Rusko-ukrajinska kriza i američko pranje ruku

Dok gledamo strašne scene iz Ukrajine i suosjećamo s cjelokupnim civilnim stanovništvom, te shvativši da hrvatski mainstream mediji očito ponovno ne planiraju raditi svoj posao, već papagajski ponavljati vijesti iz stranih mainstream medija jer je ljudima potkapacitiranim za svoj posao puno lakše nekome nakeljiti hitlerovske brkove na slici na naslovnici nego napraviti smislenu analizu (kao što nisu ni u 2 godine bezobraznog širenja panike oko covida), analizirajmo ponovno cijelu situaciju.

 

Kao što smo već pisali (u tekstu [Protiv banaliziranja; rusko-ukrajinska kriza]), trenutna rusko-ukrajinska kriza nije nastala tako da je Putin u maniri Hitlera preko noći donio sumanutu odluku da će pokoriti Europu, već kulminacijom previranja na tom području koja traju preko 10 godina (i puno duže). Zavirimo li u te događaje, od naizmjeničnih proruskih i prozapadnih ukrajinskih vlada preko kontinuiranog koketiranja Ukrajine s ulaskom u NATO (u onim periodima kada su na vlasti bile prozapadne vlade) - što bi de facto bilo službeno priznanje da se Ukrajina odlučila na pakt sa zapadom, odnosno na odbijanje Rusije - do puča 2014. te posljedičnog ulaska ruske vojske na područje Ukrajine, vidjet ćemo da problematika ima svoj jasan tijek koji nema veze s bilo kakvim osvajačkim napadima na Europu, već s borbom dvije velesile (Rusije i SAD-a/NATO-a) oko strateški važnog područja Ukrajine.

 

Ukrajina u cijeloj toj priči ispada kao kolač kojeg dva velika igrača žele za sebe; Rusi jer u njoj vide neku vrstu proruske tampon zone između sebe i NATO-a, a SAD/NATO zato što preko nje želi ostvariti stratešku prednost proširujući svoje interese na samu granicu glavne neprijateljske velesile. Sve to je dodatno zakomplicirano činjenicom da sama Ukrajina nije jedinstvena, već podijeljena između sebe na proruske i prozapadne struje što je prvi put eskaliralo pučem 2014. kojim je svrgnuta proruska vlast (na čelu s Viktorom Yanukovychem) te etablirana prozapadna na što su Rusi odgovorili, smatrajući da je puč isceniran i potaknut djelovanjem zapada, ulaskom na područje Ukrajine i aneksiranjem Krima. Valja također ponoviti kako je iz toga jasno da idealan scenarij za Rusiju nije osvajanje Ukrajine, što bi bilo nemoguće dugoročno održavati i puno bogatijim državama od Rusije, već održavanje (blago proruske) neutralne državu koja odvaja rusku granicu od granice NATO-a.

 

U kratkim crtama, dakle, Ukrajina je još od pada SSSR-a područje prijepora dvije velesile koje u njoj vide stratešku točku za jačanje svoje pozicije. S tim na umu, postavlja se pitanje može li se Rusija jedina kriviti za ovo što se trenutno događa? S jedne strane Rusija se mora okriviti jer je napala drugu državu, a s druge postoji puno činjenica o kojima zapad šuti, a koje ukazuju da je SAD/NATO uvelike sudjelovao u dovođenju situacije do trenutne pozicije.

 

Naime, nakon svih ovih ranije opisanih događaja, Rusija je jasno artikulirala svoju zabrinutost novim špekulacijama ukrajinskog ulaska u NATO i NATO-ve prisutnosti u Ukrajini, te krajem prošle godine poslala NATO-u službeni prijedlog dogovora kojim bi se garantiralo da Ukrajina neće ulaziti u NATO - što je NATO u potpunosti odbio. Nakon toga, u siječnju ove godine, ruski delegati ponovili su kako je ta garancija potrebna da bi se izbjegli potencijalni sukobi te da apeliraju da se ruski sigurnosni problemi ozbiljno shvate, što je vrh NATO-a ponovno odbio bez protuprijedloga te isto ponovio dodavši da je NATO spreman povećati svoju vojnu prisutnost na istoku Europe ako Rusija nastavi biti agresivna. Ruski zamjenik ministra vanjskih poslova, Alexander Grushko, na to je rekao kako će Rusija odgovoriti vojno ako ne bude pomaka u političkom/diplomatskom smislu što je ponovio Alexander Lukashevich navevši kako ignoriranje ovih zahtjeva, i ne nuđenje protuprijedloga, predstavlja nacionalni rizik za Rusiju. Novo upozorenje dao je Sergei Lavrov, ministar vanjskih poslova, rekavši da je Moskvi dosta čekanja odgovora zapada te da očekuju smislen pisani odgovor u sljedećih tjedan dana, na što je Bijela kuća sutradan odgovorila kako se Rusija mora odlučiti hoće li rješavati probleme diplomatski ili vojno zbog čega će snositi sankcije strože i od onih 2014. Drugim riječima, ruska želja da se sigurnosni rizik potencijalnog širenja NATO-a do njihove granice adresira i raspravi i dalje nije uvažena.

 

Vidimo, dakle, da ruska odluka vojne akcije nije bila iracionalna, nije formirana preko noći i nije donesena iznenada, te da je drugi veliki akter u priči znao točno o čemu se radi. Tu tezu dodatno potvrđuje činjenica da su Amerikanci davne 2008. u detalje točno prognozirali što će se dogoditi s rusko-ukrajinskim problemom ako Ukrajina uđe u NATO kada je trenutni direktor CIA, William J. Burns, to ovako opisao; "Ulazak Ukrajine u NATO najcrvenija je linija za rusku elitu (ne samo Putina). U više od dvije i pol godine razgovora s ključnim ruskim igračima, [...], još nisam pronašao nikoga tko na Ukrajinu u NATO-u gleda kao na išta drugo osim kao izravni izazov ruskim interesima. Burns je dodao da je “teško precijeniti strateške posljedice” ponude Ukrajini članstva u NATO-u – potez koji bi, kako je predvidio, “stvorio plodno tlo za rusko miješanje na Krimu i istoku Ukrajine" (izvor: https://nonzero.substack.com/.../why-biden-didnt..., potvrđeno u njegovoj knjizi The Back Channel).

 

Time što su Amerikanci znali za potencijalne posljedice ignoriranja ruskih zahtjeva, postaje nebitno jesu li oni bili prihvatljivi ili ne; ako se uistinu zalažeš za mir iznad svega (tj. iznad vlastitih interesa), ako te druga velesila 4 puta upozori da prepoznaje nešto kao nacionalni rizik, te ako si i sam 15 godina svjestan njihove osjetljivosti na tu temu, opcije su ti davanje ozbiljnog službenog protuodgovora ili pripremanje proaktivnog djelovanja koje će prevenirati potencijalne sukobe koji su bili jasno najavljeni kao krajnja opcija. Nijednu od te dvije opcije Amerikanci nisu poduzeli čime se prvi "ako" iz prethodne rečenice dovodi u pitanje.

 

Na kraju dana, Rusija ne može pobjeći od činjenice da je napala drugu državu i za to ju treba osuditi, ali za isto treba optužiti i zapadne sile, ponajprije SAD i NATO, koji su svojim djelovanjem doveli situaciju pred gotov čin pa u stilu Poncija Pilata oprali ruke od onoga što je uslijedilo. Ne znamo je li s njihove strane sve ovo bilo planirano, ali gledajući jednostrano pisanje mainstream medija o tom kompleksnom problemu, te znajući što su isti ti mediji i isti ti lideri radili svojim ljudima posljednje dvije godine, ostaje dojam kako postoji mogućnost da su, u ime demoniziranja Rusa i ostalih partikularnih interesa (koje ćemo s vremenom sve više otkrivati), trenutni zapadni lideri bili spremni platiti cijenu stavljanja ukrajinskih građana na vjetrometinu.

 

Image from: https://pixabay.com/illustrations/ukraine-crimea-map-flag-contour-1500648/