Smijemo li se diviti Van Goghu u vrijeme klimatske apokalipse?

Objavio/la Luka Goleš Babić listopada 21, 2022

Smijemo li se diviti Van Goghu u vrijeme klimatske apokalipse?

Prije koji dan klimatski su aktivisti napravili performans u londonskoj Nacionalnoj galeriji, koji se sastojao od polijevanja Van Goghove slike i posljedičnog samozaljepljivanja za zid. Bio je to jedan u nizu ovakvih klimatskih aktivizama u posljednje vrijeme; sjećamo se i nedavnog teniskog prekida polufinala Roland Garrosa [1]. Aktivistički apologeti ovakvo besramno uništavanje visoke umjetnosti, koja pripada samoj srži kulture naše civilizacije, još jednom opravdavaju time da jedino tako mogu ukazati na hitnost svoga djelovanja. Riječima francuske aktivistice koja je pozornost s jednog od najjačih teniskih turnira na par minuta skrenula na sebe, "imamo još samo 1028 dana". Postavlja se, stoga, pitanje koliko racionalne i znanstvene podloge imaju te njihove apokaliptične prognoze, a gledajući način na koji predstavljaju i zagovaraju svoje ideje, pitamo se i koliko je u trenutnom zelenom pokretu ostalo zdrave i razborite borbe za ekologiju; one koja se nije transformirala u svojevrsnu ideološku parareligiju.

Ekologija i antihumanizam

"Nema velike razlike između reduciranja ljudi na njihov ugljični otisak i reduciranja ljudi na ono čega se rješavate puštanjem vode u toaletu", rekao je psiholog Jordan Peterson na ovogodišnjem predavanju u Zagrebu, upozoravajući na antihumanistički aspekt trenutnog ekološkog pokreta, koji kontinuirano čovječanstvo svodi na kancerogene parazite koji uništavaju planet [2][3][4][5][6]. Jedan od problema te premise je zaključak koji iz nje slijedi; ako je čovjek kancerogeni parazit, a parazite se uništava kako bi se osigurali od njihove napasti, treba li i samo čovječanstvo uništiti? Eksplicitno iznošenje tog zadnjeg koraka za sada možemo pronaći samo kod najradikalnijih zelenih skupina, no korištenje takve dehumanizirajuće retorike samo je po sebi zabrinjavajuće, posebice kada se sjetimo u kakve je svrhe slična terminologija bila korištena u prošlosti [7].

Ekologija i covid

Usko vezano uz tezu o parazitnom karakteru ljudske vrste jest i pravilo da "nijedna mjera nije preekstremna u borbi za okoliš", čijim manama, samo s promijenjenom zadnjom riječi iz "borbe u okoliš" u "borbu s pandemijom", svjedočimo kroz posljednje tri godine. Upravo zato što nijedna mjera navodno ne smije biti "off-limits" vladajućima, barem ako se zagovaranjem toga ne želimo svrstati među "bakoubojice" ili "ravnozemljaše", u našem je društvu napravljen niz (nad)političkih presedana. Australska policija tako aktivno prati lokacije svojih građana preko GPS sustava na njihovim mobitelima, Njemačka i Austrija stežu obruč oko necijepljenog stanovništva zabranjujući im pristup sve većem broju javnih institucija, a mahnita kanadska vlast zamrznula je privatnu bankovnu imovinu građana koji su prosvjedovali protiv nje. Svaki od tih poteza prije manje od četiri godine bio bi nepojmljiv u tobože razvijenom zapadnom društvu. Pandemijska je hipnoza, međutim, iskorištena kako bi se na famozna "ključna dva tjedna" (koja traju već preko tri godine) mnogi krucijalni aspekti našega demokratskoga sustava stavili na čekanje, odnosno kako bi vlasti mogle zagrabiti još veću količinu moći. Poveznicu između ekoloških i pandemijskih narativa pronalazimo i u simplificirajućem pristupu kompleksnim problemima; dok se u pandemiji svaka društvena i životna stavka podredila suzbijanju virusa (npr. mentalno zdravlje, obrazovanje djece, obiteljsko nasilje, suicidalnost itd.), u progresivno-ekološkim okvirima sve, pa i ono kulturološki najvrjednije postaje sredstvo ideološke borbe.

Ekologija i civilizacija

Pa zašto ne bismo, netko bi mogao upitati, preselili gradove u podzemlje [8], zabranili automobile [9], ukinuli dostojna pokapanja pokojnih te ih koristili kao gnojivo [10] ili izbjegavali imati djecu jer nas je ionako previše na svijetu [11]? Odgovore na ta partikularna i ideologijom zaslijepljena pitanja ne treba ni početi tražiti prije nego što opovrgnemo prešućenu premisu na kojoj su ona bazirana. Pitanje, naime, nije zašto ne bismo povukli te radikalne poteze, koji odstupaju od svega što su naši preci tisućljećima vrednovali, već koji su dokazi da bismo ih uopće trebali početi razmatrati.

Kao i tijekom pandemije, teret dokaza jest na onima koji se zalažu za široke i potencijalno destruktivne promjene da pokažu što točno njima dobivamo, jesu li zaista temeljito proanalizirali njihove (ne)planirane posljedice, te jesu li razlozi za narušavanje nekih od naših civilizacijskih temelja dovoljno čvrsti da s pravom mogu pozivati većinu na slijepu poslušnost destrukciji. Pri tome, apstraktni odgovori, kao što je onaj "da ćemo time spasiti svijet" nisu i ne bi trebali biti dozvoljeni. Zanimljivo je u tom smislu promatrati paradoks modernog skeptika, koji se s jedne strane sprda sa "zastarjelom i iracionalnom" tradicionalnom religijom, a s druge svoj preostali vrijednosni vakuum i duhovnu čežnju nesvjesno popunjava deificiranjem svjetovnog; u ovom slučaju manifestiranog kroz pogansko štovanje Majke Zemlje i strah pred njezinim kaznama za naše grijehe [12].

Apokalipsa

Ne bojimo li se kraja svijeta? Što nam vrijede Van Goghove slike dok gledamo u lice apokalipse? Uistinu, tko se može zamarati trivijalnostima kao što je polufinale Roland Garrosa ako je svijetu preostalo još samo 1028 dana? Na našu sreću ili nesreću, teza o skorašnjem kraju svijeta od strane klimatskih alarmista nije nešto što već više puta nismo gledali kroz noviju povijest.

Godine 1969. UN je prognozirao da imamo još "samo 10 godina da adresiramo probleme okoliša" [13]. Godine 1972. UN-ov predsjednik programa za okoliš ponovio je (zaboravivši valjda na tri godine koje su prošle u međuvremenu) da "imamo još 10 godina da se spasimo od katastrofe" [13]. 16 godina kasnije UN je datum apokalipse pomaknuo na 2000., do koje bi "čitave države mogle biti izbrisane s planeta zemlje zbog globalnog zatopljenja" [14]. Godine 2002. ekolozi su upozoravali da će Britanija biti pod sibirskom klimom unutar sljedećih 20 godina [15]. 3 godine kasnije UN je prognozirao da svijet do kraja desetljeća očekuje 50 milijuna izbjeglica od klimatskih promjena [16]. Godine 2008. čuli smo da će Arktik ostati bez leda u sljedećih 10 godina [17].

Slične prognoze, uz ovu od 1028 dana kojoj su Čilić i Ruud svjedočili iz prve ruke, prevalentne su i danas [18][19]. Humeov skandal indukcije uči da se na prošlost ne može računati kao na garanciju za budućnost, pa tako uistinu postoji šansa da neki od najnovijih apokaliptičara budu u pravu usprkos tome što su njihovi kolege toliko puta ranije bili u krivu. Njihovu grešnost, međutim, ne pronalazimo samo u tome što ih na koncu u pravilu stvarnost opovrgava, već i u samoj formulaciji njihovih prognoza.

Prešućeni faktor ljudskog znanja

Prva je greška klimatskih alarmista što zanemaruju ključan segment društvenih i globalnih promjena, a to je dinamičko ljudsko znanje. Kategorički tvrditi, u 1970. godini, da će svijet biti pod vodom za najviše 30 godina, čak i ako tadašnje klimatske naznake upućuju na to, znači zanemariti aspekt našega znanja i tehnološke inovativnosti koja iz njega proizlazi. Klasični primjer implicitnog sagledavanja ljudskoga uma kao nekakve okamenjene tvorevine koja ne može adekvatno reagirati na stvari pred sobom jest onaj paničnog prošlostoljetnog najavljivanja skorašnjeg nedostatka resursa zbog povećanja populacije. Tadašnji su paničari zanemarili da, metaforički i pojednostavljeno rečeno, više ljudi, uz povećanu potrošnju, znači i više stvaranja resursa, više njihovog obrađivanja i više općenite specifično ljudske, primjenjive genijalnosti.

Jednako tako, valja ukazati na intelektualno nepoštenje koje proizlazi iz zagovaranja današnjih političkih mjera temeljenih na nepreciznim pedesetogodišnjim ili stogodišnjim prognozama. Takva vrsta argumentacije postaje inherentno neopovrgljiva, a time i suštinski neznanstvena ne samo zato što onemogućuje stvarnu odgovornost donositelja odluka za posljedice koje iz tih mjera proizađu, već i zato što, kako nas povijest uči, postoji velika vjerojatnost da će društvo – preplavljeno bujicom informacija – s vremenom zaboraviti na izrečene prognoze. Time se otvara prostor za njihovo beskonačno ponavljanje, uz stalno odgađanje trenutka moguće provjere, gurajući kriterij istinitosti sve dublje u nedohvatnu budućnost.

Aktivistički karakter ekološkog pokreta

Svođenje svjetskih nedaća na jednog dežurnog krivca (u tekstu već spomenuti antihumanizam i pseudomoralizatorsko batinanje modernih heretika), odbacivanje i profanacija tradicije, apokaliptični narativ, sklonost pojednostavljivanju kompleksnih pojava (kroz gotovo gatarski pokušaj predviđanja ljudske sudbine i implicitnu vjeru u nepogrešivost trenutnog znanja) – sve su to prepoznatljive odlike ideološkog svjetonazora iz kojeg ekološki aktivizam crpi svoj zamah. Zorni prikaz te dinamike ogleda se i u trenutačnoj perjanici pokreta; devetnaestogodišnjoj aktivistici koja nedostatak obrazovanja i razumijevanja teme najčešće kompenzira tinejdžerskom drekom i suzama [20], dok se u isto vrijeme "krivovjerni" ekolozi s desetljećima stručnog iskustva sustavno marginaliziraju i cenzuriraju [21]. Struku, naime, očito treba slušati samo kada govori ono što odgovara prevladavajućem narativu.

Kako ne bismo ostali samo na teorijskim crtama, vratimo se za kraj na praktične manifestacije aktivizma: na Van Goghovu sliku i na teniske mečeve prekinute "borbom za planet". Ekološki pokret, sve više lišen razboritosti, umjerenosti i ravnoteže, nudi pojednostavljeni eshatološki svjetonazor u kojem se društvena i kulturna složenost zamjenjuju pseudoreligijskim klanjanjem zlatnom teletu Majke Zemlje, a svako propitivanje dočekuje se etiketom nevjernika. Kako, u tom svjetlu, očekivati da se čovjek stigne diviti Van Goghovu talentu kad nas navodno čeka hitnija zadaća? Ako je za tu "borbu" potrebno izvršiti kulturocid, žrtvovati razum i odobravati neodgojeno uništavanje remek-djela, moderna će ideologija spremno ustvrditi da je to naprosto cijena napretka.

Izvori:

Pretraži ovaj blog

Sapere Aude

Smijemo li se diviti Van Goghu u vrijeme klimatske apokalipse?

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi

Zašto selim iz Zagreba ili kako je pokorena hrvatska metropola

Slobodan Praljak: hrvatski Sokrat