Pitanje pobačaja ili koga ćemo danas mrziti

Novi dan, nov banalan pristup kompleksnoj temi od strane mainstreama. Posljedično, i novi apel Sapere Aude na kritičko razmišljanje i razuman pristup tematici.

U Hrvatskoj se jučer, preko tužnog slučaja jedne žene, otvorila tema abortusa. Jedna je to od onih tema oko koje nikada neće biti potpunog suglasja jer se suprotstavljene strane razdvajaju u samim postavkama rasprave. Iz tih postavki proizlazi činjenica da obje strane smatraju da se radi o moralnom pitanju, iako tomu u stvarnosti nije tako. U tekstu ćemo, stoga, proći kroz tematiku (iako ju inače izbjegavamo jer je vjerojatno najčešća ideološka rasprava), prikazati gdje se strane razilaze, te argumentirati kako bi drukčiji pristup temi mogao pomoći s raspetljavanjem rasprave. Na kraju ćemo se dotaknuti i fenomena mainstreama koji je ponovno proizvoljno nametnuo ljudima kada će se na neku temu zalijepiti, te kakav stav bi o temi trebalo zauzeti. 

Mainstream mediji pitanje su postavili na sljedeći način; “treba li ženi s tragičnom dijagnozom fetusa omogućiti pobačaj”, na što su se komentatori sjatili zgroziti nad time da abortus u takvim slučajevima nije dozvoljen, čime su ilustrirali koliku moć ima formulacija tematike i izbor riječi koje se koriste u postavljanju bazičnog pitanja. Pitanje je postavljeno na način koji navodi ljude kako da na njega odgovore (logička greška petitio principii), odnosno o klasičnoj manipulativnosti medija koja je tijekom posljednje dvije godine postala standard. Iz samog pitanja znamo na čiju stranu su se novinari postavili (što, naravno, ne bi bilo tako da se radi o ozbiljnim novinarima), pa, evo istog pitanja formuliranog na drukčiji način; “treba li djetetu, neovisno o njegovoj dijagnozi, omogućiti njegovo temeljno pravo na život?” Vjerujemo kako bi reakcije većine bile radikalno drukčije da su ih novinari u početku stavili u drukčije okvire, što još jednom pokazuje važnost našeg inzistiranja na kritičkom pristupu svakoj temi, a pogotovo onima koje mainstream gura u javni prostor. 

Na tom tragu možemo vidjeti zašto suprotstavljene strane u navedenoj temi najčešće pričaju “u prazno”; raspravljaju se oko, u suštini, faktičkog problema, ali kroz moralne okvire rasprave. Ako je abortus (do određenog tjedna) faktički definiran kao prekid trudnoće (ie fetus još nije dijete), logično je zaključiti da se na njega treba gledati kao na pravo žene, a ako je pak definiran kao prekid života djeteta, nitko i ništa nema veće pravo od prava tog djeteta na život. Nije ni na majci, ni na ocu, ni na doktoru, ni na državi da odlučuje čiji je život, neovisno o težini dijagnoze, vrijedan spasenja. Pojednostavljeno, ovisno o tome kada život počinje, začećem ili kasnije, utvrđujemo i moguć kasniji stav o abortusu, a u raspravi se češće raspravlja o kasnijem stavu (kroz moralne okvire) nego o toj početnoj (faktičkoj) pretpostavci. Kada se moralna rasprava radikalizira, jedna će strana za drugu tvrditi da oduzima prava ženama, a druga za prvu da dozvoljava ubojstvo djece, iako (nadamo se) većine s obje strane nisu ni za oduzimanje prava žena na izbor ni za oduzimanje prava djeteta na život. Jasno artikuliranje problematike i postavljanje takvih umjerenih okvira rasprave trebao bi biti posao medija koji su tu raspravu u javnom prostoru otvorili, ali to je, kao što znamo, prevelik zalogaj za njih. 

Bitno je također napomenuti da se u ovom slučaju ne radi o abortusu generalno, koji je u RH dozvoljen, već o abortusu u 6. mjesecu trudnoće. Mediji su tako uz članak mogli stavili sliku djeteta iz majčinog trbuha koje nakon 6 mjeseci uistinu izgleda približno isto kao rođeno dijete, što bi zasigurno utjecalo na masu, pa bi možda danas gledali drukčije hashtagove na storyjima. Nadalje, trebali bismo se upitati i bi li imali isti stav prema problemu da dijete ima istu dijagnozu, ali je rođeno nakon 6 mjeseci kao nedonošće, te ako ne bi, je li u redu da djetetu ne dajemo ista prava isključivo zato što je još uvijek obavijeno majčinim organizmom. Uz to, konkretan problem navedene majke je, kako to često biva, sveden isključivo na ideološku raspravu iako postoji hrpa drugih faktora koji su utjecali na njezinu tužnu situaciju, a koje bi također trebalo problematizirati; primjerice, zakržljali hrvatski zdravstveni sustav u kojem je normalno da službena osoba, kao u njenom slučaju, slegne ramenima na životno važna pitanja pacijenta jer sistem nije dovoljno kvalitetno postavljen da se činovnici drže odgovornima, te još važnije, da na ta pitanja postoje sustavni odgovori. 

Treba spomenuti i očiti paradoks ljudi koji danas profilnu sliku mijenjaju s “misli na druge, cijepi se” u “moje tijelo, moj izbor”, bez da itko napravi logičku poveznicu i prepozna taj paradoks, odnosno da prepozna koliku ulogu mainstream ima u formiranju njihovog pogleda na svijet. Zanimljivo je i ponovno vidjeti koliko je taj mainstream međusobno povezan; naime, glavna tema u Americi kroz posljednjih par dana je, radi potencijalnih izmjena zakona, upravo abortus. Gle čuda, baš u tom trenutku novinarka s jednog hrvatskog mainstream medija u javnost gura raspravu o abortusu. To, naravno, ne znači da priča gospođe na čijem primjeru se rasprava otvorila nije stvarna niti da nije tužna, već samo to da je njezina priča očito postala zanimljiva tek onda kad je netko, na primjeru Amerike, tako odlučio. Jednako tako su civili u Ukrajini postali zanimljivi onda kada je istima tako odgovaralo (imajmo na umu da sukobi u Ukrajini traju bez prestanka od 2014.). Jednako tako su civili u Kini koji pate pod totalitarnim režimom već dugo vremena, a posljednje dvije godine još žešće zbog krinke borbe protiv virusa, postali zanimljivi tek onda kad je zapadni mainstream iz svojih partikularnih interesa morao Kinu prikazati u negativnom (tj. u njezinom slučaju realnom) svjetlu. Je li nekad ponosna Europa, kolijevka civilizacija i dom nekih od najvećih povijesnih velikana, uistinu postala provincija američkog establišmenta?

Tema pobačaja iznimno je kompleksna i ne može se svesti ni na hashtag, ni na mantru na okviru profilne slike, ni na signaliziranje vrline s jedne strane rasprave. Kao što smo objasnili, u suštini rasprave je faktičko, a ne moralno neslaganje, ali budući da se ona najčešće vodi kroz moralne okvire, suprotstavljene strane rijetko kada uspiju pronaći zajednički jezik. Umjesto hashtagova i demoniziranja druge strane, savjetujemo, stoga, da se napori rasprave usmjere na sukobljavanje činjenica o tome kada život počinje, te da se, kako u ovoj tako i u svakoj drugoj raspravi, kritičkim mišljenjem odbaci društveni inženjering koji mediji vrše suptilnim nametanjem teme o kojoj ćemo danas pričati i koga ćemo danas mrziti.