Skepticizam i(li) tradicija

U tekstovima [Svete istine u profanom svijetu] i [Nogomet ili "progres"?] dotaknuli smo se ponekih tradicionalnih vrijednosti koje danas vidimo kao napadnute pod nepromišljenom mantrom napretka. Kritizirali smo ideju inherentne vrijednosti napretka koju današnji progresivci pokušavaju servirati, prešućujući pritom ključni argument da vrijednost napretku daje ono u što on vodi, a ne on sebi samome. U chestertonovskim terminima, napredak kao rušenje ograde čiji razlog podizanja smo zaboravili uistinu je samo to - rušenje, odnosno nezamaranje neizbježnim neplaniranim posljedicama našeg djelovanja. S druge strane, u gomili tekstova, a i u samim temeljima naše stranice, zalagali smo se za udaranje na dogme, za skeptičnu reevaluaciju onih ideja koje smo nesvjesno bez propitkivanja prihvatili, za odbijanje klanjanja idejama zbog njihovog autoriteta ili autoriteta njihovih zagovornika; za to da nijedan autoritet ne bude van dohvata kritike. Postavlja se, stoga, pitanje jesu li te dvije ideje u kontradikciji? Mogu li skepticizam/racionalizam i tradicionalizam supostojati? Čini se ne samo da mogu, već da se mogu (i moraju) i međusobno nadograđivati. 

Za početak valja ukratko raščlaniti pojmove koje ćemo zatim suprotstaviti i na koncu, nadamo se, pomiriti. Skepticizam je epistemološki stav koji inzistira na preispitivanju - skepsi - mišljenja i uvjerenja, pogotovo onih koja ljudski um prihvati bez promišljanja kao dio zdravog razuma. Skepticizam, dakle, udara upravo na ona područja znanja u koja smo najsigurniji kako bi provjerio je li ta sigurnost posljedica logičkog povezivanja ili letargičnog dogmatičnog drijemeža. U svojim neradikalnim oblicima, u kojima ne preispituje/negira i samu mogućnost ostvarivanja znanja, skepticizam podsjeća na epistemologiju Karla Poppera, koju je on sam definirao kao *kritički racionalizam*; koja tvrdi da je sredstvo ostvarenja znanja metoda opovrgavanja, odnosno da su upravo neuspjeli pokušaju opovrgavanja naših teorija ono što ih ojačava i čini (trenutno) najtočnijima. S druge strane, tradicionalizam (ili, prevedeno u političke termine; konzervativizam) vrednuje tradiciju i njeno očuvanje; teži *konzerviranju* postojećeg zbog shvaćanja da se promjene moraju vršiti oprezno i polako - riječima G. Vica, taloženjem tradicija, umjesto radikalnim i naglim promjenama, čije bi negativne nuspojave mogle prevagnuti ostvareni "napredak". U svom djelu [Pretpostavke i pobijanja] Popper je diferenciranjem dvije različite vrste tradicionalizma pomirio onu bolju tradicionalističku vrstu sa skepticizmom/racionalizmom koji je sam zagovarao. 

Stvari su nešto kompliciranije, tvrdio je Popper, od jednostavnog stava da želimo misliti samo svojom glavom neovisno o ljudima koji su živjeli prije nas - sama težnja skepticizmu vodi nas u tradiciju skepticizma i svih ljudi koji su prije nas težili istome. Rijetko smo kada svjesni koliko je teško, gotovo nemoguće, osmisliti uistinu originalnu ideju - onakvu kakva nikome nikada prije nas pala na pamet. Uistinu je teško, posljedično, graditi bilo kakvo znanje bez stajanja na stepenice znanja koje su divovi naše prošlosti postavili i na mostove koje su podignuli preko svojih grešaka kako bismo ih mi, ako imamo i malo mudrosti, mogli iskoristiti. Radikalni skepticizam je, stoga, samodokidajuć jer teži odbacivanju svake tradicije ne shvaćajući da time odlazi u tradiciju (skepticizma) koja odbacuje svaku tradiciju - on tvrdi da je skeptičan prema svemu, a to ne može biti jer bi time morao biti skeptičan i prema toj svojoj izjavi da je skeptičan.

Ako je radikalna skepsa neostvariva zbog svoje prevelike diskriminacije ideja koja na koncu diskriminira i samu sebe, onda je nepromišljeno prihvaćanje tradicije zbog tradicije same neostvarivo zbog *premale* diskriminacije, odnosno zbog neizbježne intelektualne lijenosti koja nužno slijedi iz gutanja svega što nam određeni autoriteti serviraju. Chestertonovo prokazivanje lažnosti ideje progresivizma u tom kontekstu ide i u suprotnom smjeru; kao što je to najpoznatije ukazao D. Hume, to što nešto *jest* (ili je bilo) ne znači da bi tako i trebalo biti. Između hladnog opisa prošlosti, dakle, i vrijednosnog suda budućnosti postoji nepremostivi jaz. Zdrava doza skepticizma ovdje dolazi kao (paradoksalno) rješenje, koje, ako je iskorišteno na ispravan način, služi kao sredstvo razdvajanja smislenih tradicija od onih besmislenih; kao mehanizam koji potpomaže našem vrijednosnom sudu da odvoji žito od kukolja; da spozna da je oslanjanje na tradiciju nužno, ali da je jednako nužno preispitati sve tradicije i racionalnom metodom izdvojiti one najbolje. Takvom sintezom teze tradicionalizma i antiteze skepticizma dolazimo do aristotelovske zlatne sredine između letargične dogmatične lijenosti s jedne strane i radikalnog relativizma s druge. 

Teško se oteti dojmu da je ovo posebice aktualna tema u današnjem društvu, koje fluktuira između ekstrema intelektualne lijenosti potpomognute umrtvljujućim lagodnostima koje nam modernost omogućava i potpunog demoliranja postojećeg i prethodnog u ime dogmatične vjere u vrijednost napretka kao takvog. Kako smo pisali u [Izgubljeni u (bes)konačnom], "čini se kako je zapad došao na neku čudnu razmeđu između nestrukturirane slobode i dogmatične/kukavičke neslobode. Točnije, čini se kako smo 'prevelikom slobodom', odnosno degradacijom tradicionalnih vrijednosnih putokaza, došli do trenutka u kojem nastali vrijednosni vakuum pokušavamo popuniti slijepim prihvaćanjem nametnutih [novoosmišljenih] dogmi". U ime napretka, dakle, rušimo postojeće, bez ideje čime ćemo popuniti prazan prostor koji ostaje, jer na kraju dana nismo ni svjesni njegovih magnituda. 

Rezultat? Znanost kao jedan od najvažnijih ljudskih fenomena, koja je bazirana na opisanom zdravom preispitivanju i rigoroznim pokušajima opovrgavanja, instrumentalizirana je kao sredstvo poziva na dogmatičnu poslušnost. Nije "in" biti protiv znanosti jer znanost u našim moderno-skeptičnim (a ustvari slijepo dogmatičnim) umovima implicira modernost i urbanost, dok se pravi razlog zašto protiv znanosti ne bi trebalo biti ni ne zna - kad bi se znao, ne bi se moglo pristati na njezino trenutno viđenje/iskorištavanje. Interesnim pozivanjem na pseudoznanost ljudi se tjeraju na klanjanje znanosti, što degradira njezinu istinsku tradiciju; pozivanjem na pseudoskepticizam ljudi se tjeraju na dogmatizam; pozivanjem na progres ljudi se tjeraju dalje od provjerenih tradicija u megalomanski sklepane novotarije. 

Skepticizam i tradicija nisu (nužno) suprotstavljeni već moraju supostojati, stvarajući tako zlatnu sredinu između dogmatizma i relativizma; dajući čovjeku čvrsto sidro za koje se može uhvatiti kako bi se nosio s egzistencijom i alate kojima može diferencirati čvrsta sidra od onih labilnih. Preispitajmo, stoga, svaku ideju prije nego što ju prihvatimo, ali budimo svjesni da su mnogi prije nas višestruko preispitali gotovo svaku tezu s kojom se danas možemo susresti. Filtrirajmo ono njihovo znanje koje nam može pomoći da izgradimo svoje, uz svijest da je društvo koje gradimo ne samo naše društvo već i društvo naših predaka i društvo naših budućih naraštaja. I, pritom, ne pristajmo na nešto samo zato što nam je netko to nametnuo ili zato što je to danas "in".