Hrvatska politička zrelost

Panem et circenses (lat. kruha i igara) poznata je povijesna krilatica za manipulativno djelovanje vlasti koje građanima želi skrenuti pogled s dugoročnog na kratkoročno, odnosno zaokupiti ih trivijalnostima kako se ne bi bavili suštinskim problemima. Rijetko tko u Hrvatskoj nije čuo za tu krilaticu, međutim, čini se kako ju i rijetko tko uspije prepoznati u praksi. Mainstream mediji jučer su na par sati stavili na stranu i rusko-ukrajinski sukob, i tenisice predsjednika Zelenskog, i tzv. „zadah smrti covida“, pa čak i verbalne okršaje dama iz Gospodina Savršenog, te su se, kao u dobra stara vremena, raspisali o ustašama i partizanima.

 

Odnos države i naroda prema svojoj prošlosti iznimno je bitan jer se preko kvalitetnog razumijevanja prošlosti bolje orijentiramo u sadašnjosti te preciznije usmjeravamo prema budućnosti. Razdoblje od 40-ih do 90-ih očito je uvelike ostalo nerazjašnjeno u hrvatskim glavama, međutim, ne kaže se uzalud da za sve postoji vrijeme i mjesto. Vrijeme i mjesto za takve rasprave zasigurno nije ono u kojem smo do jučer svjedočili očitim tendencijama prema totalitarizmu u državama liberalno-demokratskog sistema , u kojem smo na rubu prelijevanja ukrajinskog sukoba na ostatak svijeta, u kojem nam zbog suludih i neoprostivih poteza vlastodržaca prijeti velika financijska kriza i inflacija, u kojem se afere naše vlasti i dalje nižu kao na traci i u kojem smo prije mjesec dana svjedočili padu ratne letjelice na glavni grad Hrvatske te zbog čiste sreće ili Božje providnosti nismo zbrajali svoje stradale sugrađane. Kada vidimo, stoga, da u takvom vremenu potpredsjednik vlade i jedan od okrivljenika u posljednjim ogromnim aferama, Boris Milošević, iz čista mira počne razglabati o pozdravu ZDS, opcije su nam prihvatiti tu trenutno suvišnu raspravu ili postaviti pitanje zašto se ta tema otvorila baš sada, odnosno, poznavajući standardno djelovanje HDZ-a, kako HDZ u ovom trenutku od nje može profitirati?

 

Osim onog očitog, da vladi više odgovara da se raspravlja o 40-ima nego o činjenici da bi smijenjeni ministri tog “novog vjerodostojnog HDZ-a”, koji “nema veze s onim HDZ-om pravomoćno osuđenim za korupciju”, brojčano mogli oformiti nogometnu momčad, našoj vladi zasigurno ne odgovara ni da se priča o tome kako je prije punih mjesec dana letjelica veličina dvokatnog autobusa pala usred Zagreba, a da do danas ne znamo kako je i čijim sve propustima do toga došlo. Informacije koje smo dobivali su bile toliko tragikomično kontradiktorne da smo prvo čuli kako eksploziva na letjelici zasigurno nema, pa su se čak premijer i ministri, pretpostavljamo radi dobrog PR-a, naslikavali oko letjelice, da bi na kraju saznali da je eksploziv ipak postojao. Treba, međutim, biti pošten i naglasiti kako diletantizam činovnika u ovom slučaju nije limitiran na hrvatske granice; naime, glavni tajnik UN-a, Jens Stoltenberg, izjavio je nakon incidenta kako je Hrvatska imala sreće da letjelica nije pala na njezin glavni grad. Onaj tko i dalje vjeruje sposobnostima globalističkih činovnika možda je nakon te izjave posumnjao u svoje znanje pa provjerio na Google Maps je li Jarun uistinu preko noći izašao van Zagreba, a mi, koji smo svjesni da govorimo o grupaciji ljudi koja visoke pozicije ne zauzima svojim radom i kvalitetama već poslušništvom i raznim interesnim vezama, jedva smo suzdržali kulminaciju smijeha i suza uvjerivši se ponovno u to kakvi ljudi kroje sudbinu našeg društva. Ne treba ni spominjati da se naš europejac Plenković nije usudio ispraviti Stoltenberga niti ga, nedaj Bože, zatražiti da se ispriča. Zašto i bi kad u Hrvatskoj imamo važnijih tema; zašto bismo pričali o terorističkom napadu (pa makar bio slučajan, pad treba tako definirati) i nesposobnosti vrlog NATO-a, čije dvije članice nisu zaustavile neidentificiranu letjelicu i tako skoro sudjelovale u smrtima civila (studentski dom se nalazi u blizini mjesta pada), kada moramo pod hitno riješiti problem ustaša i partizana?

 

Hrvatska je mlada demokracija i nije čudno da politička svijest naroda još uvijek nije na visokim razinama. Demokracija nije stanje, već proces koji se gradi i njeguje djelovanjem svakog pojedinca svakog dana; djelovanje se sastoji od većih stvari, kao što je razborit pristup izborima, pa do manjih, kao što je osobno kritičko razmišljanje kojim odvajamo ono suštinsko od onog trivijalnog i ne dopuštamo da od nas netko pravi korisne idiote koji će se na svaku malu provokaciju zalijepiti za nešto što je očito bilo ciljano plasirano od vlasti. Na našoj demokratskoj svijesti treba raditi i dug je put pred nama prije nego političku, a i općenito javnu raspravu dovedemo do nužnih razina u kojima će, kao u skandinavskim zemljama, političari, zbog srama i spoznaje da nakon takvih poteza nitko za njih neće glasati, sami napustiti svoje pozicije kada im se otkriju afere (u norveškom primjeru - https://www.ft.com/content/0864bab2-d06d-4b52-8208-f1051ae3bc98 - radi se o aferi nakon koje su svi sudionici svojevoljno napustili svoje pozicije, a veličina afere je otprilike na razini one Peđe Grbina i njegovog iskorištavanja državnih stanova. Peđa nije sam napustio svoju poziciju, pa je “za kaznu” umjesto otkaza dobio gostovanje na državnoj televiziji kako bi, zahvaljujući simbiozi političke klike i mainstream medija, sprao ljagu sa svog imena. Možemo samo misliti kakva bi reakcija norveške javnosti bila na neku od HDZ-ovih aferčina).

 

HDZ je stranka pravomoćno osuđena za korupciju. HDZ je nanizao takvu gomilu koruptivnih afera da nitko tko je nakon svega toga svjesno zatražio ili zadržao svoju člansku iskaznicu ne bi smio nikad više imati pravo stupiti u aktivnu politiku. Krali su novac iz naših džepova, namještali poslove svojim kumovima, koristili se državnom imovinom, iskorištavali državne institucije, sudjelovali u globalističkom pokretu slamanja liberalno-demokratskog sistema pod krinkom borbe protiv pandemije, obogaćivali se na našim leđima i pritom gušili Hrvatsku i onemogućavali joj napredak. Otkrivanje korupcijske afere od ministra, koji je bio zadužen za obnovu države nakon 2 razorna potresa, u trenutku kad ljudi u Petrinji još uvijek spavaju u kontejnerima, a ljudi u dijelovima Zagreba i dalje nemaju tople vode, u svakoj bi demokratski razvijenoj državi označio kraj ne samo tog ministra i te postave vlade, već te stranke u cijelosti. U Hrvatskoj, to je samo još jedna u nizu afera na koje će velik broj građana na sljedećim izborima odmahnuti rukom i ponovno zaokružiti HDZ uz neku prigodnu floskulu “za njih mi je dida glasovao” ili “ne znam za koga bi drugog”.