Mnoge su ideologije kroz povijest težile stvaranju idealnog društva; od filozofske utopije Hegelovog kraja povijesti preko Marxove političke utopije jednakosti do raznih društvenih utopizama koje gledamo i danas. Sama ideja da društvo treba težiti svom idealu seže barem do Platona. Svoju čuvenu teoriju formi Platon je iskoristio i u političkoj filozofiji kako bi iskazao da svaka društvena inovacija, svako konkretno ljudsko djelovanje, udaljava državu od njezinog ideala, od njezine tzv. forme. Posljedično, svoje je najveće djelo, Državu, posvetio upravo teorijskoj formulaciji savršene države. Mnogi politički filozofi, stoga, početnu točku utopizma vide u Platonovoj Državi, koja je, koliko god bila hvalevrijedna i s razlogom čitana i danas, u potpunoj suprotnosti s današnjom organizacijom država na zapadu - osim, naravno, te dandanas prisutne nepresušne želje za ostvarenjem utopije. Hegelova komplicirana filozofija nastavlja u sličnom smjeru, samo što on savršenstvo ne veže uz samu državu, već uz društvo u širem (i metafizičkom) smislu, te ga naziva krajem povijesti. Na nju se, pak, indirektno veže Marx sa svojom idejom ostvarivanja besklasnog komunističkog društva, a slična utopijska razmišljanja nisu strana ni mnogim drugim filozofima i društvenim akterima, što u neku ruku ne čudi jer je ljudski težiti ostvarivanju najboljeg za sebe i svoju okolinu. Pa što je to toliko problematično u utopijskom razmišljanju?
Prvi problem s takvim stavom jest što su neki fenomeni naše egzistencije, koji moraju biti riješeni da bi uistinu mogli reći da živimo u savršenstvu, jednostavno nerješivi. Bolest, patnja, sigurna smrt i svijest o toj smrti ne mogu se "riješiti" ljudskom rukom, a njihov utjecaj na ljude nužno će ih udaljiti od svojih idealnih verzija. Drugim riječima, sama težina egzistencije nas, na neki način, determinira da budemo grešni, iz čega slijedi da će i naše društvene organizacije uvijek biti grešne. Etimološki korijen riječi utopija, koju je prvi oformio renesansni filozof Thomas Moore u istoimenoj knjizi, potvrđuje tu činjenicu jer "utopija" dolazi od grčke riječi ne-mjesto (mjesto koje ne postoji). U svom romanu Zapisi iz podzemlja Dostojevski se također bavi pitanjem savršene egzistencije te zaključuje, kroz riječi protagonista, da ljudi nisu građeni za savršene živote; čak i kada bi im dali apsolutnu ekonomsku sigurnost, beskraj najfinije hrane i najlagodnijeg života, te kada bi im jedini zadatak bio produženje vrste, čovjek bi zasigurno učinio nešto destruktivno kako bi uništio dosadu stvorenu iz manjka izazova, kako bi sam sebi dokazao da je (nesavršen) čovjek, a ne predodređeni gumb na klaviru kojim netko proizvoljno upravlja. Čovjekov um, prema Dostojevskom, želi tegobe kako bi ih mogao riješiti te iz toga crpiti pozitivnu emociju. Prema tome, čak i kada bi uhvatili nedohvatljivu utopiju, postavlja se pitanje bi li njome, grešna i ponešto kaotična bića kakva jesmo, bili zadovoljni.
No, sama činjenica da je utopija neuhvatljiva (ili da ju možda dubinski ne želimo) nije uzrok njezine destruktivnosti, jer je mnogim neuhvatljivim stvarima dovoljno samo težiti da bismo postigli hvalevrijedan cilj. Problem nastaje sa zaboravljanjem te neuhvatljivosti, odnosno s megalomanskom mišlju da je I) savršenstvo na svijetu moguće i II) da će ga upravo moj sistem ostvariti.
Zaboravljanje nerješivosti težine egzistencije te misao kako smo baš mi ti koji ćemo tu težinu olakšati otvaraju vrata prema stavu kako su sva sredstva za ostvarivanja zamišljene utopije opravdana njezinim ostvarivanjem (jer tko ne bi htio živjeti u savršenstvu?). U svojoj knjizi Korist pesimizma britanski filozof Roger Scruton takvo je djelovanje nazivao beskrupuloznim optimizmom; slijepim vjerovanjem u ispravnost utopije neovisno o broju opovrgavajućih dokaza - pa čak i kad su ti dokazi stotine milijuna mrtvih. Ti mrtvi su, na kraju krajeva, samo "oni drugi" (nearijevci, buržuji, ...) koji su stajali na putu raja. Mnoge poznate izjave utopističkih ideologa potvrđuju upravo to; na pamet pada Lenjin sa svojom antihumanom mantrom (nije sigurno je li ju on sam izgovorio, no sigurno je da je djelovao po njoj) "moramo razbiti nekoliko jaja da bi napravili omlet". Inherentna mana utopizma (tj. vjere u to da će naš sistem riješiti sve životne probleme) je, jednostavnije rečeno, što je njegovo prevođenje u politički jezik nužno totalitarizam, jer se za ostvarenje savršenog društva, barem su tako mnogi mislili, isplati boriti svim dostupnim sredstvima.
Preduvjet mišljenja da neki sistem može riješiti sve probleme jest, pak, redukcionizam, odnosno svođenje kompliciranih ontoloških fenomena na jedan faktor; Marx, primjerice, cijelu povijest i međuljudske odnose svodi na borbu za ekonomsku prevlast, što mu omogućava da svojom ideologijom baziranoj na ekonomiji obuhvati cjelokupnost ljudskih problema. Platonova se politička filozofija na sličan način uvelike bazira na pitanju tko bi trebao vladati - dakle, na pitanju koje implicira da će prava osoba ili skupina ljudi na vlasti (što su po njegovom mišljenju filozofi [u širem smislu riječi od današnje]) označiti približavanje idealu. Popper je to pitanje naveo kao jedan od korijena antihumanih političkih sistema od stare Grčke naovamo, jer je otvorilo vrata za kasnije samodeificiranje raznih vladara na temelju kojeg su uzimali vlast i ostajali na njoj. Temeljno pitanje, tvrdio je Popper u klasično-liberalnom stilu, nije tko bi trebao vladati već kako oformiti sistem koji će biti otporan na buduće neizbježne greške i korupcije vladajućih. Popperovo je pitanje, za razliku od Marxovog i Platonovog, svjesno ljudske limitiranosti, kako u kontekstu vođenja društvenih sistema tako i u shvaćanju koje sve faktore treba uzeti u obzir prilikom oformljavanja društvenog sistema. On, drugim riječima, shvaća da se u široko-društvenim pitanjima mora pucati konkretno i nisko; skromno postavljajući jasno artikulirane zdrave temelje sistema, te posljedično pustiti da se sistem sam organski razvija slobodnim (ali smisleno limitiranim) odlukama pojedinaca. Sličnu je stvar tvrdio i Burke kada se kontra većini javno usprotivio francuskoj revoluciji zbog njezinog utopističkog elementa u kojem su njeni zagovaratelji bili spremni riskirati i učiniti sve u ime apstraktne ideje države o kakvoj su maštali. Strašan teror kao praktični rezultat francuske revolucije, koja je kao i Marxova filozofija u teoriji zvučala izvrsno, jedan je u nizu primjera nesvjesnog stvaranja pakla za vrijeme hvatanja raja.
Nažalost, daleko od toga da je naše društvo imuno na utopijske boljke - dapače. Čini se da je jedan od temeljnih uzroka kolektivno ludog trogodišnjeg ponašanja upravo dogmatično vjerovanje u ispravnost jednog nametnutog (kako ga mi nazivamo; mainstream) puta, te demoniziranje, cenzuriranje i odbijanje svakog drukčijeg. Apsolutna sigurnost u ispravnost vlastitih ideja, što je de facto isto što i nesklonost poboljšanju, društveno je pogubna jer nulificira važnost (i mogućnost) kritične suprotstavljene strane, koja je pak preduvjet napretka. Takvo je djelovanje uzelo maha kroz sustavno povećavani globalizam, koji je, još jednom, iz dobre ideje na papiru, upravo zbog dugogodišnjeg manjka samoispravljanja (jer čelne globalističke institucije ne odgovaraju ni građanima ni državama ni samima sebi, pa im posljedično nitko ne služi kao korektor), danas metastazirao u utopistički netolerantni sistem koji direktno dokida otvorenu liberalnu demokraciju kakvu smo gradili stoljećima. Pa tako globalističke interesne skupine javno upozoravaju države da moraju ići u zacrtanom dogmatičnom smjeru (https://www.politico.eu/article/italy-election-candidate-warning-ursula-von-der-leyen/), a njihova megalomanija doseže takve razine da su njihovi redukcionistički, utopistički, globalistički planovi svakome dostupni (https://www.weforum.org/focus/the-great-reset).
Zaključno, ako sažmemo temeljne opasnosti utopističkog razmišljanja i djelovanja pod sljedeće faze; a) lažno obećanje rješavanja nerješivog, b) dogmatični redukcionizam svijeta i c) opravdavanje svih sredstva postizanja cilja utopije njegovim ostvarivanjem, možemo zaključiti kako današnji društveni čelnici prolaze sve te faze (https://sapereaudecro.blogspot.com/2022/07/sto-biste-pomislili-da-vam-je-netko-2019.html). Svijet se redovito metodom redukcije svodi na jedan aktualni mainstream problem (covid, ekološka katastrofa, rat s Rusijom, ostvarivanje woke prava, ...), sva se sredstva opravdavaju kako bi se ostvarila zamišljena utopija u kojoj tih problema nema, te se svatko tko se tim sredstvima na bilo koji način suprotstavi etiketira kao "onaj drugi" (antivakser, nevjernik u klimatske promjene, rusofil, seksist, homofob, ...), a implicitno u tome svemu postoji parareligijsko lažno obećanje pobjede nad prividnim zlom. Posljedično, građani bi trebali pristati na smrzavanje zimi kako bi se porazio "neprijatelj", na zatvaranje u svoje domove i zabrane rada, kretanja i sl., te davanje svojih temeljnih prava u ime "borbe s virusom", na više-manje svaku ludost koja se na dnevnoj bazi osmisli jer klimatska apokalipsa (koja nikako da dođe: https://web.archive.org/web/20201113001053/, https://apnews.com/article/bd45c372caf118ec99964ea547880cd0,%20, https://www.facebook.com/photo/?fbid=535074257977582&set=a.266716694813341,%20, https://en.wikipedia.org/wiki/Simon%E2%80%93Ehrlich_wager) prijeti iza ugla, itd.
"Kontradiktorna priroda utopija", rekao je Scruton, "jedno je od objašnjenja nasilja kojim se pokušavaju provesti; treba uložiti beskonačnu snagu da bi se ljude natjeralo da ostvare ono što je nemoguće".
Primjedbe
Objavi komentar