Puno smo kritika napisali na Sapere Aude na račun mainstream medija, međutim, budući da se njihov nedopustivo loš pristup svome poslu nastavlja, nastavljaju se i naše kritike s kojima ne mislimo stati. Nekad ponosno i neopisivo važno zanimanje novinarstva danas je dovedeno do sramotnih razina. Od veličina kao što su Albert Camus ili Ernest Hemingway, koji su kao novinari informirali narod i davali svoje jedinstvene uvide u nekim od najmračnijih društvenih vremena, danas smo ostali na banalnom trabunjanju novinara koje se svodi na međusobno prepisivanje sadržaja i/ili aktivistički pristup u kojem cilj nije objektivno prenošenje informacije te motiviranje ljude da sami kroz metodu kritičkog razmišljanja donesu svoj sud, već nametanje onog narativa koji je mainstream u tom trenutku proglasio kao ispravan.
U jednom od posljednjih takvih primjera primjećujemo kako se naslovnice sve više pune sadržajem o strahotnim totalitarističkim potezima kineske vlasti koja, između ostalog, agresivno zatvara svoje gladne građane u njihove domove pod izlikom “borbe protiv pandemije”. “Odlično da su mediji konačno počeli o tome pričati” - netko bi mogao pomisliti, budući da smo i mi sami puno riječi napisali o komunističkom paklu Kine (https://www.facebook.com/102265812353505/posts/103523722227714/). Pitanje je, međutim, sljedeće; zašto su mediji baš sada počeli pisati o Kini, iako znamo da se slične stvari tamo događaju kao pravilo, a ne kao iznimka, kroz posljednje dvije godine? Koliko god međunarodna zajednica o tome šutila kao da je pod omertom, dokazi ukazuju na to da Kina već neko vrijeme ima otvorene logore za dio svog stanovništva (https://www.bbc.com/news/world-asia-china-55794071). Nadalje, zašto nitko od mainstream medija u kontekstu korone do danas nije problematizirao slične gadosti koje se događaju u demokratskoj državi Australiji? Zašto nismo naišli praktički ni na jedan članak koji barem postavlja pitanje nije li možda opasno da policija u Australiji prati građane preko mobitela ili da je ondašnja policijska brutalnost od početka korone dosegla najveće razine u povijesti?
Zato što mainstream mediji takve stvari ne istražuju uvijek (dakle, ne smatraju ih inherentno lošima), već samo onda kada oni koji te strahote izvršavaju stanu na žulj nekome kome nisu smjeli. U ovom slučaju Kina je to učinila drznuvši se ne staviti na stranu zapada u kontekstu rusko-ukrajinskog sukoba. Tek tada je, prema mainstream medijima, zatvaranje građana u logore očito postalo vrijednom osude. Tek tada, kada je Kina postala trenutni neprijatelj, iznijeli su na vidjelo ono što je trebalo osuditi u startu. Zlo je, dakle, po njihovom sudu zlo samo onda kada se ono može instrumentalizirati za neki partikularni cilj. Australija i Kanada imaju sreće da su poslušnički na "pravoj" (ie globalističkoj) strani, pa se o tome kako je kanadski premijer prijetio demokratskim prosvjednicima vojskom i oduzimanjem njihove privatne imovine ne piše ništa. Da medije u stvarnosti nije briga za strahote Kine dodatno dokazuje činjenica da su na sva zvona i bez propitkivanja prenosili neoprostive izjave znanstvenika Igora Rudana iz 2020. u kojima hvali kineski pristup u borbi s pandemijom (https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/igor-rudan-o-koronavirusu-se-previse-pise-i-prica-bio-sam-u-kini-barem-12-puta-jako-brzo-i-humano-su-reagirali-treba-ih-pohvaliti-1006046). Minimum profesionalizma, etike i ljudskosti bilo bi da isti ti novinari koji su davali javan prostor ovakvim nebulozama sada nazovu gospodina Rudana i zatraže ga objašnjenje kako je za totalitaristički pristup Kine koja je lemilicom zavarivala građane u njihove domove mogao reći da je "human". U tom iščekivanju Godota da mediji odrade ono za što su plaćeni, očito se samo možemo nadati da će Rudan nekome od globalista stati na žulj pa da se i njega pozove na odgovornost - a s njim i sve ostale koji su zagovarali, njihovim riječima, najstrože mjere bez da su ih racionalno opravdali ili jasno povukli granicu ljudskih prava koju tim "mjerama" ne smijemo prijeći.
Je li Putin postao zao onda kada se sukobio s američkim establišmentom ili ranije kada je unutar svojih granica zatvarao svoje političke protivnike? O potonjem smo čuli vrlo malo jer time nije gazio na prste određenim agendama, ali od kada jest, slušamo o njemu takve kritike da ih se najsposobnije propagandističke mašinerije ne bi posramile. Na istom tragu, je li nošenje nacističkih obilježja uvijek loše ili samo onda kada ga nosi ona strana koju je naš TV nametnuo kao zlu? Zapadni mediji prije koju godinu bili su puni tekstova o problematičnosti jačanja neonacističkih skupina u Ukrajini. Nedavno je, pak, novinara Borisa Miševića Facebook kaznio jer je prenio vijest kako pripadnici ukrajinske vojne skupine AZOV nose nacistička obilježja. O tome kako su našem europejcu Plenkoviću puna usta jačeg kažnjavanja pozdrava Za dom spremni dok istovremeno poslušnički koristi ukrajinski "Slava Ukraini" (zbog kojeg su, da se prisjetimo, naša dva nogometna reprezentativca kažnjena na posljednjem svjetskom prvenstvu) ne treba trošiti previše riječi.
Crno je crno, bijelo bijelo, a sivo sivo uvijek, a ne onda kada se određene interesne skupine zbog svojih agenda odluče nešto tako proglasiti. Ono što kineski komunistički totalitaristički režim radi svojim građanima je čisto zlo i takvim ga treba nazivati uvijek. Bilo bi interesantno čuti što hrvatski oštromjeraši, koji su neutemeljeno zagovarali zabranjivanje rada i kretanja građanima, te koji su segregirali građane prema njihovom cjepnom statusu, iako trenutno u bolnicama ima više cijepljenih nego necijepljenih, danas misle o kineskim metodama. Nekad su ih hvalili, ali danas je Kina otišla protiv druge njihove svetinje pa vjerujemo kako im se mišljenje možda promijenilo. Na odgovornost ih se, međutim, na široj javnoj sceni neće pozvati jer su potkapacitiranost i pokvarenost onih kojima je to dužnost učiniti postale standard, ali povijest će zasigurno dati svoj sud.
Primjedbe
Objavi komentar