O prirodnom pravu

Koncept prirodnog prava prvi puta se spominje u staroj Grčkoj, a kasnije se razvijao kroz stari Rim, rano i srednjovjekovno kršćanstvo te prosvjetiteljstvo. Pravno je, međutim, artikuliran tek u 20. stoljeću. Za razliku od pozitivnog prava koje uključuje sva ona prava propisana pravnim okvirom pojedine države, prirodno pravo obuhvaća prava koja su univerzalna i neotuđiva; ta prava pojedincu nisu dana određenim autoritetom (kao što je država), već su satkana u samu njegovu esenciju, odnosno u ono što ga čini čovjekom (tj. u njegovu prirodu, iz čega i proizlazi naziv „prirodna“ prava). Prihvaćanje postojanja takvih prava koja su odvojena od pravnog okvira države preduvjet je funkcionalnog društva budući da samo tako možemo diferencirati moral od zakona, odnosno samo tako možemo pojedincu omogućiti da vlastitim kritičkim razmišljanjem procijeni je li ono što mu država zakonski uvjetuje uistinu ispravno. Ovdje ćemo, stoga braniti tezu da se društvo mora temeljiti na pretpostavci da postoje određena prava koja su toliko bitna da ih nitko – ni vlada, ni država, ni drugi pojedinac - ne može oduzeti. Prije objašnjenja ove teze, ukratko ćemo analizirati povijest razvijanja prirodnog prava.

 

Ideja humanosti  („ljudskosti“) pojedinaca, koja je zapravo sinonim za prirodna prava, u povijesti je uvelike izgrađena kroz okvire religije; osobito zapadnu judeo-kršćansku tradiciju. Čini se da je našim precima bilo previše apstraktno racionalno shvatiti urođenu važnost – u političkim terminima suverenitet - svakog pojedinca (zbog čega je, između ostalog, ropstvo bilo zakonski provođeno 2000 godina), pa je ista bila artikulirana kroz poznatu kršćansku tezu kako svaki čovjek u sebi nosi nešto božanstveno (ie stvoren je na sliku Božju), što je kasnije otvorilo put za legalnu formulaciju temeljnih ljudskih prava. Religija se, u tom smislu, može promatrati kao alegorijski medij kojim se složene etičke norme približavaju širem broju ljudi (u tom smislu valja se prisjetiti Schopenhauerove tvrdnje da je religija metafizika za mase). Na temelju takvog gledišta Friedrich Nietzsche prorekao je da će takozvana Smrt boga uzrokovati uspon totalitarnih država gotovo 100 godina prije nego što su se komunizam i nacizam ustalili kao politički sistemi (ono što ovo čini još neobičnijim je da je Nietzsche vjerojatno bio jedan od najžešćih kritičara kršćanstva, ali je unatoč tome prepoznao važnost ideje Boga).

 

Oksimoronom „Smrti boga“ Nietzsche je ukazao na postupno propadanje tradicionalnog judeo-kršćanskog sustava vjerovanja, koje se dogodilo ponajviše kao posljedica ubrzanog razvoja znanosti koja je zamijenila religiju kao primarna snaga u potrazi za istinom. Kako se pokazalo, velike nade položene u znanost brzo su se raspale jer, iako znanost daje ključne odgovore u svijetu činjenica, isto ne uspijeva u svijetu vrijednosti. Posljedično, Nietzsche je prorekao da će praznina koja je propašću religijske tradicije ostala u vrijednosnom sustavu društva biti popunjena deificiranjem svjetovnih vođa. Božje mjesto će, drugim riječima, biti zamijenjeno svjetovnim „božanstvima“. To se pokazalo točnim (idolopoklonstvo totalitarnih režima direktno prepisuje religijske obrasce, te se može se promatrati kao parareligija) i bilo je uzrok nekih od najgorih zločina u ljudskoj povijesti upravo zbog toga što se izgubila ta religijsko-narativna substruktura koja u svakom pojedincu pronalazi nešto vrijedno poštovanja, te je vrijednosni sud o ljudima dan u ruke psihopatoloških vođa.

 

Osim religijskih učenja, koncept prirodnih prava razvijan je u razdoblju prosvjetiteljstva osporavanjem autoriteta vladara i jačanjem moći razumnog pojedinca. Tada se prvi puta došlo do krucijalnog zaključka da je kolektiv (država/kraljevstvo/…) ovdje za pojedinca, a ne obrnuto. Većina današnjih demokratskih sistema osnovani su na tim prosvjetiteljskim/klasično-liberalnim pretpostavkama; primjerice, SAD velik dio svojih temeljnih pravnih dokumenata duguje filozofiji Johna Lockea. Ovdje valja napomenuti da se danas često gura pogrešna teza da su liberalne ideje prosvjetiteljstva nastale isključivo kao protuteža dogmatičnom kršćanstvu. Istina jest da je liberalizam uvelike razbio okove srednjovjekovnog dogmatizma, ali je također istina da je velik broj prosvjetiteljskih ideja direktno vezan na religijska učenja. Tako, primjerice, primjećujemo kako je poznati Kantov kategorički imperativ ustvari racionalna preformulacija kršćanskog Zlatnog pravila, a religijski uzori navedeni su i u samoj Deklaraciji o nezavisnosti („We hold these truths to be self-evident, that all men are created equal, that they are endowed by their Creator with certain unalienable Rights, that among these are Life, Liberty and the pursuit of Happiness“). Očigledno je iz ovog pregleda da su se prirodna prava na zapadu u teoriji i u praksi razvila u interakciji judeo-kršćanske religijske tradicije i starogrčke i prosvjetiteljske racionalnosti.

 

Rekavši to, rasprava će se sada pomaknuti prema artikulaciji važnosti prirodnih prava, za što će posljedica jednog od najmračnijih razdoblja u povijesti biti analizirana.

 

Jedan od glavnih argumenata nacističke obrane na Nurnberškom procesu bio je da je nemoguće osuditi optuženike jer nisu prekršili nijedan zakon; svaki je njihov postupak, prema navodu obrane, učinjen po zakonu njemačke države (saveznici su ih mogli zakonski goniti za ratne zločine koje su počinili tijekom rata, ali sve gnjusne zločine prije rata počinjene unutar granica njihove države bilo je puno teže pravno odrediti). Valja imati na umu da je demonska nacistička stranka bila demokratski izabrana kada je prvi put došla na vlast, što dodatno ojačava argument obrane. Pojedinci kojima se sudi radili su, dakle, samo ono na što ih je njihova država legalno i legitimno prisilila. Ovo je bio iznimno jak argument obrane kojeg se moglo pobiti jedino pozivanjem na nešto poput prirodnih ljudskih prava, koja su Nijemci kršili kada su zakonski slali ljude u logore i provodili svoje rasističke čistke. Posljedično, prvi put u povijesti formalno su uspostavljeni opći pravni pojmovi kao što su genocid i temeljna ljudska prava, a 1948. objavljena je UN-ova Opća deklaracija o ljudskim pravima. Zapadno je društvo, dakle, kao posljedica horora kojeg je doživjelo sredinom prošlog stoljeća, te kako bi mogla držati odgovornima one koji su taj horor kreirali, uspostavilo naddržavni pravni okvir koji štiti dostojanstvo svakog pojedinca i zabranjuje bilo kakav autoritet da, u kantovskim terminima, koristi pojedince kao sredstvo za postizanje cilja, a ne kao cilj sam po sebi. Prirodno je pravo tada prvi puta formalno artikulirano.

 

Na kraju, iznimno je važno razumjeti da takvi apstraktni, ali ključni koncepti poput prirodnih prava neće vječno biti prisutni u društvu nakon što se postave. Povijest nas uči da moramo neprestano podsjećati na njihovu nezamjenjivost jer složenost društvenih procesa povećava njihovu krhkost. Posljedično, ako se ikada dogodi da se ona ponovno odbace, čega se mnogo ljudi s pravom boje u kontekstu covid pandemije budući da se svaki pokušaj otvaranja teme nepovredivih ljudskih prava odbacuje pseudomoraliziranjem, omogućit će se da se pojedinci ponovno instrumentaliziraju u ime nekog višeg cilja ili zloglasnog „općeg dobra“ koje je kroz povijest toliko puta bilo zlouporabljeno. Ako 400 000 građana neke države javno izrazi zabrinutost za svoja prirodna prava, kao što je trenutno slučaj u Hrvatskoj, vlast je, u najmanju ruku, dužna ozbiljno shvatiti tu brigu, a ne ugušiti mogućnost diskusije preko parapolitičkog Ustavnog suda koji kao u totalitarizmu indirektno poručuje građanima da nisu dovoljno inteligentni da razumiju za što su dali potpis, te da su, stoga, oni ovdje da građane „zaštite“ od sebe samih. Bez diferencijacije pozitivnog i prirodnog prava – bez inherentnog suvereniteta svakog pojedinca – nema ni humanog društva.