen temeljac globalne odluke da ćemo se s pandemijom nositi osobnim intervencionizmom, tj. ne propisanim procedurama, već partikularnim odlukama trenutnih vlasti. Za sada ne možemo sa sigurnošću znati zašto su se WHO i, preko njih, države odlučili na takav sistem, ali dojam ostaje da je riječ o kombinaciji nepripremljenosti na pandemije tih razmjera (dakle, nepostojanje jasno propisanih procedura koje su preduvjet za institucionalni intervencionizam) te političke korumpiranosti Kine kao prve države koja se s pandemijom bori te koja je u tom ključnom početku davala gomilu lažnih i propagandističkih informacija (valja tu spomenuti i javnu tajnu političke povezanosti WHO-a i Kine koja je vrlo vjerojatno utjecala na bacanje godina znanstvenog istraživanja u vjetar i slijepe vjere kineskoj vladi). Nakon postavljanja takvog okvira djelovanja, isti je dodatno učvršćen kampanjom gotovo svih država u kojoj vlasti inzistiraju kako se mora "slušati struku". Koliko god to imalo smisla u trenutku kad smo bili u mraku sa znanjem o virusu, iz sadašnje perspektive vidimo kako je to bio jedan od prvih i ključnih argumenata vlasti u korist skrivanja rezona donošenja političkih odluka od naroda. Koliko god neki virus bio nepoznat i teško shvatljiv većini, dugoročno se načela donošenja odluka koje direktno utječu na pojedince i njihove slobode moraju artikulirati na način koji je shvatljiv prosječnom čovjeku i u obliku koji je dostupan široj javnosti. U slučaju covida nijedno od tih pravila nije ispoštovano te se cijela priča, čini se ciljano, mistificirala i odmicala od očiju javnosti. Dosta brzo postalo je jasno ne samo koliko je šuplja cijela ta priča o političarima koji slijede savjete znanstvenika te na taj način donose odluke, već i da je istina zapravo obrnuta; podobni znanstvenici (i preko njih sama znanost) instrumentalizirani su za opravdavanje partikularnih odluka političkih vlasti. Očito je to bilo iz same činjenice da su političarima bila puna usta znanosti, a istovremeno su vršili cenzuru "nepodobnih" znanstvenika, onemogućavali racionalnu znanstvenu/demokratsku diskusiju te formirali argumente na neopovrgljiv način čime su isti argumenti automatski gubili predznak znanosti. Osobni intervencionizam očit je i kroz mnogo primjera u Hrvatskoj; od stavljanja oznake tajnosti na sve nabavke medicinske opreme do funkcioniranja stožera koji rasprave vodi u četiri zida, a u javnost izlazi samo sa zaključcima čime, s obzirom na to da se o zaključku ne može raspravljati bez poznavanja premisa, onemogućava javnu raspravu o svojim odlukama. O proizvoljnosti stožerovih odluka, kao što je obaveznost covid potvrda za javne ustanove, a za kockarnice ne, ne treba trošiti previše riječi.
Nakon dvije godine je, dakle, više-manje jasno na kakvu vrstu intervencije se globalna politika odlučila. Valja sada detaljnije analizirati stvorenu (i buduću) opasnost te odluke. Kroz većinu povijesti, osnovno pitanje koje se postavljalo u kontekstu političke vlasti bilo je "tko bi trebao vladati". Klasični liberalizam uvidio je pogrešnost te teze sa stajališta slobode i prosperiteta pojedinca te ju je zamijenio pitanjem "kako treba uspostaviti politički sistem da se minimizira mogućnost zloupotrebe vlasti". Drugim riječima, klasični liberali shvatili su jednu od krucijalnih tezi funkcionalnih društava; s velikom količinom moći neizbježno dolazi do korupcije (što je i jedan od glavnih razloga zašto u demokracijama postoji podjela vlasti). Promatrajući situaciju s covidom iz te perspektive, odmah postaje jasno kako smo kao društvo potpuno zaboravili na to pitanje. Pod opravdanjem borbe s virusom, vlast si kontinuirano povećava moć te na sve više i više načina otežava građanima da se tom procesu usprotive; od cenzure na društvenim mrežama preko direktne zabrane prosvjeda do pseudomoraliziranja o tome kako neposlušni građani na neki način sudjeluju u povećanju preminulih od covida (zaključka do kojeg su došli mentalnom gimnastikom najpokvarenije vrste). Da je količina moći trenutnih vlasti na nezapamćenim razinama (u kontekstu zapadnog svijeta) jasno je i pobornicima rigoroznih covid mjera - njihov argument nije negiranje te teze, već objašnjenje kako tako mora biti radi spašavanja života. Takav zaključak, međutim, posljedica je postavljanja lažne dileme u kojoj su nam opcije davanje apsolutne moći državi ili pristanak na smrt naših sugrađana što je besmislica budući da se, kao i pri gotovo svakom problemu, ni za jedno rješenje ne može reći da je bez rizika. Čak i ako prihvatimo tezu da će se s jačim mjerama smanjiti broj žrtava od covida (što zapravo ne bismo trebali jer nikakvi dokazi ne ukazuju da je tomu tako), ostaje, primjerice, činjenica da ćemo količinu ljudi palih u apsolutno siromaštvo kao posljedica mjera brojati u stotinama milijuna. Time smo, dakle, slijedeći njihovu iskrivljenu logiku, indirektno odgovorni za smrt ljudi neovisno o odluci koju donesemo (uz apsolutno siromaštvo neizbježno ide i smrt za velik broj ljudi). Vlasti, dakle, same sebi povećavaju moć pod opravdanjem hitnosti situacije, a o potencijalnoj opasnosti zlouporabe iste moći te odlaska van okvira demokracije (u totalitarizam) kao i o mogućim posljedicama mjera koje bi nam mogle naštetiti i više od samog virusa šute. Pokazatelj kolektivne histerije koju su stvorili kako bi usmjerili raspravu u takvom smjeru nalazimo u činjenici da 41% američkih liberala smatra kako postoji 50% šanse da će završiti u bolnici ako se zaraze covidom, a nisu cijepljeni. U stvarnosti, šanse za hospitalizaciju od covida su manje od 1% (https://news.gallup.com/opinion/gallup/354938/adults-estimates-covid-hospitalization-risk.aspx).
Sve ove nabrojane opasnosti bile bi nemjerljivo manje da su se vlasti u početku odlučile za institucionalni intervencionizam budući da bi tada imali jasno artikuliranu proceduru i okvire djelovanja, određene pragove pandemije (npr. "ne smijemo radi zdravstvenog sustava na dnevnoj bazi prijeći broj od 10 000 zaraženih" ili "kada spustimo broj hospitaliziranih na 1000, ukidamo te i te mjere" itd.), javno dostupne analize i procjene vlasti o budućem razvijanju pandemije te njihovog proporcionalnog djelovanja i sl. Ukratko, put kroz pandemiju bi narodu djelovao puno predvidljivije i transparentnije. Znali bi, primjerice, da Beroš (tj. ona viša instanca koja mu nameće odluke) neće jedan dan proizvoljno donijeti novu mjeru za koju se do pred tjedan dana tvrdilo da je nepotrebna kao što je to čest slučaj kod nas. Većini ljudi nije problem žrtvovati dio svog životnog komfora radi zaštite ugroženih, ali problem im je kada isto moraju bez racionalnog objašnjenja, bez mogućnosti propitkivanja te bez vidljivih benefita dok im istovremeno korumpirani političari svakodnevno sole pamet kako nisu dovoljno poslušni. Teško je biti poslušan prema nekome tko ti je pet puta rekao da će te pustiti na miru ako samo još ovaj put poslušaš što ti nalaže. Kako kaže ona američka poslovica, prevari me jednom, ti si kriv. Prevari me drugi put i kriv sam si sam. Paradoksalno je, s tim na umu, gledati kako predstavnici vlasti konstantno plaču o navodnim teorijama zavjere i dezinformacijama prešućujući pritom da su oni njihov glavni uzrok; kad ljude ostaviš u mraku ne objašnjavajući im rezon kojim si došao do odluka koje direktno utječu na njihov život, neizbježno je da će početi misliti da je to što radiš ciljano uroćeno protiv njih. To će raditi i sve više ako se mnoge "teorije zavjere" pokažu istinitima kao što je slučaj u vezi covida u posljednje dvije godine. Sjetimo se samo da je dosta medija prije nešto više od godinu dana posprdno prenosilo kako "radikalni antivakseri šire teoriju zavjere da će cijepljenje biti obavezno". Nakon gomile takvih slučajeva, pravo pitanje danas ne bi trebalo biti zašto postoje teorije zavjere u vezi covida, već zašto ih još uvijek nazivamo teorijama zavjere. Na kraju, riječ se ponovno može prepustiti Popperu i njegovom viđenju osobnog nasuprot institucionalnog intervencionizma - aktualnost njegovih riječi u kontekstu covida je očita; "Neograničene ovlasti vladara izvan su tih racionalnih metoda. To su kratkoročne i prolazne odluke, odluke koje se mijenjaju od danas do sutra... U pravilu o njima se ne može ni javno raspravljati kako zbog nedostatka potrebnih informacija, tako i zbog toga što su načela na temelju kojih se odluke donose nepoznata."
Primjedbe
Objavi komentar