Slobodan Praljak: hrvatski Sokrat

Slobodan Praljak bio je hrvatski general, profesor filozofije i sociologije, kazališni redatelj i inženjer. Rođen je 1945. u Čapljini (Bosna i Hercegovina), a devedesetih je dragovoljno pristupio Hrvatskoj vojsci. S obzirom na relativno kratko vrijeme koje je prošlo od rata u kojem je sudjelovao, kao i na vrlo kompleksan i uzavreli fenomen koji on još uvijek jest, ovaj tekst će pokušati izbjeći preduboko zadiranje u temu Domovinskog rata i zadržati naglasak na samom Praljaku i njegovoj odluci da si oduzme život. Zbog tog čina neprihvaćanja nepravde, pa i pod cijenu vlastitog života, mnogi ga uspoređuju s jednim od očeva zapadne filozofije – Sokratom. U čemu su Praljak i Sokrat slični, je li hrabro biti spreman umrijeti za svoje ideale i zašto nam je hrabrost kao karakteristika toliko privlačna bit će analizirano u nastavku.

 

Slobodan Praljak bio je intelektualac koji je diplomirao na 3 discipline; inženjerstvu, kazališnoj režiji i filozofiji/sociologiji. Kada je počeo Domovinski rat, Praljak se dragovoljno pridružio Hrvatskoj vojsci u kojoj se brzo popeo na ljestvici i etablirao kao jedan od njezinih najviših dužnosnika. Razlog brzog uspjeha pripisuje se njegovim intelektualnim sposobnostima kao i hrabrosti koju je pokazao ubrzo nakon početka sudjelovanja u oružanim sukobima. Hrabrost iščitavamo i iz priče kako se s početkom rata prijavio u vojsku; nešto prije devedesetih Praljak je prepoznao neizbježnost rata, te je počeo skupljati razno oružje koje je zakopao u dvorištu. Kad je rat počeo, Praljak je iskopao oružje, obukao se u skijaško odijelo i prvim autobusom se uputio na ratište. To možda i ne bi bilo toliko neobično da Praljak u tom trenutku nije bio etablirani javni intelektualac - bivši profesor na FER-u i aktivni kazališni redatelj. Kao takav, lako je mogao izbjeći vojnu dužnost s obzirom na njegovu “nezamjenjivost na radnom mjestu” – kako je hrvatska vlada definirala osobe na takvim specifičnim radnim mjestima. Bilo kako bilo, Praljak je otišao u vojsku i sudjelovao u mnogim sada već legendarnim ratnim pričama; jedan od njih opisuje kako je Praljakov vod bio na gubitničkoj strani u jednoj od bitaka, zbog čega su se njegovi vojnici u strahu počeli povlačiti. Vidjevši to, Praljak je navodno zgrabio pušku, popeo se na tenk i krenuo izravno u bitku motivirajući svoje vojnike da nastave gurati naprijed. Kako kaže priča, dok je stajao na vrhu tenka u pokretu, Praljak je povikao prema svojim ljudima; "Vojnici, za mnom!"

 

Nakon rata, osamostaljenjem Hrvatske, Praljak postaje istaknuta osoba u hrvatskom javnom prostoru, prepoznatljiva po svojoj elokvenciji i žestokim retoričkim sposobnostima. Nažalost, danas nema mnogo njegovih javnih nastupa na internetu, no i ovih nekoliko dostupnih jasno ilustriraju njegovu osobnost, karizmu i intelektualnu moć. Iako se o ratu tada još pričalo na svakom koraku, teme koje je obrađivao u nastupima nisu bile samo one ratne, već su varirale od filozofije preko opće politike do etike i književnosti. Praljak je bio erudit u punom značenju te riječi. Nedugo zatim, formiran je Haaški sud, a među onima protiv kojih su podignute optužnice bio je i Praljak. Svoju je optužnicu opisao kao "apsurdnu, i stoga nepobjedivu" ukazujući da je "zapovjedna odgovornost", na kojoj je njegova optužba bila temeljena, besmislena; kako je ustvrdio, optužnica nije uspjela razlikovati *ratne zločine* (poput genocida, etničkog čišćenja itd. – za koje postoji jasna zapovjedna odgovornost s obzirom na to da su naredbe donošene odozgo) od *zločina u ratu*, koje svojevoljno čine pojedinci neovisno o dobivenim zapovijedima. Haaški sud nije iznio niti jedan dokaz koji bi upućivao na to da je Praljak naredio ili direktno sudjelovao u bilo kakvom zločinu. Naprotiv, optužili su ga da je “znao da će se zločini dogoditi, ali ih nije spriječio”. Praljak je na to odgovorio da bi, slijedeći takvu logiku, gradonačelnik gotovo svake metropole trebao biti u zatvoru jer svaki od njih svake noći ide na spavanje sa spoznajom da će se zločini dogoditi. Drugim riječima, svaka kriminalistička statistika kaže da će se određena količina zločina dogoditi svake noći u Chicagu, ali mi ne držimo gradonačelnika Chicaga odgovornim za to što ih unaprijed nije zaustavio. Zašto se ista logika ne bi primijenila u neusporedivo nasilnijim situacijama poput rata, ostaje nejasno.

 

"Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!" Praljak je odlučno odgovorio na izrečenu presudu - nakon čega je popio otrov koji mu je ugasio život. S obzirom na ugled Haaškog suda kojeg mnogi optužuju da se ne drži osnovnih pravosudnih pravila, te donosi politički utemeljene presude, nije nas previše iznenadilo što su hrvatski generali tog dana osuđeni, no Praljakovo samoubojstvo nas je svakako iznenadilo, jer smo znali da bi, neovisno o presudi, on ubrzo bio na slobodi (jer mu se u izrečenu kaznu uračunavalo vrijeme do tada provedeno u zatvoru). To je, pak, mnoge potaknulo da ga usporede s legendarnim filozofom Sokratom koji je u sličnoj situaciji, u kojoj je optužen za nešto smatrao neistinom, odlučio otpustiti svoj život radije nego izdati svoje ideale.

 

Povijesni događaj suđenja Sokratu opisan je u Platonovoj Obrani Sokratovoj. Sokrata su optuživali za razne "zločine" (uključujući "iskvarenje mladih", "istraživanje nepodobnih stvari" i sl.), koji bi se današnjom terminologijom mogli prevesti u "rad protiv države". U stvarnosti Sokrat je bio trn u oku mnogim atenskim moćnicima zbog svojih nesalomljivih ideala i inzistiranja na kritičkom mišljenju i prokazivanju neznanja i korupcije društvenih aktera. U tom je kontekstu u čuvenoj rečenici sam sebe opisao kao mušicu koja grize ljude kako bi ih probudila iz dogmatskog drijemeža. To je činio preko metode propitkivanja danas poznate kao sokratova metoda (elenktika), koja se sastoji od niza otvorenih pitanja s ciljem stimuliranja uma i poticanja "rađanja" vlastitog nezavisnog mišljenja. Kao što je to slučaj i danas, mnogim Atenjanima nije odgovaralo da ih se prokazuje kao intelektualno lijene, pa su Sokrata proglasili opasnim – u današnjim terminima rekli bismo "dezinformatorom". Povijesni dokazi kažu da cilj tužitelja zapravo nije bio ubojstvo Sokrata, jer su znali da ubojstvo jedne tako poznate ličnosti ne bi bilo dobro prihvaćena u široj javnosti, već samo njegov progon iz grada. Kada je, međutim, suđenje krenulo, Sokrat je u svom stilu prozvao tužitelje, preispitao ih, prokazao njihovo neznanje i korupciju svojom uobičajenom ironijom (grč. eironea) i nevjerojatnom retorikom. Sokrat je, posljedično, osuđen, ali mu je dana još jedna prilika da se pokloni svojim tužiteljima (i spasi svoj život) tako što sam predloži kaznu za sebe, što je impliciralo da može platiti pozamašnu financijsku svotu (što je mogao jer su njegovi učenici, pogotovo Platon, bili iznimno bogati i spremni platiti koliko god treba) i napustiti Atenu. Njegova briljantna protuponuda, međutim, bila je da mu tužitelji plate ručak.

 

Sokrat je, kao i Praljak, odbacio svoju presudu, samo što je on to učinio u maniri filozofa - sa smiješkom na licu, dok je Praljak učinio isto, ali s vojničkom ozbiljnošću. Što je motiviralo ovu dvojicu muškaraca da svojevoljno izaberu smrt? Obojica su mogli biti slobodni i nastaviti živjeti, ali su znali da bi takvim izborom izdali svoje ideale. Znali su da bi spašavanjem svog života izgubili sebe. Chesterton je opisao hrabrost u svom djelu Pravovjerje na sljedeći način; "Hrabrost je gotovo kontradikcija u terminima. Ona znači snažnu želju za životom koja poprima oblik spremnosti na smrt. 'Tko izgubi život, taj će ga spasiti’ nije misticizam za svece i heroje. To je svakodnevni savjet za mornare ili planinare. Može biti otisnut u alpskom vodiču ili udžbeniku. Ovaj paradoks je cijelo načelo hrabrosti… Vojnik okružen neprijateljima, ako želi sebi izvući izlaz, treba istovremeno osjećati snažnu želju za životom i čudnu pomirenost s mogućom smrti. Ne smije se slijepo držati života, jer tada postaje kukavica, a ne smije ni samo čekati smrt, jer tada čini beznačajno samoubojstvo. Mora tražiti svoj život u duhu bijesne ravnodušnosti prema njemu; mora željeti život kao vodu, a ipak piti smrt kao vino.”

 

Koliko se u hrvatskoj javnosti danas rijetko govori o Praljaku i njegovoj sudbini dokaz je niske razine hrvatskog političkog i javnog narativa. Reakcija hrvatske politike na njegovo osuđivanje bila je sramotna, a još je sramotnije vidjeti da su hrvatski konzervativci, sa svojim punim ustima navodnog domoljublja, gotovo potpuno zaboravili kakvog je čovjeka Hrvatska imala u Praljaku. Sramotno je i to što se o hrabrosti njegova čina nikad nije govorilo kroz filozofsku prizmu. No, on je točno znao što radi i nije to radio zbog slave. Kao i Sokrat dva tisućljeća ranije, izabrao je smrt ne kao radnju suprotnu životu, već kao radnju koja ga ispunjava. Paradoksalno, ova su dva čovjeka znala da bi odluka o nastavku života bila čin protiv života - ili barem protiv života vrijednog življenja. Više su cijenili svoje ideale nego prolazni život kojeg su trenutno živjeli. Neobična je stvar, kad bolje promislimo, da je spremnost na smrt možda jedan od preduvjeta dostojnog života. Ljudi su jedina vrsta koja je tijekom svoje egzistencije svjesna svoje neizbježne buduće neegzistencije. Ta nam spoznaja, međutim, omogućuje da kroz heraklitsko jedinstvo suprotnosti, koje uči da pojmove možemo u potpunosti pojmiti samo kroz njihove suprotnosti (npr. može li postojati dobro bez zla?), prepoznamo stvari koje nisu prolazne. Naši ideali, naša hrabrost, naši razvijeni karakteri i naša herojska djela su vječna. Posljedično, njihovim ostvarivanjem dotičemo vječnost i sami na neki način postajemo vječni. Zbog toga se i divimo velikim ljudima koji su to uspjeli učiniti, te o njihovim životima pišemo i dugo nakon njihovog prestanka. Oni nas podsjećaju da usprkos tome što ne možemo utjecati na to koliko dugo ćemo živjeti, uvijek možemo izabrati djelovati herojski ispravno.