O nepravednim borcima protiv nepravde

Ovoga tjedna planiran je prosvjed nekolicine feminističkih organizacija u ime, riječima jedne od organizacija, "javnog zdravstva, ženskih reproduktivnih prava, borbe za besplatan i dostupan pobačaj", na što su još nadodale i "nikada nećemo ostaviti drugarice da se same bakću s mizoginim ministrima i bolnicama". Kao što smo već pisali u [Pitanje pobačaja ili koga ćemo danas mrziti], indikativan je tajming kad se ta tema otvorila u hrvatskom javnom prostoru koji se "slučajno" poklopio s otvaranjem iste teme u Americi, dokazujući još jednom tragikomično stanje u koje se Europa dovela postavši nekom vrstom provincije američkog establišmenta. To naravno ne znači da tema pobačaja nije jedna od najprevalentnijih ideoloških rasprava, niti da je tema, radi različitog viđenja temeljnih faktičkih stvari, komplicirana do razine nerješivosti, već samo da ima nešto tužno u tome da Europa kao kolijevka civilizacije kontinuirano slijedi naputke trenutnog američkog establišmenta.

 

Nismo sigurni kako bismo drukčije interpretirali činjenicu da smo prije koju godinu, u vrijeme Black Lives Matter protesta u Americi, u Hrvatskoj raspravljali o "inherentnom rasizmu" do te mjere da se čak i nekolicina ljudi skupila na istim prosvjedima u Zagrebu - do danas ne znamo kakve Hrvatska ima veze s tom temom ni za koga je taj prosvjed usred Zagreba bio organiziran. Isti fenomen gledamo i danas kada se o temi ukrajinskog sukoba raspravlja kroz okvire koji djeluju kao da su ih holivudski scenaristi pisali, pa se tako svi Rusi moraju apriorno i šovinistički demonizirati, na Putinov napad se, iako s tim nema veze, mora gledati kao na hitlerovsko osvajanje Europe (što je kontraproduktivno ako je cilj smirivanje situacije i zaustavljanje patnje civila), dok se pritom o američkoj ulozi u katalizaciji situacije (više o tome na https://www.facebook.com/102265812353505/posts/135785609001525/) ne kaže ni riječi. Isto se ponavlja i s temom pobačaja koja se u javni prostor gurnula baš onda kada je zauzela naslovnice u Americi (što ne umanjuje tragičnost priče majke preko koje se tema kod nas otvorila, već još jednom ilustrira kako stvarni problemi mainstreamu postaju zanimljivi prema njihovim poslušničkim interesima).

 

No, da se vratimo na temu; feminističke udruge, dakle, ovaj tjedan prosvjeduju. Iz opisa prosvjeda ranije navedene udruge, nismo sigurni što je, u preciznim terminima, cilj prosvjeda – promjene u zakonu (ali pobačaj i je u zakonu RH), zabrana priziva savjesti, buđenje svijesti o nekom od navedenih termina ili nešto četvrto. Ono u što smo sigurni jest da, promatrajući situaciju iz naše perspektive, pronalazimo gorku ironiju u činjenici da su se takve udruge, nakon što nas je ista vlast protiv koje sada prosvjeduju, a koja je, uz to što je “mizogina”, i dokazano korumpirana, dvije godine maltretirala iracionalnim mjerama, konačno sjetile da postoji mogućnost prosvjeda i borbe za prava pojedinaca. Ironija je i veća kada na njihovom Instagram profilu vidimo da u svojim događajima kroz posljednje dvije godine uredno stavljaju zvjezdicu s rečenicom “ulazak moguć samo uz COVID potvrdu”. Poslušnost, dakle, prema “mizoginim” ministrima “drugaricama” nije strana kada se radi o najvećem slamanju prava pojedinaca u povijesti moderne demokracije. Prosvjedi protiv mjera, na koje je izašlo 80 000 ljudi, očito nisu imali tu ideološku draž koja bi motivirala i takve udruge da se pridruže (čast iznimkama), što nas podsjeća na kritiku današnjeg feminizma od strane jedne od izvornih feministica i poznate profesorice, Camille Paglije.

 

Jedna od Paglijinih kritika modernog feminizma je elitistički odmak trenutnog pokreta od realnih društvenih problema. U jednom svom predavanju Paglia kaže sljedeće; “Jer unatoč svim pričama o akademskom feminizmu, o tome kako se brinu za žene – misleći da govore u ime žena – ne govore u ime žena! Izađeš na ulicu, većina žena na ulici ima prezir prema feministicama. Zašto? Zbog ekscesa feminizma. Oni primjerice vole prolaziti kroz ritual: "Oh, da, imamo takvu solidarnost sa ženama iz Trećeg svijeta", a ne znaju ništa o problemima žena iz Trećeg svijeta! Toliki akademski feminizam danas nije ništa drugo nego prigovaranje … žena iz više srednje klase” (http://gos.sbc.edu/p/paglia.html). 

Sličan primjer gledamo i danas; dok su žene i muškarci dvije godine patili od neopravdanog sijanja panike, od društvenog injženjeringa preko stvaranja histerije, od gubitaka poslova, od gledanja gubitka velikog dijela djetinjstva svoje djece, od nemogućnosti viđanja svojih obitelji, od usporenog i polufunkcionalnog zdravstvenog sustava koji se fokusirao samo na jednu bolest, itd., većina naših feminističkih udruga direktno je ili indirektno podržalo poteze koji su do toga doveli. Koliko je samo bilo tragikomično vidjeti da su za sudjelovanje u posljednjem gay prideu bile potrebne covid potvrde; borba protiv diskriminacije uz očitu diskriminaciju. Vjerujemo kako ideološki nabijene teme, kao i one popraćene u holivudskim filmovima i serijama, pogotovo ako su, kako često i jesu, podržane od mainstreama, imaju puno više sjaja i glamura od “obične” borbe protiv totalitarističkih tendencija vlasti od kojih najviše pate najslabiji, ali smatramo da je dužnost onih koji za sebe kažu da su društveno osvješteni prepoznati i te realne probleme pojedinaca, a ne samo one koji omogućavaju lajkove na društvenim mrežama.

 

Što se nas tiče, većina “boraca za prava” koje možemo svrstati pod taj moderan termin “wokenessa” (eng. “probuđenost” na društvenu, rasnu diskriminaciju), izgubila je sav moralni kapital nakon što su sve te njihove lijepe (i manje lijepe) riječi i ideje s kojima su nas bombardirali posljednjih 10ak godina istestirane u praksi covid histerije i prokazane kao upravo to – samo riječi. Sumnje da se u toj “borbi za društvenu pravdu”, koja je katalizirana razvojem društvenih mreža, uistinu radi primarno o samohvalisanju (eng. “virtue signalling”) i jeftinom pseudomoraliziranju, potvrdile su se kada su isti ti veliki borci šutke prihvatili ili sudjelovali u provođenju najvećeg napada na modernu demokraciju. U svoj infantilnosti i ideološkoj simplificiranosti njihovog pogleda na svijet, mislili smo da ćemo barem u teatru apsurda koji traje posljednje dvije godine uspjeti stati zajedno, neovisno o ideologiji i političkim pripadnostima, u ime građana i kontra divljanju vlasti. Sljedeći put nećemo biti tako naivni, a udrugama želimo ugodnu šetnju gradom ovaj tjedan. Vjerujemo da njih nakon prosvjeda neće nazivati “agresivnom ruljom”, “ubojicama”, “ravnozemljašima”, i sl. ili izmišljati razne napade na novinare. Šetnja će, stoga, uistinu biti ugodna. Možda ih i vrijeme posluži.