Navedeni rad poznatog autora prikazuje svojevrsni futuristički svijet koji je dočaran impresionističkim izborom boja, čudnim nepoznatim građevinama i humanoidnim bićima (s desne strane slike), koja ponajviše podsjećaju na robote, vanzemaljce ili nešto slično iz sci-fi žanra. S druge (lijeve) strane prikazana su 3 čovjeka, no i njihovi obrisi, boje i prikaz lica u niskoj rezoluciji doprinose futurističkom dojmu. Građevina u sredini može se promatrati kao zamišljena granica između lijeve i desne strane slike; lijeva strana sadrži ljude u klasičnim starogrčkim/rimskim haljama, s tamnom pozadinom, a desna futuristička popunjena je čudnim bićima i svjetlijim prostorom.
Takva podjela pripomaže u određivanju teme same slike; desna strana prikazuje svijet budućnosti s tehnološkim napretkom koji je dosegnuo tolike razine da su se i sama bića koja ga nastanjuju transformirala. Osvjetljena pozadina (u usporedbi s lijevom stranom slike) ilustrira priču koju si je svijet pričao dok se postupno odvlačio prema toj svojoj novoj modernijoj verziji; slično kao u prosvjetiteljstvu, taj je put bio popraćen pričom kako se čovječanstvo iz mraka uz pomoć tehnološkog booma polako uzdiže do prosvjećene razine - do svog sljedećeg stadija. Međutim, valja primijetiti kako ta strana nije uistinu svijetla, već samo nešto svjetlija od ove druge, dok sam dojam koji ostavlja nije ni sreća ni optimizam, već određeni nemir, koji je dodatno naglašen bezličnim figurama. Takvom dojmu pripomažu i ljudi s lijeve strane slike koji izgledaju pogubljeno, ponešto nemirno ili kao u potrazi za nečime (vidi raskorak jednoga i ukipljenost drugog). Njihov vodeći subjekt u desnoj ruci drži nešto što nas podsjeća na mobitel, iz čega zaključujemo kako je distopijska futuristička desna strana slike na neki način povezana (stvorena?) s lijevom upravo preko tog mobitela. Klasične halje ovih subjekata simboliziraju tradiciju i povijest s kojom se ovaj novi tehno-svijet sukobljava, odnosno - točnije rečeno; takva tradicionalna odjeća analogija je za čovjekovo nesnalaženje u tom novom svijetu kojeg su preuzela spomenuta futuristička bića, koja možemo promatrati kao simbol umjetne inteligencije, digitalizacije i robotizacije sve više životnih, nekada ljudskih sfera.
Čovjek panično drži svoju tehnologiju i preko nje se pokušava orijentirati u svijetu koji je stvorio; u tom nusproduktu svoje megalomanske želje za olakšavanjem i automatizacijom egzistencije; u pokušaju da dohvati neuhvatljivi božanski osjećaj stvaranja, iz kojeg je uspio stvoriti samo frankenstajnovski produkt koji će ga dugoročno proždrijeti ili jednostavno učiniti suvišnim. Odlična simbolika, analogija i upozorenje za ono što nam potencijalno slijedi, a čije naznake gledamo već danas: https://www.nytimes.com/2020/03/01/business/china-coronavirus-surveillance.html.
***
Nadamo se da vam je ova analiza bila zanimljiva i od koristi. Ono čime ćemo ju nadograditi jest priznanjem da analizirana slika u stvarnosti ne postoji. Ona nije ni povijesno ni moderno djelo nekog slikara; nitko ju nije naslikao, nitko ju prije današnjeg dana nije ni vidio - vi ste među prvima. Ona je produkt programa umjetne inteligencije koji funkcionira na način da iz vaših unesenih nekoliko riječi/rečenica program izbaci "umjetničko djelo" po vašim kriterijima; u našem slučaju, sliku ispred vas. Jednako kako smo ovdje kreirali nešto što izgleda kao da je naslikano na platnu, mogli smo ubaciti riječ "photograph", pa bi program izbacio fotografiju koju nitko ne bi mogao golim okom diferencirati od stvarne fotografije. Još i strašnije, hipotetska fotografija, kao i konkretna "umjetnina" koju gledate, nije sačinjena od stvarnih elemenata (primjerice, od stvarno naslikanih ljudi u starogrčkim haljama s neke nasumične slike koji su nabacani s drugim stvarnim elementima drugih slika), već je svaki element ove slike stvoren "out of thin air". Izgovorili (ie upisali) smo par magičnih riječi i stvorili sliku koju većina ljudskih očiju ne bi mogla demarkirati od stvarne postojeće umjetnine, a koja je potpuni unikat.
Iako je sama slika "lažna", odnosno produkt našeg poigravanja istinom kako bismo došli do poante, njezina analiza koja upozorava na potencijalnu distopijsku tehno-budućnost dokazana je ovim malim eksperimentom kojim smo vas na par minuta uspjeli uvjeriti da analiziramo umjetninu stvorenu ljudskom rukom, koja ustvari to nije. Što to znači? Ako danas, u samim njezinim počecima uzdizanja, umjetna inteligencija funkcionira tako dobro da kroz nju možemo stvarati nešto što golo oko ne može prepoznati kao ne-ljudski proizvod, što možemo očekivati od budućnosti? Hoće li u njoj uopće biti mjesta za *umjetnike* u onom smislu u kojem ih danas percipiramo? Vjerujemo da bi umjetnik koji zna koristiti AI platformu koju smo mi ovdje iskoristili kreirao puno kvalitetniju sliku nego mi jer zna, između ostalog, navesti detaljniji opis toga što želi, zna se referirati na više djela čiju sličnost želi postići, zna bolje uskladiti elemente, itd. Znači li to da će u budućnosti "umjetnici" biti upravo to - oni koji ubacuju naredbe u AI strojeve koji zatim kreiraju "umjetnost"? Čija je, u tom slučaju, ta slika; od "umjetnika" X ili od AI stroja koji ju je izbacio? Je li ovdje opisana slika "naš" proizvod? Jesmo li mi s tih 15 sekundi njezinog generiranja zadobili privremeni status umjetnika?
IT svijet naviknuo se na neprestanu transformaciju tehnologija, koja kontinuiranim izbacivanjem raznih programskih alata (frameworka, libraryja, generatora, pluginova, itd.) "olakšava" - automatizira/ubrzava proces razvoja softvera, no programiranjem se smatra i pisanje "golog" koda (što više nitko [normalan] ne radi) i programiranje u frameworkovima, pa čak i u low-code alatima. Ako će se u određenom trenutku dogoditi da razvijemo AI na takvim razinama da on u par minuta izbaci aplikaciju kakve su IT firme ranije programirale tjednima, programeri kakve danas poznajemo postat će suvišni. Međutim, kao što vidimo i danas na manjoj razini, programer u neku ruku ne može nestati, već se njegov opis posla može uzdići na drugu razinu - u ovom hipotetskom slučaju na onu na kojoj neće programirati aplikacije, već će programirati AI platforme koje programiraju aplikacije, što je možda ekvivalent tome kako današnji programeri programiraju na drukčiji način od svojih prethodnika. Vjerujemo da bi neki programeri iz 80-ih i 90-ih izdvojili poveći broj današnjih programera iz te definicije nakon što bi vidjeli na kakvim tehnologijama rade, odnosno koliko malo "golog" programiranja je u određenim alatima potrebno (takve su rasprave, primjerice, bile prisutne u začecima WordPressa - alata za pojednostavljeno kreiranje web stranica).
*Programer* je, dakle, u neku ruku fleksibilan termin baš zato što se tehnologija toliko rapidno mijenja, no vrijedi li isto i za druge discipline? Čini se, iz ranijeg opisa futurističkog umjetnika X/korisnika AI strojeva, da smo uz definiciju *umjetnika* podosta više emotivno vezani nego uz programera, što i nije čudno s obzirom na kulturni i emocionalni aspekt umjetnosti kojeg IT nema. Je li kod aplikacije napisan rukom programera ili je njegova ruka samo usmjerila stroj koji je izbacio taj kod izaziva manji interes od toga je li vam netko lagao da ste uživali u umjetnosti koja u stvarnosti ne samo da to nije već nije ni ljudski produkt.
Zašto se osjećamo prevareno? Zbog ljudskosti umjetnosti, zbog tog toliko bitnog osjećaja smisla u koji se uranjamo uz savršene glazbene taktove i maestralne umjetnine, osjećaja kojeg je Nietzsche opisao kao ono što nas štiti od ubitačne gole realnosti? Ili pak zbog toga što si ne možemo priznati da isti taj osjećaj smisla možemo dobiti i kroz nešto što je kreirao nesvjesni stroj s inteligencijom koja sve zornije glumi našu? Što je, na kraju dana, strašnije; kao posljedica umjetne inteligencije izgubiti osjećaj smisla koji uvelike dobivamo kroz umjetnost ili shvatiti da isti osjećaj možemo dobiti i preko stroja te da ne znamo razaznati jedno od drugog? Smrt umjetnosti ili transformacija umjetnosti, uz sve ostalo, u hladni futuristički svijet umjetne inteligencije? Ima li u tom svijetu uopće mjesta za nas ili ćemo kao ljudi na ovoj AI generiranoj slici panično tražiti svoje mjesto u njemu, dok će nas naša vanjština i nutrina, naše ljudske želje za nesavršenost i emociju, pa čak i za katarzičnu patnju, izdavati kao što njih izdaju njihove antičke halje? Ili ipak na sve gledamo krivo te će se termini umjetnosti, ljudskosti, čovjeka, i sl. samo transformirati kako se transformira i termin programera? Puno pitanja, a malo odgovora.
Primjedbe
Objavi komentar