Analiza zla: masovna ubojstva u školama - 1. dio

"O bože tako jako želim umrijeti... tako sam tužan, sam, usamljen, nepopravljiv..... nije fer, NIJE POŠTENO!!!! Htio sam sreću!! Nikad ju nisam imao... hajde da sažmemo moj život... najjadnije postojanje u povijesti vremena... [...] gledaju me kao da sam stranac... Pomogao sam im obojici kroz život, a oni su me ostavili u ponoru patnje kada sam im dao poticaj. [...] Izigrao mi se najzlobniji trik - lažna ljubav... Ona me u stvarnosti ne voli... čak me i ne poznaje..... Ja nemam sreće, bez ambicija sam, bez prijatelja i bez LJUBAVI!!!".

Riječi su to Dylana Klebolda. Dylan i njegov prijatelj Eric Harris 20.4.1999. ušetali su u svoju srednju školu Columbine (Colorado, SAD), naoružani sačmaricama, automatskim oružjem i kućno proizvedenim granatama, i usmrtili 12 svojih kolega i jednog profesora, ranili još mnogo, te traumatizirali nebrojeno ljudi. Jedno je to od prvih masovnih školskih ubojstava takve magnitude. Navedene riječi nalazimo u javno dostupnim dnevnicima dvojice dječaka ubojica, čije čitanje preporučamo samo uz dobru raniju mentalnu pripremu. Nažalost, kako se ispostavilo, masovna školska ubojstva, pogotovo u SAD-u, umjesto tragičnih iznimki, pretvorila su se u niz, a jedan od posljednjih slučajeva iz tog niza dogodio se prije mjesec dana u teksaškom gradu Uvaldeu, u kojem je 18-godišnji ubojica ubio 21 osobu, od kojih su većinu činila djeca.

Dylan Klebold, Eric Harris

Zlo manifestirano kroz masovno ubojstvo svojih vršnjaka analizirat ćemo kroz 2 zasebna eseja, kako bismo uistinu pokušali proći kroz sve kutke ove mračne, mučne i iznimno kompleksne tematike. U nastavku ovog eseja (tj. 1. dijela) analizirat ćemo društvenu reakciju na taj tragični ponavljajući fenomen, za koju smatramo da je uvelike neadekvatna i kontraproduktivna, a potom ćemo u zasebnom eseju (2. dijelu) ponuditi svoju interpretaciju zašto i kako do takvih događaja dolazi, te kako bi se, po nama, društvo s njima trebalo nositi.

Banalizacija zla

Budući da se ni približno ne čini da uspijevamo stati na kraj školskim pucnjavama, smatramo da nije pogrešno zaključiti kako trenutno proaktivno i reaktivno djelovanje na njih nije efektivno. Postoji više razloga zašto je tomu tako, a ovdje ćemo ih sve pokušati sažeti na jedan općeniti termin banalizacije zla, kojim ćemo označiti banalan, površan i oportunistički dosadašnji pristup mainstreama navedenom problemu. Banalizaciju zla ćemo podijeliti na sljedeće kategorije; (I) banalizacija kroz kulturu viktimizacije, (II) banalizacija generalizacijom, (III) medijsko-politička banalizacija. 

(I) Kultura viktimizacije

Prva kategorija banalizacije zla, u ovom slučaju zla manifestiranog kroz masovno školsko ubojstvo, tiče se okretanje odnosa počinitelj-žrtva. Točnije, počinitelj se u ovoj banalizaciji stavlja u ulogu žrtve kojom se njegovo djelo pokušava objasniti (ili u ekstremnijim slučajevima opravdati) time što je on ranije bio zlostavljan, neprihvaćen, drukčiji, ili nešto sl., odnosno time što je počinitelj prije svog djela bio neka vrsta žrtve, što ga na neki način navodno čini žrtvom i nakon počinjenja djela.

Iako gotovo nitko neće jasno i nedvosmisleno reći da je počinitelj taj koji je uistinu žrtva, ostaje činjenica da se takvim pristupom stvarnim žrtvama oduzima od njihove patnje, koja se zatim prenosi na onoga koji im je svjesno naudio. Time se na neki način njih okrivljuje za prouzročenu patnju, a počinitelja lišava odgovornosti za istu. Velika većina masovnih ubojica uistinu jesu bili maltretirani, zlostavljani ili jednostavno odbačeni iz niza razloga. Dylan Klebold, primjerice, smatrao je da je odbačen, između ostalog, zbog svog izgleda, a količinu njegove patnje dočarava i njegov ranije navedeni citat. Ono što, međutim, takva analiza zanemaruje jest jedna od ključnih faktora svakog ljudskog djela; njihovu slobodu. 

Čovjek je slobodan birati svoja djela, što ga automatski čini i odgovornim za njih. Što više čovjeka promatramo kao uvjetovano stvorenje, tim više si na društvenoj razini "pucamo u nogu" jer onemogućavamo držanje odgovornima one koji su u društvu djelovali destruktivno i u njemu stvarali patnju. Cijeli naš pravni sistem baziran je na premisi da je čovjek slobodan, te time odgovoran, u svom djelovanju, neovisno o onome što je tom djelovanju prethodilo (postoje iznimke kada faktori prije zlodjela utječu na količinu kazne - tzv. olakotne okolnosti - ali nikakva količina olakotnih okolnosti ne može [osim eventualno u Hrvatskoj] onemogućiti pojedinca da za svoja djela odgovara). Velika filozofska rasprava slobodne volje ovdje ulazi u priču i daje iznimno jak argument u praksi za zagovaratelje slobodne volje (nasuprot determinista); preduvjet funkcionalnog društva jest da pojedinac odgovara za svoja djela (tj. da je u odlučivanju počinjenja djela slobodan). 

Dobru ilustraciju slobodne volje pronalazimo u sljedećoj činjenici; većina zlostavljača djece bilo je zlostavljano u djetinjstvu (što je argument ranije navedene strane koja činjenje zlodjela objašnjava ranije pretrpljenim zlodjelima). Međutim, (ovo je ključno); većina ljudi koja je bila zlostavljana u djetinjstvu kasnije NE zlostavlja djecu. Dakle, većina počinitelja nepravde je ranije na svojoj koži istrpila nepravdu (ili ono što su smatrali nepravdom), ali većina onih koji su istrpili nepravdu izabire ne činiti istu tu nepravdu u budućnosti. 

Svatko je od nas, na kraju dana, u nekom životnom segmentu žrtva; ničiji život nije savršen i ne treba puno kopati po pojedinčevoj prošlosti ili sadašnjosti da bismo našli nešto zbog čega je patio ili još uvijek pati. Naravno, neki pate više, a neki manje, i postoje stvari u ovoj egzistenciji koje bi rijetko tko preživio i ostao moralno "neslomljen", ali jednako tako postoje ljudi koji su učinili upravo to. Ako nulificiramo odgovornost onih koji su na zlo odlučili odgovoriti zlom, nulificiramo i vrijednost onih koji nisu. Kako je rekao Viktor Frankl, austrijski psihijatar koji je preživio Auschwitz, esencija čovjeka je u onom slobodnom prostoru između toga što mu je život uvjetovao i onoga kako će na tu uvjetovanost odlučiti reagirati. "Čovjeku se može oduzeti sve osim jedne stvari: posljednja ljudska sloboda - izabrati svoj stav u bilo kojim okolnostima, izabrati svoj put". (V. Frankl)

Ako zauzmemo stav koji normalizira viktimizaciju počinitelja, koji oduzima dio njegove krivnje za počinjena djela, postavlja se pitanje gdje s time povući granicu; zašto ne bismo, primjerice, viktimizirali Adolfa Hitlera koji je imao uistinu težak život prije nego što je postao psihopatološki ubilački manijak? Zašto ne bismo isti pogled primijenili i na Antu Pavelića koji je prije svoje nacionalističke mržnje preživio tešku životnu traumu kada je svjedočio ubojstvu hrvatskih predstavnika, Stjepana Radića i njegovih kolega, usred, navodno sigurnog, beogradskog sabora? Upravo zato što su mogućnost da s njima suosjećamo satrali svojim kasnijim zlodjelima; zato što su na (percipirano) zlo svjesno odlučili odgovoriti zlom, te time prestali biti žrtve i postali počinitelji.

(II) Banalizacija generalizacijom

Druga kategorija banalizacije usko je povezana s prethodnom; radi se o generalizaciji počinitelja njegovim svrstavanjem u neku grupaciju, kojim se ponovno želi, kao u prvoj kategoriji, skinuti dio krivnje s leđa počinitelja, samo što se ona u ovom slučaju umjesto žrtve prebacuje na grupaciju u koju ga se smjestilo, a koja najčešće igra neku političku ili ideološku funkciju. Preduvjet takve analize je kolektivistički pogled na društvo koji smo pomnije opisali u tekstu [Bog je mrtav i ludilo gomile], a koji se naziva politika identiteta. Politika identiteta na društvo gleda tako da u njegovo središte umjesto pojedinca stavlja razne kolektive koji se međusobno sukobljavaju; u današnjem woke trendu (woke = pobuđenost na društvenu nepravdu) ti se kolektivi najčešće dijele prema spolu, rasi, seksualnosti i rodu. 

Ljevica će, stoga, svrstati počinitelja, koji je gotov uvijek muškog spola, u grupaciju muškaraca, te će na temelju toga njegovo zlodjelo prenijeti s njega kao pojedinca na muškarce kao grupaciju (https://www.index.hr/vijesti/clanak/donosimo-cijeli-mocan-govor-glavasevica-svi-smo-odgovorni-za-silovanu-curicu/2124684.aspx), jer će time ojačati svoje ideološke argumente (na pamet u tom kontekstu padaju njihovi termini toksičnog maskuliniteta, patrijarhata, i sl.).  

Takvo će grupiranje, međutim, biti prihvatljivo samo onda kada počinitelj spada u neku od grupacija koju su woke vitezi proglasili kao tlačiteljsku (odnosno, našim riječima iz ranijih tekstova; "onih drugih zlih"). Posljedično, kada muškarac počini masovno ubojstvo, "generalizatori" se neće libiti pripisati to ubojstvo maskulinitetu, ali ako je taj muškarac ujedno i pripadnik neke manjine - kao što je slučaj u terorističkim napadima radikalnih islamista - prva izrečena stvar od istih tih ljudi bit će kako "ne smijemo generalizirati". Takav je stav, osim što je licemjeran i kontradiktoran, poguban za doticanje srži problema jer s jedne strane, kako smo rekli oduzima odgovornosti pojedinca za svoja djela i gleda na njega kao na nekakvo uvjetovano stvorenje i pripadnika kolektiva, a s druge jer onemogućava temeljno rješavanje problema time što problem povlači na površnu dnevno-političku sferu. Drugim riječima, žrtvuje dubinsku raspravu, koja jedina može dovesti do nečega približnoga rješavanju problema, u ime jeftinih dnevno-političkih ili ideoloških bodova. 

Osim navedenog licemjera i nekonzistentnosti (generalizirati se, dakle, po njima smije samo onda kada to odgovara njihovoj ideologiji), za opovrgavanje takve analize možemo se ponovno poslužiti ranijim argumentom ad absurdum, te dio Hitlerove motivacije za genocid, slijedeći njihovu logiku, pripisati tome što je bio muškarac, odnosno skinuti dio njegove krivnje i rasprostraniti ju na onu grupaciju koju, po nalogu trenutnih trendova, želimo moralno izbatinati. 

(III) Medijsko-politička banalizacija

Kako to obično biva s mainstream medijima, njihov je pristup temi masovnih ubojstava krajnje površan i usko vezan uz prethodno opisanu generalizaciju - točnije, mediji problemu pristupaju isključivo kroz izvlačenje maksimalne čitanosti, a ona se često dobiva takvim jeftinim generalizacijama/politizacijama. Jedan od trenutno prevalentnih motiva u takvim analizama je prefokusiravanje na sredstvo počinjenja djela (ie oružje) umjesto na uzrok istog. 

Tema slobode nošenja i imanja oružja u SAD-u iznimno je kompleksna jer obje strane imaju prilično jake argumente; s jedne je strane nama Europljanima nepojmljivo da se automatska puška može kupiti praktički kao da netko kod nas s 18 godina, neovisno o mentalnom zdravlju, ode po nju u Konzum. S druge, pak, strane američki drugi amandman garantira slobodu na imanje oružja upravo zbog omogućavanja narodu da obrani svoja temeljna individualna prava, koja im ustav garantira, u slučaju da vlast postane totalitarna. Vidjevši obrasce zapadnih lidera posljednje dvije godine, i mi u Europi smo na teži način postali svjesni koliko je taj liberalno-demokratski sistem ustvari krhak i koliko bespomoćni ostajemo ako ga se vlast odluči slomiti, a jedino ona ima pristup sili. Sličnu lekciju uči i povijest u kojoj su mnogi diktatori među prvim svojim potezima oduzeli svo civilno naoružanje. 

Odgovor na to pitanje ćemo, upravo zbog kompleksnosti, ostaviti za zaseban tekst, a ovdje ćemo samo reći kako smatramo da oružje nije u srži problema američkih masovnih ubojstava, što zaključujemo iz činjenice da je jednaku diskrepancija između SAD-a i ostatka svijeta u masovnim ubojstvima pronalazimo i u broju serijskih ubojica. Njih je, dakle, također mnogo više u SAD-u nego u ostatku svijeta, a za razliku od školskih masovnih ubojica, serijski ubojice rijetko ubijaju vatrenim oružjem (treba također imati na umu da bi Harris i Klebold vrlo vjerojatno izvršili svoj demonski čin neovisno o dostupnosti oružja u dućanima budući da su očito bili vješti, ili uporni, u proizvodnji improviziranog kućnog oružja). Nešto je, dakle, drugo u igri što uzrokuje da SAD toliko odskače od ostatka zapadnog svijeta u ovim tragičnim fenomenima, a oružje se u tom kontekstu može promatrati samo kao sredstvo izvršenja jednog od njih. 

Nažalost, situacija je takva da su masi dnevna previranja zabavnija i prihvatljivija od dubinskih analiza, zbog čega se mediji i mase međusobno hrane svođenjem kompleksnih tema na jednu aktualnu dihotomiju; rasprava o masovnom školskom ubojstvu se, stoga, s jedne strane automatski povuče prema inzistiranju na jačoj sigurnosti u školama (tj. jačem naoružanju čuvara), a s druge prema ranije navedenoj "zabrani oružja". Smatramo kako nijedno od tih prijedloga neće riješiti problem, već ga eventualno privremeno gurnuti pod tepih. 

Temeljno pitanje koje se mora postaviti kako bismo došli do rješenja je multidisciplinarno, i ono mora, umjesto banalizacije zla (koja smo podijelili na ranije opisane 3 kategorije), udariti na srž problema; (I) na psihologiju pojedinaca koji se na takvo zlodjelo odlučuju, (II) na društveni kontekst koji takvo djelovanje katalizira (a koji je uvelike vezan s banalnim pristupom mainstreama), te (III) na filozofsku interpretaciju dubinske ogorčenosti takvih individua koja se s partikularne mržnje transformirala u apstraktnu mržnju prema samoj biti egzistencije; prema samom postojanju kao takvom. To ćemo pokušati učiniti u sljedećem eseju.

Izvor (još jednom upozoravamo da bi sadržaj stranice neke mogao uznemiriti, pa nastavite s oprezom): http://www.acolumbinesite.com/