Dok gledamo strašne scene iz Ukrajine i suosjećamo s cjelokupnim
civilnim stanovništvom, te shvativši da hrvatski mainstream mediji očito
ponovno ne planiraju raditi svoj posao, već papagajski ponavljati vijesti iz
stranih mainstream medija jer je ljudima potkapacitiranim za svoj posao puno
lakše nekome nakeljiti hitlerovske brkove na slici na naslovnici nego napraviti
smislenu analizu (kao što nisu ni u 2 godine bezobraznog širenja panike oko
covida), analizirajmo ponovno cijelu situaciju.
Kao što smo već pisali (u tekstu [Protiv banaliziranja; rusko-ukrajinska
kriza]), trenutna rusko-ukrajinska kriza nije nastala tako da je Putin u maniri
Hitlera preko noći donio sumanutu odluku da će pokoriti Europu, već
kulminacijom previranja na tom području koja traju preko 10 godina (i puno
duže). Zavirimo li u te događaje, od naizmjeničnih proruskih i prozapadnih
ukrajinskih vlada preko kontinuiranog koketiranja Ukrajine s ulaskom u NATO (u
onim periodima kada su na vlasti bile prozapadne vlade) - što bi de facto bilo
službeno priznanje da se Ukrajina odlučila na pakt sa zapadom, odnosno na
odbijanje Rusije - do puča 2014. te posljedičnog ulaska ruske vojske na
područje Ukrajine, vidjet ćemo da problematika ima svoj jasan tijek koji nema
veze s bilo kakvim osvajačkim napadima na Europu, već s borbom dvije velesile
(Rusije i SAD-a/NATO-a) oko strateški važnog područja Ukrajine.
Ukrajina u cijeloj toj priči ispada kao kolač kojeg dva velika igrača
žele za sebe; Rusi jer u njoj vide neku vrstu proruske tampon zone između sebe
i NATO-a, a SAD/NATO zato što preko nje želi ostvariti stratešku prednost
proširujući svoje interese na samu granicu glavne neprijateljske velesile. Sve
to je dodatno zakomplicirano činjenicom da sama Ukrajina nije jedinstvena, već
podijeljena između sebe na proruske i prozapadne struje što je prvi put
eskaliralo pučem 2014. kojim je svrgnuta proruska vlast (na čelu s Viktorom
Yanukovychem) te etablirana prozapadna na što su Rusi odgovorili, smatrajući da
je puč isceniran i potaknut djelovanjem zapada, ulaskom na područje Ukrajine i
aneksiranjem Krima. Valja također ponoviti kako je iz toga jasno da idealan
scenarij za Rusiju nije osvajanje Ukrajine, što bi bilo nemoguće dugoročno
održavati i puno bogatijim državama od Rusije, već održavanje (blago proruske)
neutralne državu koja odvaja rusku granicu od granice NATO-a.
U kratkim crtama, dakle, Ukrajina je još od pada SSSR-a područje
prijepora dvije velesile koje u njoj vide stratešku točku za jačanje svoje
pozicije. S tim na umu, postavlja se pitanje može li se Rusija jedina kriviti
za ovo što se trenutno događa? S jedne strane Rusija se mora okriviti jer je
napala drugu državu, a s druge postoji puno činjenica o kojima zapad šuti, a
koje ukazuju da je SAD/NATO uvelike sudjelovao u dovođenju situacije do trenutne
pozicije.
Naime, nakon svih ovih ranije opisanih događaja, Rusija je jasno
artikulirala svoju zabrinutost novim špekulacijama ukrajinskog ulaska u NATO i
NATO-ve prisutnosti u Ukrajini, te krajem prošle godine poslala NATO-u službeni
prijedlog dogovora kojim bi se garantiralo da Ukrajina neće ulaziti u NATO -
što je NATO u potpunosti odbio. Nakon toga, u siječnju ove godine, ruski
delegati ponovili su kako je ta garancija potrebna da bi se izbjegli
potencijalni sukobi te da apeliraju da se ruski sigurnosni problemi ozbiljno
shvate, što je vrh NATO-a ponovno odbio bez protuprijedloga te isto ponovio
dodavši da je NATO spreman povećati svoju vojnu prisutnost na istoku Europe ako
Rusija nastavi biti agresivna. Ruski zamjenik ministra vanjskih poslova,
Alexander Grushko, na to je rekao kako će Rusija odgovoriti vojno ako ne bude
pomaka u političkom/diplomatskom smislu što je ponovio Alexander Lukashevich
navevši kako ignoriranje ovih zahtjeva, i ne nuđenje protuprijedloga,
predstavlja nacionalni rizik za Rusiju. Novo upozorenje dao je Sergei Lavrov,
ministar vanjskih poslova, rekavši da je Moskvi dosta čekanja odgovora zapada
te da očekuju smislen pisani odgovor u sljedećih tjedan dana, na što je Bijela
kuća sutradan odgovorila kako se Rusija mora odlučiti hoće li rješavati
probleme diplomatski ili vojno zbog čega će snositi sankcije strože i od onih
2014. Drugim riječima, ruska želja da se sigurnosni rizik potencijalnog širenja
NATO-a do njihove granice adresira i raspravi i dalje nije uvažena.
Vidimo, dakle, da ruska odluka vojne akcije nije bila iracionalna, nije
formirana preko noći i nije donesena iznenada, te da je drugi veliki akter u
priči znao točno o čemu se radi. Tu tezu dodatno potvrđuje činjenica da su
Amerikanci davne 2008. u detalje točno prognozirali što će se dogoditi s
rusko-ukrajinskim problemom ako Ukrajina uđe u NATO kada je trenutni direktor
CIA, William J. Burns, to ovako opisao; "Ulazak Ukrajine u NATO
najcrvenija je linija za rusku elitu (ne samo Putina). U više od dvije i pol
godine razgovora s ključnim ruskim igračima, [...], još nisam pronašao nikoga
tko na Ukrajinu u NATO-u gleda kao na išta drugo osim kao izravni izazov ruskim
interesima. Burns je dodao da je “teško precijeniti strateške posljedice”
ponude Ukrajini članstva u NATO-u – potez koji bi, kako je predvidio, “stvorio
plodno tlo za rusko miješanje na Krimu i istoku Ukrajine" (izvor: https://nonzero.substack.com/.../why-biden-didnt...,
potvrđeno u njegovoj knjizi The Back Channel).
Time što su Amerikanci znali za potencijalne posljedice ignoriranja
ruskih zahtjeva, postaje nebitno jesu li oni bili prihvatljivi ili ne; ako se
uistinu zalažeš za mir iznad svega (tj. iznad vlastitih interesa), ako te druga
velesila 4 puta upozori da prepoznaje nešto kao nacionalni rizik, te ako si i
sam 15 godina svjestan njihove osjetljivosti na tu temu, opcije su ti davanje
ozbiljnog službenog protuodgovora ili pripremanje proaktivnog djelovanja koje
će prevenirati potencijalne sukobe koji su bili jasno najavljeni kao krajnja
opcija. Nijednu od te dvije opcije Amerikanci nisu poduzeli čime se prvi
"ako" iz prethodne rečenice dovodi u pitanje.
Na kraju dana, Rusija ne može pobjeći od činjenice da je napala drugu
državu i za to ju treba osuditi, ali za isto treba optužiti i zapadne sile,
ponajprije SAD i NATO, koji su svojim djelovanjem doveli situaciju pred gotov
čin pa u stilu Poncija Pilata oprali ruke od onoga što je uslijedilo. Ne znamo
je li s njihove strane sve ovo bilo planirano, ali gledajući jednostrano
pisanje mainstream medija o tom kompleksnom problemu, te znajući što su isti ti
mediji i isti ti lideri radili svojim ljudima posljednje dvije godine, ostaje
dojam kako postoji mogućnost da su, u ime demoniziranja Rusa i ostalih
partikularnih interesa (koje ćemo s vremenom sve više otkrivati), trenutni
zapadni lideri bili spremni platiti cijenu stavljanja ukrajinskih građana na
vjetrometinu.
Image from: https://pixabay.com/illustrations/ukraine-crimea-map-flag-contour-1500648/
Primjedbe
Objavi komentar