Obrana slobode govora

Sloboda govora jedna je od temeljnih vrijednosti zapadnog društva. Nakon tisućljeća represije nad svim individualnim slobodama, pa i slobode govora, konačno smo formulirali jednu od fundamentalnih teza otvorenog društva; da pojedinac nije tu zbog kolektiva (države), već da kolektiv postoji primarno radi očuvanja pojedinaca. Shvatilo se, drugim riječima, da društvo mora biti organizirano na način u kojem skup pojedinaca koji ga čini u njemu može prosperirati. Logična posljedica takve tranzicije iz kolektivizma u individualizam bila je i sloboda misli i izražavanja. Samo na taj način svatko može pronaći svoj put napretka te koristiti svoje racionalne i verbalne sposobnosti za očuvanje tog prava te omogućavanja istog svakome. Kako je strmoglavi napredak tehnologije u kombinaciji s degradacijom nekih temeljnih liberalnih vrijednosti, te raznih društveno-političkih okolnosti, ponovno doveo u pitanje pravo na slobodu govora, bit će analizirano u nastavku, s nadom da će ovaj tekst poslužiti kao dio obrane ove temeljne slobode.

Argumenti u korist slobode govora jednog od vodećih predstavnika klasičnog liberalizma, Johna Stuarta Milla, mogu se sažeti u 3 točke; 

1) sloboda govora mora postojati jer zabrana iste implicira apsolutnu nepogrešivost one strane koja provodi taj čin (zašto bi, u suprotnom, zabranili nešto za što vjerujemo da je potencijalno točno?)

2) sloboda govora mora postojati jer nijedan odgovor na kompleksan problem ne sadrži kompletnu istinu 

Hegelova dijalektika uči kako se ljudsko znanje formira u metodi trijade; prvo se postavi teza, zatim njoj suprotna antiteza, te konačno neka Aristotelovska zlatna sredina između ta dva ekstrema koju nazivamo sintezom. Nakon toga, ta sinteza postaje nova teza te se proces nastavlja u krug i unedogled. Znanje se, iz tog gledišta, može promatrati kao kula koju postepeno gradimo kroz sukobljavanje suprotnih teorija i njihovim djelomičnim spajanjem. Ako se, dakle, odlučimo na zabranjivanje slobodnog izražavanja, riskiramo odbaciti velik dio istine koji neka teorija sadrži, a koji mi nismo bili u stanju prepoznati.

3) sloboda govora mora postojati jer teze, pa makar bile istinite, gube na vrijednosti ako se kontinuirano ne koriste (tj. sukobljavaju sa suprotnim tezama).

Kao što mišić sportaša koji nije korišten propada, tako i nekorištena istina prestaje biti važna u praktičnom smislu te postaje mrtvo slovo na papiru. Izbjegavanje sukobljavanja mišljenja, drugim riječima, uzrokuje da čak i točno mišljenje gubi na vrijednosti jer se ne regenerira i ne razvija iznova u ljudskom umu. Um, tako, postepeno zaboravlja kako kritičkim razmišljanjem doći do cjelovite istine, odnosno pamti samo krajnji zaključak, čime on neizbježno postaje klišej ili dogma.

Kako i zašto je danas na društvenoj razini došlo do zaborava velikog dijela ovih teza? 

Prvo, dogodila se postepena i dugoročna promjena u sustavu vrijednosti u kojem su određeni duhovni autoriteti postepeno zamijenjeni svjetovnim. Konkretno, Nietzscheova poznata "smrt boga" govori kako je religiozna baza moralnog sustava zapada izgubila bitku za "istinu" od puno pragmatičnijeg protivnika - znanosti. Znanost je jedan od najvažnijih "izuma" ljudske povijesti, međutim, kako se kontinuirano pokazalo kroz povijest, ona funkcionira odlično u svijetu činjenica, ali nikako u svijetu vrijednosti. Veliki je razmak između deskriptivnog (opisnog, faktičnog stanja stvari) i normativnog (tj. kako bi stvari trebale biti - zaključci koji su bazirani na vrijednostima, ne činjenicama). (U filozofiji se ovo naziva Humeova Giljotina). Primjer koji ovo može pobliže ilustrirati jest izum atomske bombe; dok znanost daje načine, alate i znanje kojim dolazimo do kreiranja tog oružja, ona ne može odgovoriti na moralna pitanja o tome bi li oružje tih razmjera uopće trebalo biti napravljeno, te kako bi trebalo biti korišteno. U tom smislu, teza mnogih filozofa kako i znanost i religija moraju imati svoje zasebno mjesto u društvu i ljudskom umu zvuči prilično točno. Znanosti nema mjesta u vrijednosnom sustavu ne samo zato što se po svojoj prirodi ne bavi takvim pitanjima, već i zato što ju takvo viđenje instrumentalizira koristeći ju kao moralno oružje za formiranje i proširivanje arbitrarno kreiranih dogmi (koje se prezentiraju kao znanstvene fakte) radi partikularnih ciljeva (npr. znanstvenog prestiža i/ili financijske koristi, političkih ciljeva, itd). Iz ovoga se jasno iščitava zašto se toliko često danas čuje ta, u suštini, kontradiktorna teza "vjeruj znanosti"; znanosti se ne "vjeruje", već se točnost znanstvenih teorija utvrđuje argumentiranom analizom. Ono što je skriveno u toj sintagmi je "vjeruj MOJOJ znanosti", ili točnije, vjeruj mojim dogmama, a ako ne vjeruješ, proglasit ću te "ravnozemljašem", što je nešto kao moderna verzija srednjovjekovnog termina heretika. "Složi se samnom ili si nevjernik" ima isto netrpeljivo značenje neovisno o tome misli li se da si nevjernik u kontekstu nekadašnje vodeće religije ili današnjeg iskrivljenog pogleda na znanost koja time postaje neka vrsta parareligije.

Napredak znanosti odvijao se ruku pod ruku s napretkom tehnologije. Te dvije sfere dovele su svijet na najvišu razinu koju poznajemo u povijesti, ali su uz to otvorile i specifične nove probleme. Jedan od njih je činjenica da tehnologija napreduje puno brže od ljudskog shvaćanja. Posljedično, tehnologija napreduje brže od društveno kreiranih pravila (zakona) kojim bi se ta tehnologija potencijalno morala/trebala regulirati. Primjer toga su društvene mreže koje su iz privatnih korporacija izrasle u najvažniji medij na svijetu. One, međutim, i dalje funkcioniraju po svojim pravilima koja se uvelike kose s većinom ustava država u kojima se mreže koriste. Nema praktički nijedne velike mreže koja bi, primjerice, adekvatno odgovarala američkom ustavu koji garantira slobodu izražavanja, što postaje iznimno problematično kada iste te mreže počinju direktno utjecati na to tko će biti sljedeći predsjednik Amerike. Sve veće okretanje društvenih mreža svojevoljno određenim "fact-checkerima", kao što je Faktograf u RH, udara na slobodu govora kao malo što u zadnjih 50 godina. Ideološki nastrojene i financijski ovisne tvrtke (koje su samim tim financijskim aspektom u očitom sukobu interesa) postavljaju se kao arbitri istine kojima je dozvoljeno cenzurirati ono što procijene kao lažne vijesti. Zašto bi oni svoje viđenje činjenica mogli predstaviti kao činjenicu ostaje nejasno, kao što ostaje nejasno i tko će provjeravati njih. Ako je ljudima potreban "fact-checking", nije li isti potreban i njima budući da su jednako pogrešivi kao i svi mi? Kako se takvo ophođenje kosi s ranije navedenim Millovim tezama ne treba previše naglašavati. 

Konačno, pandemija ostaje kao završni čavao u lijesu slobode govora. Kao što je to bilo puno puta kroz povijest, vlast je hitan društveni slučaj iskoristila za povećanje svoje moći i onemogućavanje svake vrste kritike jeftinim moraliziranjima i distopijskim mantrama "misli na druge", "ostani doma" i sl. Instrumentalizacija znanosti u ovom slučaju je očita iz činjenice da nijedan hrvatski znanstvenik (iz mainstreama) nije proizveo nijednu smislenu analizu trenutnog, budućeg ili prošlog stanja pandemije, a svi neprestano "u ime znanosti/struke" pozivaju na strože mjere. U dvije godine jedine analize nalazimo kod matematičara i poduzetnika N. Bakića koji je bio pozvan u veće medije sveukupno možda 3 puta. Obrazac vlasti je jasan; najavi apokalipsu, svedi kompleksno pitanje na jedan faktor (npr. broj umrlih od korone, iako ne znamo kojom metodologijom se preminuli svrstavaju u tu kategoriju, a o apsurdu toga da se žrtve ostalih netretiranih i neprepoznatih bolesti potpomognutih prefokusiranošću na jedan virus uopće ne prate ne treba trošiti previše riječi), te reci narodu da je jedino rješenje koje će ga spasiti od apokalipse apsolutna i neupitna poslušnost. U kombinaciji s ranije navedenim jednostranim društvenim mrežama (i financijski ovisnim farmaceutskim kompanijama), uspjeh u degradaciji slobode govora je zagarantiran. 

Na kraju, treba završiti u pozitivnom tonu. Obrasci ponašanja koje vidimo nisu ništa novo u ljudskoj povijesti; već su se događali i ljudi su ih uspjeli prebroditi. Nema razloga misliti da i mi nemamo tu mogućnost, ali za nju je ključan nastavak borbe za slobodu govora za koju smo kao društvo utvrdili da je i više od ljudske vrijednosti; ona je i mehanizam kojim otkrivamo greške, učimo iz njih, gradimo svoje znanje i, svim time, poboljšavamo svijet.