Protiv banaliziranja; rusko-ukrajinska kriza

Sve je veća tendencija banaliziranja kompleksnih stvari u zapadnom društvu. Nakon dvije godine "plemenskog" pristupa globalnoj pandemiji, u kojem se široko pitanje kako se nositi s virusom, a pritom ne uništiti stoljećima građene društveno-političke sisteme i individualne slobode, djelovanjem pseudoproroka - tzv. "covid stručnjaka" - svelo na "one koji su protiv smrti staraca" s jedne strane i one koji to navodno nisu s druge, sličan scenarij gledamo i po pitanju rusko-ukrajinskog problema. Ne bi li bilo krasno kada bi pitanje Rusije i Ukrajine, skupa sa svim povezanim potpitanjima, mogli svesti samo na jedan faktor ludog Putina koji želi osvojiti Ukrajinu? Vjerojatno bi, ali kako to uvijek biva, stvarnost je dosta kompliciranija.

*** Kako mainstream prezentira rusko-ukrajinski problem? ***

Prikazujući Putina kao luđaka koji želi pokoriti Europu, odnosno vratiti staroruske granice. Mnogo se toga može reći o Putinu; od toga da je diktator kojeg se preko 20 godina ne može svrgnuti s vlasti bez prolijevanja krvi do toga da kontinuirano uhićuje svoje kritičare i suzbija slobodu govora i medija. Ironično je, stoga, što mu kritičari sa zapada, čini se, trenutno ne zamjeraju ništa od toga, već nešto što u stvarnosti nije istina - da kreće u neku vrstu napoleonovskog osvajanja.

*** Što se zapravo događa u Ukrajini? ***

2 su sloja problema; površinski i temeljni. Površinski uključuje pitanje samoodređenja dvije ukrajinske pokrajine s većinski ruskim stanovništvom, a temeljni razračunavanje dvije velike sile; Amerike (NATO) s jedne strane i Rusije s druge.

Ruska pozicija, koju iz objektivne perspektive možemo razumjeti, je sljedeća; NATO se kroz posljednjih nekoliko desetljeća kontinuirano približava ruskoj granici što je, budući da sam NATO u svojim dokumentima navodi Rusiju kao glavnog neprijatelja, iznimno strateški nepovoljno za Rusiju. Ta nepovoljnost maksimizirala bi se neizbježnim budućim ulaskom Ukrajine u NATO kojim bi NATO, u ruskim očima, praktički došao na bombardersku udaljenost od Moskve.

Ta pozicija lako se iščitava iz Putinova posljednja dva govora samo što zapadni mediji, manipulativni kakvi jesu čemu svjedočimo posljednje dvije godine, prenose samo isječke kojim žele potvrditi svoju krivu inicijalnu tezu da Putin želi širiti svoj imperij. Rusima ne treba nova zemlja niti im, u suštini, odgovara imati cjelokupnu Ukrajinu pod sobom upravo zbog toga što bi time srušili svoj temeljni cilj imanja tampon zone između svojih granica i granica NATO-a. Putin i njegovi to konstantno ponavljaju do te mjere da ispravlja svog čovjeka koji kaže da podržava pripojenje 2 ukrajinske pokrajine Rusiji govoreći da se Rusija ne zalaže za pripojenje, već za samostalnost pokrajina (i.e., za uspostavljanje nove proruske tampon zone) što potvrđuje krajnji cilj imanja razmaka između sebe i Ukrajine za koju (opravdano) strahuju da će uskoro u NATO.

Pojednostavljeno, radi se o klasičnom previranju dvije velesile oko strateški bitnog teritorija u kojem svaka vuče na svoju stranu samo što jedna to radi otvoreno, a druga umotano u celofansku priču o demokraciji (imajmo na umu da je jedna Kanada, koja mjesec dana mlati svoje građane na demokratskim prosvjedima, jučer osudila Rusiju zbog "totalitarizma" - da nije žalosno, bilo bi smiješno).

Treba još jednom naglasiti, međutim, da ovo nije proruski post, da Putina unutar svojih granica s pravom treba smatrati diktatorom te da u izboru želimo li u svojoj maloj Lijepoj Našoj biti pod velesilom Amerike ili Rusije, uvijek biramo Ameriku, ali moramo izbjegavati tu banalizaciju kompleksnih pitanja koja je tragično prevalentna na današnjem zapadu, pogotovo kada se ona događa ciljano kako bi se istina iskrivila. Treba također izbjegavati to jeftino moraliziranje kojem smo postali toliko skloni u kojem se jedna strana osuđuje zbog događaja koji su trenutno ispred nas zaboravljajući da postoje dobri razlozi zašto ta strana može smatrati da su takvi događaji neizbježni, samo je pitanje tko će ih, iz strateške perspektive, prvi učiniti.

Na kraju, možda i najvažnije, treba suosjećati s civilima s obje strane (preciznije, ukrajinski državljani svih nacionalnosti preko čijih se leđa vodi borba velesila) koji će patiti, kako kaže Balašević, "jer su se carevi igrali rata", ali ponovno bi bilo nepošteno za to kriviti isključivo Rusiju budući da i Amerika očito iskorištava Ukrajince kao korisne idiote preko kojih želi dovući svoje interese do ruske granice.

Nadajmo se da će ovi teški i komplicirani događaji ostati na samo jednom sitnom odjeljku u budućim povijesnim knjigama.