Kina i izdaja znanosti

Nakon pojave covida u Europi početkom 2020., slijedio je logičan niz događaja u kojem su europske države panično reagirale (iz čega se može iščitati naša nespremnost na takav rizik na koji su mnogi godinama upozoravali) te jedna za drugom posegnule za lockdownom kao mjerom sprječavanja širenja virusa. Taj potez iznimno je problematičan iz sadašnje perspektive budući da je WHO u svojim istraživanjima prije 2020. jasno navodio kako odvajanje zdrave populacije prilikom pandemija nema znanstvenog i medicinskog smisla; “forced isolation and quarantine are ineffective and impractical, based on findings from the Spanish flu pandemic of 1918”. Dodatnu sumnju na razumnost cijele priče baca činjenica da je totalitaristička i komunistička država (Kina) bila prva država koja se susrela s virusom te da, s obzirom na javnu tajnu političke sljepljenosti kineske politike i WHO-a, postoje velike šanse da je WHO promijenio svoju strategiju upravo po uzoru na Kinu kojoj je prva reakcija na novi virus bilo masovno zatvaranje. Budući da su prijašnja dugogodišnja znanstvena istraživanja bačena u vjetar te da se umjesto njima slijepo vjerovalo državi s društveno-političkim sistemom kojem ne treba vjerovati ni kad darove nosi, očito je kako je WHO od početka okrenuo leđa znanosti i prigrlio politiku u njenom najgorem obliku. Lako je moguće da je upravo taj događaj otvorio pandorinu kutiju koja je slijedila i koja traje do danas. 

Iako se, zbog iznimne ekonomske i političke snage Kine, malo podataka o stanju u Kini uspije probiti do zapadnih medija, početkom pandemije vidjeli smo strašne scene gdje se kineski građani nasilno odvlače s ulica te lemilicom zavaruju u svoje domove kako bi se „zaustavilo širenje virusa”. Takve strašne stvari, kojih u Kini zasigurno ima puno više nego što znamo - sjetimo se samo koncentracijskih logora za Ujgure koji su iz nekog razloga samo par dana bili vijest u medijima nakon čega se na njih potpuno „zaboravilo” - jasno ilustriraju kako Kina kao država funkcionira te da je iluzorno od njih očekivati iskreno, znanstveno i čisto nošenje s javnozdravstvenim problemom. Kako se takvi sistemi nose s takvim problemima velikih razmjera znamo iz povijesti; kompleksan problem se svede na jedan faktor (npr. suzbijanje virusa), vodeća partija navodno pronalazi rješenje (npr. policijski satovi, zabrana slobodnog kretanja, …) pa se, pod krinkom općeg dobra, poziva na apsolutnu poslušnost kako bi se to rješenje postiglo - što sa sobom povlači standardne cenzure i zatvaranje „nepodobnih/opasnih”. Svi se ostali faktori, od etičkih (je li etički opravdano iskrivljavati istinu kako bi povećali šanse da će narod biti poslušan) preko ekonomskih (kako će se takve rigorozne mjere odraziti na najsiromašnije) do društvenih (mentalno zdravlje, porast nasilja u obiteljima zbog lockdowna, porast suicida, itd.), pritom sustavno zanemaruju - partija ima svoj cilj i napravit će sve da do njega dođe. S filozofske strane razumljivo je zašto se Kina odlučila tako nositi s pandemijom; za razliku od liberalnih demokracija zapada, u Kini je fokus u odnosu pojedinca i države/kolektiva na kolektivu - tj. pojedinac se vidi isključivo kao dio kolektiva kojeg mora unapređivati. Posljedično, potpuno je logično da vlast (koja reprezentira kolektiv) naređuje pojedincu što da radi pa i pod cijenu kršenja njegovih prava (dapače, termin „kršenja individualnih prava” može se koristiti samo iz perspektive zapada; u sistemima gdje pojedinac djeluje primarno radi koristi države, njegova prava su trivijalnost). Takav odnos sa sobom povlači i potpuno različito definiranje istine; dok se na zapadu teži objektivnoj istini, u Kini i sličnim sistemima istina se transformira u istinu partije. Taj fenomen opisan je kroz mnoga kulturna djela; od Orwellovog Ministarstva istine u romanu 1984 do remek-djela serije Chernobyl gdje, u jednoj od najupečatljivijih scena, predstavnici vlasti urlaju na jednog od injženjera kako sigurno nije vidio grafit unutar tvornice jer grafita tamo nema iako je ovaj par minuta prije svojim nogama gazio po grafitu. U takvim sistemima sve, pa i objektivna stvarnost, samo su oruđa kolektiva - tj. vodeće partije. 

Bez racionalnog i analitički-hladnog pogleda na objektivnu stvarnost, kojem je cilj „nezainteresirana” potraga za istinom (tj. takva da je istina sama po sebi cilj, a ne sredstvo za potvrđivanje nametnutih dogmi), i znanost kao disciplina gubi svoj smisao. Opasnost koja se time stvara je golema, a još i veća kada se događa u trenucima globalne pandemije, no, čini se da upravo to gledamo posljednje dvije godine. Znanost je instrumentalizirana u partikularne svrhe te time izdana kao u najmračnijim društvenim sistemima. Kako bi se utvrdila tragična sličnost trenutnog društveno-političkog narativa zapada s onim kineskim, rasprava će se usmjeriti na naše prostore te zaključiti na koje načine smo se smo se približili totalitarističkoj ideologiji te time izdali znanost.

Karl Popper svojom je teorijom opovrgljivosti formulirao definiciju znanosti kakvu danas poznajemo; neka teza je znanstvena (racionalna) isključivo ako ostavlja mogućnost da bude opovrgnuta (tj. dokazana kao netočna). Nasuprot tome, pseudoznanstvene (iracionalne) teze artikulirane su na način u kojem ih stvarnost ne može demantirati. Posljedično, kada vodeća partija neke države nametne svoje stavove kao nepropitkivu istinu, kao ranije navedena Kina, ti stavovi automatski gube predznak znanstvenih teza te postaju dogme. Tijekom uvođenja covid potvrda u RH (isto vrijedi i za većinu drugih mjera, ali potvrde su uzete kao do sad najrigoroznija), često se u medijima čulo pitanje „zašto ste protiv“ covid potvrda. Takvo je pitanje u startu pogrešno jer okreće raspravu „naglavačke“; logika, naime, uči da nije ispravno tražiti osobu da dokazuje zašto x NIJE valjan, već se prvotno mora ustanoviti zašto x JEST valjan - to je, dakle, ono što se u društvenim znanostima naziva pozitivnom izjavom. Tek se tada dani dokazi mogu pokušati demantirati te analizirati jesu li zaključci (x) koji slijede iz njih valjani i istiniti. U kontekstu većine covid mjera, takvo pitanje nikome iz stožera civilne zaštite nije postavljeno niti su oni odredili jasne parametre kojim bi se mogla utvrditi istinitost njihovih teorija kao što je, primjerice, teza da će covid potvrde „smanjiti širenje virusa“. Ne znamo koliki postotak „smanjenja širenja“ se mora dogoditi da bismo potvrdili teoriju, ne znamo koje sve faktore moramo uzeti u jednadžbu (npr. gledamo li državu kolektivno ili ciljamo na određene sektore koje želimo izolirati od virusa – tipa zdravstveni sustav, škole ili nešto slično), ne znamo gledamo li samo postotak širenja ili i broj preminulih (utječu li potvrde i na to?), ne znamo, na kraju krajeva, ni koju metodologiju koriste prilikom svrstavanja preminulih građana u „preminule od covida“ iako se vrlo često koriste brojem preminulih za potvrdu svoje teorije (iako je to zapravo samo gušenje rasprave pseudomoraliziranjem budući da je, u mraku u kojem jesmo oko metodologije, jednako moguće da netestiranje zdravstvenih radnika s covid potvrdama omogućava prodor virusa u bolnice te dodatno ugrožava rizične pacijente i povećava smrtnost). Od njihovog logičkog slijeda, dakle, imamo samo zaključak, a rezon kojim su do njega došli nije javno dostupan. Samim time, taj zaključak po definiciji ne moze biti znanstven budući da je logička rasprava o njemu (tj. njegovo opovrgavanje) onemogućena. Ostaje nam, drugim riječima, isključivo iracionalna odluka hoćemo li se odlučiti na vjeru u ispravnost stožerova stava (koji se, u ovom kontekstu, može promatrati kao ekvivalent vodeće partije) - možda je tome uzrok kontinuirano korištenje one kontradiktorne teze „vjeruj u znanost”. 

Od trenutka kad je problematika bazirana na iracionalnosti, neizbježno je bilo da će se rasprava pretvoriti u nešto nalik na nogometnu utakmicu; ljudi će emotivno odabrati stranu za koju navijaju (vakseri vs antivakseri) i postepeno se sve više ukopavati u nju, a partija će zadovoljno promatrati kako ljudi troše energiju na trivijalnosti umjesto na meritum. Dodajte tome medije koji posljednje dvije godine djeluju isključivo u skladu s partijom (nejasno je zašto nitko ne priča o onom tajnom sastanku Plenkovića i predstavnika većine mainstream medija početkom pandemije koja označava početak „unisonog” djelovanja vlade i medija) i u situaciji smo gdje se u javnom prostoru može čuti samo partijska ideologija. Za razliku od Kine, međutim, radi kvalitete liberalnog sistema koji smo gradili stoljećima, kod nas se (barem za sada) propaganda ne može nazvati propagandom, zbog čega je vlast svoju propagandu upakirala u znanost ne shvaćajući (prešućujući) da takvo djelovanje po svojoj definiciji ne može biti znanstveno. Znanost je, nažalost, u ovom trenutku preuzela ulogu koju je nekad igrala religija pa se svatko tko se drzne dirnuti u partijske dogme naziva „ravnozemljašem” - tj. onime tko je kontra znanosti (što je ekvivalent nekadašnjeg heretika). Taj fenomen nije ništa novo, Schopenhauer je jednom prilikom napisao odličan opis slične situacije koja se odvijala u Njemačkoj u 19. stoljeću; „Kada vlada filozofiju [danas znanost] pretvara u sredstvo za postizanje državnih ciljeva, učenjaci s filozofskim [znanstvenim] profesurama onda u njoj vide obrt kojim će prehranjivati svoje ljude”. Dovoljno je otvoriti dnevne novine da se vidi hrpa „znanstvenika” koji kao babe vračare najavljuju „tsunamije novozaraženih”, „puna groblja”, i sl. što se u dobrih 90% slučajeva pokaže krivim, međutim, za to ih se nikada ne prozove (treba imati na umu da čak i one njihove prognoze koje se ispostave kao točne ne treba gledati kao uspjeh budući da nisu bazirane ni na kakvim matematičkim ili znanstvenim analizama, već isključivo na nasumičnom nagađanju. Kako kaže narod, i ćorava koka ubode zrno). Jesu li oni za takvo ophođenje financijski podmazani ostaje vidjeti jednom kad izađemo iz ove kolektivne psihoze, ali malo je reći da je njihovo ponašanje sumnjivo. Paralelno s time, oni znanstvenici koji su se drznuli propitkivati partijsku ideologiju ušutkani su - kako kod nas tako i vani (od nesretnog Faktografa i FB-ove „provjere fakti” preko izbacivanja G. Lauca iz savjeta vlade zbog „neunisonosti” njegovih stavova do brisanja profila R. Malonea na Twitteru). 

Kako se vidi iz teksta, trenutno ophođenje društveno-političkog vodstva zapada je neopovrgljivo, autoritarno („slušaj struku”) i prepuno cenzure. Kao takvo, u potpunosti se udaljlilo od znanosti kakvu smo poznavali do 2020. te sve više poprima konture totalitarističke politike. Kolika je u tome opasnost ostaje na svakome da sam zaključi imajući na umu sve što znamo o totalitarizmu pa i iz trenutnog primjera Kine.

Izvori:

https://www.wsj.com/articles/lockdown-science-pandemic-imperial-college-london-quarantine-social-distance-covid-fauci-omicron-11639930605?mod=opinion_lead_pos6