Na današnji dan prisjećamo se strahote Holokausta; lišavanja ljudskosti i posljedičnog lišavanja života milijuna ljudi pod napucima monstruozne kolektivističke ideologije. Ideologija je to koja je svjesno prestala tražiti i vidjeti ljudsku esenciju u svakom čovjeku - onu esenciju koja se u pravnim terminima definira kao nepovredivo prirodno pravo, a koja nas sve povezuje i omogućava nam da jedan drugome pristupamo kao subjekt prema subjektu umjesto kao subjekt prema objektu. Tom nam je idejom ilustrirano da u svakom našem egzistencijalnom suučesniku postoji iskra koja nadilazi svakog od nas pojedinačno i obitava u onom Uzvišenom, a kolektivistički su ideolozi tu iskru zamijenili iskrom kolektiva, čije ciljeve su bili spremni izvršiti pod svaku cijenu, pa i onu rješavanja "viška" koji kolektivu ne odgovara.
Je li tako nešto, što se u kršćanskim terminima artikulira kao stvorenost na sliku Božju, a u platonovskim kao svijet formi, samo metafizička izmišljotina - filozofsko verbalno prenemaganje ili nešto što je uistinu "stvarnije" od nas samih? Povijesni obrasci prolivene krvi, neke od kojih u recentnijim vremenima čine i kolektivistički totalitarni zločini 20. stoljeća, ukazuju da gubljenje tog metafizičkog, potencijalno "nestvarnog" pojma otvara vrata iznimno stvarnom stvaranju pakla na zemlji. Ako izgubimo taj čudesni susret *Ja prema Tebi kao subjektu* i zamijenimo ga susretom Ja prema nečemu - nekom objektu (pripadniku rase, klase, spola ili bilo kojeg kolektiva), gubimo i inherentnu zaštitu svakog čovjeka utemeljenu na jednostavnoj činjenici što se radi o *čovjeku*; utemeljenu na shvaćanju da je i on isti subjekt kao i mi sami.
Gotovo svaka individualna sloboda; sloboda mišljenja, govora, kretanja, okupljanja, privatnog vlasništva, itd., počiva na tom humanom individualističkom pogledu da je pojedinac, a ne kolektiv, u središtu društva; da je kolektiv tu kako bi omogućio prosperitet pojedincu, a ne pojedinac tu kako bi kao sredstvo služio kolektivu. Upravo su zato takve slobode bez presedana; upravo zato ne pristajemo na poigravanje njima, pa koliko god opasno zvučali hitni slučajevi koje vlasti vole kreirati kako bi strahom zamaglili svijest o tome da se u društvu bez tih sloboda, ni doslovno ni figurativno, ne može živjeti. Slobode su to za koje su divovi naše prošlosti bili spremni dati svoj život jer su znali da i pristajanjem na njihovo oduzimanje daju svoj život - pa zašto ga onda ne bi dali za nešto vrijedno davanja.
Ruski književnik A. Solženjicin razmišljao je na tom tragu kada je upozorio da granica dobra i zla nije vanjska već unutarnja - ona prolazi kroz srce svakog pojedinca umjesto kroz prazan prostor između raznih grupacija. Rekao je i da bez tih individualnih sloboda ništa ne garantira da milijuni ljudi neće ponovno usred noći biti odvedeni iz svojih domova kako bi bili nasilno prisiljeni podrediti svoje sudbine kolektivu. "Možda će se to dogoditi baš ovu noć", rekao je, ako ne učimo iz povijesnih krvoprolića i ako ne radimo na osnaživanju pojedinca, njegovog slobodnog i kritičkog mišljenja, koje se ne klanja autoritetu samo na temelju njegove autoritativnosti. Čovjek je uistinu rođen slobodan - rođen s neodstranjivom esencijom ljudskosti, no tu svoju danu slobodu mora kontinuirano nadograđivati, obnavljati, interpretirati kroz odnos s okolinom. Čovjekova sloboda, drugim riječima, dolazi i s odgovornošću za sve ono što ćemo s tom slobodom učiniti.
***
Riječima E. Wiesela, prepričavajmo, stoga, njihovu bolnu priču, dijelom kako bismo im odali počast, a dijelom kako bismo se podsjetili da se tako nešto uvijek može, ali nikada ne smije ponoviti. Slomimo svoje srce tisuću puta čitajući o njihovim tragičnim sudbinama ako to znači da tisuću novih srca neće morati biti slomljeno na isti način.
Primjedbe
Objavi komentar