Jer su se carevi igrali rata

"Psov’o je Braca i krivce i žrtve,

puške i vaške i rov prepun blata.

Rek’o je: “Ne možeš izbrojati mrtve

jer su se carevi igrali rata"

- kaže Balašević u jednoj svojoj pjesmi. Imajući na umu kompliciranost egzistencije i patnju inherentnu ljudskom životu, rat kao najekstremnija vrsta dijaloga između dvije države nekada uistinu jest neizbježan. Povijesni, religijski, društveni, kulturni, transgeneracijski okviri kojima interpretiramo svijet ponekad se toliko razlikuju da je stvar koja je nama bijela drugoj strani istinski crna. Postoje, međutim, i oni ratovi koji se ne vode kao krajnji oblik rješavanja realnog neslaganja, već kao ciljana agenda moćnika etabliranih na vlasti.

 

Jedan od razloga zašto za Ukrajinsku krizu Sapere Aude kontinuirano ponavlja da je kompleksna tema je upravo činjenica da se ona može (i treba) sagledavati iz dva aspekta; prvi kao legitimno neslaganje Rusa i Ukrajinaca zbog povijesnih okolnosti, strateških grešaka napravljenih od osamostaljenja Ukrajine; pa vjerojatno i čudno povučenih granica zbog kojih istok i zapad iste države i doslovno i figurativno ne priča istim jezikom, to jest, ne osjeća nikakvu povezanost s drugom stranom.

S drugog (glavnog) pak aspekta to legitimno neslaganje, koje korijene vuče iz 90-ih, a eskalirava od 2014. (ne 2022. kako to mainstream mediji u svojoj potkapacitiranosti i/ili manipulativnosti suptilno prikazuju), bilo je vješto iskorištavano u power-gameu dvije velesile dok se situacija nije konačno zapalila do kraja onda kada je zapadnom establišmentu to odgovaralo. Prije nego što dežurni lovci na vještice ponovno skoče; da, možemo se složiti da svaki ulazak u tuđi teritorij treba osuditi. Ne, ne branimo Rusiju i Putina. Da, suosjećamo s civilima i baš zbog njih želimo vidjeti tko je sve i kako sudjelovao u stvaranju njihove trenutne patnje. Ne, nećemo pristati na banalizirajući i manipulativni pogled na ukrajinsku krizu kakav mainstream nameće jer sukob nije počeo kada ga je mainstream (iz vlastitih interesa) odlučio pratiti -  gomila ljudi u Ukrajini pati već 8 godina samo što se o tome nije pričalo. “Out of sight, out of mind”, rekli bi Amerikanci.

 

Gledajući ulogu zapada u razvijanju ukrajinske krize, sa sigurnošću možemo zaključiti da izbjegavanje sukoba u Ukrajini zapadnom establišmentu nije bilo u interesu. Osim ciljanom agendom, ili eventualno glupoćom i nesposobnošću epskih razmjera, ne može se objasniti zašto su u uzavreloj ukrajinskoj situaciji proizvoljno, početkom ove godine (koincidentno, baš onda kad je covid ideologija išla prema svom kraju), počeli paralelno (I) sve glasnije pričati o nebuloznom (i protudogovornom) ulasku Ukrajine u NATO, za što su znali da je, riječima bivšeg direktora CIA, “ruska crvena linija”, i (II) odbijati diplomatske pregovore s Rusima oko nečega (i.e., širenja NATO-a do ruske granice) što je zasigurno ugroza nacionalnoj sigurnosti čega bi i Amerikanci, ako su konzistentni, trebali biti svjesni budući da su u istoj situaciji bili tijekom kubanske krize u prošlom stoljeću.

 

S tim na umu, postavlja se fundamentalno pitanje; je li ovaj rat primarno Balaševićanska “igra careva” ili legitiman sukob dvije strane u Ukrajini? Kako bi na to odgovorili, za početak ćemo postaviti indikativno protupitanje; tko pati, a tko profitira zbog svih ovih događaja?

 

Tko pati?

Pate civili u Ukrajini;, kako sa zapadne tako i s istočne strane. Pate oni koji gube domove, članove obitelji, prisiljeni su napuštati svoje gradove i države, slušaju pucnjavu i bombe prije spavanja. Pate oni kojima država na temelju njihove nacionalnosti oduzima privatnu imovinu bez ikakve sudske presude ili pravnog kriterija. Pate svi ostali građani koji danas pune tankove auta s litrom benzina preko 15 kn, a sutra tko zna. Pate svi oni koje je mainstream danas zgodno zaboravio, a koji trpe sustavna maltretiranja posljednje dvije godine; koji su izgubili poslove zbog nebuloznih zabrana i/ili ucjena, koji se nose s psihološkim traumama neprestanog zastrašivanja na svakom koraku javnog prostora, kojima su djeca izgubila velik dio svog djetinjstva, koji svoje bližnje nisu vidjeli dvije godine jer za to nemaju dopuštenje korumpirane vlasti, koji su bili nasilno odvođeni u kampove “za pozitivne”, koji su bili cenzurirani ako su se drznuli razmišljati van nametnutih dogmi, itd.

 

Tko ne pati? Tko profitira? Cui bono?

Establišment koji radi nove teme (koju su – ciljano? - kreirali) ne odgovara za sve laži i sve svinjarije koje su počinili posljednje dvije godine. Tehno-korporacije koje formiraju javno mnijenje prema svojim plitkim uvjerenjima. Poslušnici od mainstream medija koji zarađuju na broju klikova na svoju propagandu. Pfizer o čijim dokumentima nuspojava cjepiva se ne priča jer su naslovnice pune propagande o Ukrajini. WHO koji potajice slaže strategiju za sljedeću pandemiju u kojoj će oni donositi vrhovne odluke za sve države (čime će de facto srušiti njihov suverenitet). Političari, kao što je lutak duboke države Joe Biden, koji će svoj katastrofalno odrađen posao i stvorenu krizu moći na američkim midterms izborima svesti na “pa bio je rat”. I tako dalje.

 

Ova je situacija, čini se, puno bliže Balaševićevim riječima nego što je ratu kao krajnjem pokušaju rješavanja mirom nerješivih nesuglasica. Establišment se poigrao rata i to s tako kvalitetnom propagandom da narod pod njihovom čizmom viče kako su spremni smrzavati se po zimi kako bi lideru kojeg je establišment iz svojih interesa proglasio neprijateljem (isti onaj establišment koji je poznat po napadu na druge suverene države i miješanju u svjetske sukobe onda kada im to odgovara) pokazali da je moralno u krivu. Cijenu će, kao i uvijek, platiti narod iako toga sada još nije u potpunosti svjestan. Ali neka, bar ćemo ako, ne daj Bože, počnu padati atomske bombe, svi skupa iz atomskih skloništa moći reći “pa neka je dobri stari Biden pokazao tom Putinu!”




 

Primjedbe