Umjetna inteligencija i njezina umjetna umjetnost

Navedeni rad poznatog autora prikazuje svojevrsni futuristički svijet koji je dočaran impresionističkim izborom boja, čudnim nepoznatim građevinama i humanoidnim bićima (s desne strane slike), koja ponajviše podsjećaju na robote, vanzemaljce ili nešto slično iz sci-fi žanra. S druge (lijeve) strane prikazana su 3 čovjeka, no i njihovi obrisi, boje i prikaz lica u niskoj rezoluciji doprinose futurističkom dojmu. Građevina u sredini može se promatrati kao zamišljena granica između lijeve i desne strane slike; lijeva strana sadrži ljude u klasičnim starogrčkim/rimskim haljama, s tamnom pozadinom, a desna futuristička popunjena je čudnim bićima i svjetlijim prostorom. 

Takva podjela pripomaže u određivanju teme same slike; desna strana prikazuje svijet budućnosti s tehnološkim napretkom koji je dosegnuo tolike razine da su se i sama bića koja ga nastanjuju transformirala. Osvjetljena pozadina (u usporedbi s lijevom stranom slike) ilustrira priču koju si je svijet pričao dok se postupno odvlačio prema toj svojoj novoj modernijoj verziji; slično kao u prosvjetiteljstvu, taj je put bio popraćen pričom kako se čovječanstvo iz mraka uz pomoć tehnološkog booma polako uzdiže do prosvjećene razine - do svog sljedećeg stadija. Međutim, valja primijetiti kako ta strana nije uistinu svijetla, već samo nešto svjetlija od ove druge, dok sam dojam koji ostavlja nije ni sreća ni optimizam, već određeni nemir, koji je dodatno naglašen bezličnim figurama. Takvom dojmu pripomažu i ljudi s lijeve strane slike koji izgledaju pogubljeno, ponešto nemirno ili kao u potrazi za nečime (vidi raskorak jednoga i ukipljenost drugog). Njihov vodeći subjekt u desnoj ruci drži nešto što nas podsjeća na mobitel, iz čega zaključujemo kako je distopijska futuristička desna strana slike na neki način povezana (stvorena?) s lijevom upravo preko tog mobitela. Klasične halje ovih subjekata simboliziraju tradiciju i povijest s kojom se ovaj novi tehno-svijet sukobljava, ili točnije rečeno: takva tradicionalna odjeća analogija je za čovjekovo nesnalaženje u tom novom svijetu kojeg su preuzela spomenuta futuristička bića, koja možemo promatrati kao simbol umjetne inteligencije, digitalizacije i robotizacije sve više životnih, nekada ljudskih sfera. 

Čovjek panično drži svoju tehnologiju i preko nje se pokušava orijentirati u svijetu koji je stvorio; u tom nusproduktu svoje megalomanske želje za olakšavanjem i automatizacijom egzistencije; u pokušaju da dohvati neuhvatljivi božanski osjećaj stvaranja, iz kojeg je uspio stvoriti samo frankenstajnovski produkt koji će ga dugoročno proždrijeti ili jednostavno učiniti suvišnim. Odlična simbolika, analogija i upozorenje za ono što nam potencijalno slijedi, a čije naznake gledamo već danas: https://www.nytimes.com/2020/03/01/business/china-coronavirus-surveillance.html.

***

Nadamo se da vam je ova analiza bila zanimljiva i od koristi. Ono čime ćemo ju nadograditi jest priznanjem da analizirana slika u stvarnosti ne postoji. Ona nije ni povijesno ni moderno djelo nekog slikara; nitko ju nije naslikao, nitko ju prije današnjeg dana nije ni vidio. Ona je produkt programa umjetne inteligencije koji funkcionira na način da iz vaših unesenih nekoliko riječi program izbaci "umjetničko djelo" po vašim kriterijima; u našem slučaju, sliku ispred vas. "Umjetnina" koju gledate nije sačinjena od stvarnih elemenata (primjerice, od stvarno naslikanih ljudi u starogrčkim haljama s neke nasumične slike koji su nabacani s drugim stvarnim elementima drugih slika), već je svaki element ove slike potpuno originalan. Izgovorili (tj. upisali) smo par magičnih riječi te u par sekundi stvorili sliku koju mnogi ne bi mogli demarkirati od stvarne postojeće umjetnine. 

Iako je sama slika "lažna", odnosno produkt našeg poigravanja istinom kako bismo došli do poante, njezina analiza koja upozorava na potencijalnu distopijsku tehno-budućnost dokazana je ovim malim eksperimentom kojim smo vas na par minuta možebitno uspjeli uvjeriti da analiziramo umjetninu stvorenu ljudskom rukom, koja ustvari to nije. Što to znači? Ako danas, u samim njezinim počecima uzdizanja, umjetna inteligencija funkcionira tako dobro da kroz nju možemo stvarati nešto što golo oko ne može prepoznati kao ne-ljudski proizvod, što možemo očekivati od budućnosti? Hoće li u njoj uopće biti mjesta za *umjetnike* u onom smislu u kojem ih danas percipiramo? Vjerujemo da bi umjetnik koji zna koristiti platformu umjetne inteligencije koju smo mi ovdje iskoristili kreirao puno kvalitetniju sliku nego mi jer zna, između ostalog, navesti detaljniji opis toga što želi, zna se referirati na više djela čiju sličnost želi postići, zna bolje uskladiti elemente itd. Znači li to da će u budućnosti "umjetnici" biti upravo to - oni koji ubacuju naredbe u UI strojeve koji zatim kreiraju "umjetnost"? Čija je u tom slučaju ta slika: od "umjetnika" X ili od UI stroja koji ju je izbacio? Je li ovdje opisana slika "naš" proizvod? Jesmo li mi s tih 15 sekundi njezinog generiranja zadobili privremeni status umjetnika? 

Informatički svijet naviknuo se na neprestanu transformaciju tehnologija, koja kontinuiranim izbacivanjem raznih programskih alata (frameworka, libraryja, generatora, pluginova, itd.) olakšava, odnosno automatizira proces razvoja softvera, no programiranjem se smatra kako pisanje "golog" koda tako i programiranje u frameworkovima, pa čak i u takozvanim low-code alatima. Ako će se u određenom trenutku dogoditi da razvijemo UI na takvim razinama da on u par minuta izbaci aplikaciju kakve su IT firme ranije programirale tjednima, programeri kakve danas poznajemo postat će suvišni. Međutim, kao što vidimo i danas na manjoj razini, programer u neku ruku ne može nestati, već se njegov opis posla može uzdići na drugu razinu - u ovom hipotetskom slučaju na onu na kojoj neće programirati aplikacije, već će programirati UI platforme koje programiraju aplikacije. Vjerujemo da mnogi programeri koji su radili prije tridesetak godina današnje programere uopće ne bi sagledavali kao pripadnike iste struke kao što su oni sami, kada bi vidjeli koliko je malo 'golog' programiranja danas potrebno zahvaljujući razvojnim alatima.

"Programer" je dakle u neku ruku fleksibilan pojam upravo zato što se tehnologija rapidno mijenja. No vrijedi li isto i za druge discipline? Čini se da smo, sudeći prema ranijem opisu futurističkog umjetnika X/korisnika UI strojeva, uz definiciju umjetnika ipak znatno snažnije emotivno vezani nego uz programera, što i nije čudno, s obzirom na kulturni i emocionalni aspekt umjetnosti, kojeg IT ne posjeduje. To je razlog zašto nas manje zanima je li aplikaciju napisala ruka programera ili je njegova ruka samo usmjerila stroj da izbaci kod, nego što nas pogađa spoznaja da umjetničko djelo koje nas je dirnulo možda uopće nije ljudski produkt.

Zašto se tada osjećamo prevarenima? Je li to zbog ljudskosti umjetnosti, tog ključnog osjećaja smisla u koji uranjamo uz savršene glazbene taktove i maestralne umjetnine, osjećaja koji je, prema Nietzscheu, štit protiv ubitačne gole realnosti? Ili je riječ o tome da ne možemo priznati sebi da isti osjećaj smisla možemo doživjeti i kroz nešto što je stvorio nesvjesni stroj s inteligencijom koja sve uvjerljivije imitira našu?

Što je strašnije: izgubiti osjećaj smisla koji kroz umjetnost dobivamo, ili shvatiti da ga jednako možemo crpiti iz nečega što nije ljudsko te da ne umijemo razlučiti jedno od drugog? „Smrt umjetnosti“ ili njezina transformacija u hladni futuristički svijet umjetne inteligencije? Ima li u tom svijetu uopće mjesta za nas ili ćemo, poput ljudi na UI-generiranim slikama, panično tražiti svoje mjesto dok nas vlastita vanjština i nutrina, naše žudnje za nesavršenošću, emocijom, pa čak i katarzičnom patnjom, budu izdavale poput antičkih halja na njihovim tijelima? Ili, možda, na sve gledamo pogrešno: možda termini poput umjetnosti, ljepote, ljudskosti i čovjeka neće nestati, nego će se, baš kao i pojam "programera", jednostavno transformirati. Mnogo je pitanja, a odgovora malo.