Ljepota - više od subjektivnog ukusa

"Ljepota je fundamentalna vrijednost; nešto čemu težimo zbog nje same; za čije traganje ne moramo dati nikakav dodatan razlog", rekao je Roger Scruton u svom djelu O ljepoti. Ljepota, slijedeći njegova estetska načela, nije nekakav dodatan luksuz za kojim tragaju samo oni s istančanijim ukusom niti se ona može reducirati isključivo na subjektivnu sferu. Naprotiv, ona sačinjava inherentnu ljudsku potrebu, čije obrise prepoznajemo u osjećajima koje percepcija nečega lijepoga budi u nama. U vremenima kada trivijalno, ružno i bučno preuzima mjesto profinjenog, uglađenog i uzvišenog, pitanje ljepote postaje etičko, pa i duhovno pitanje. Ovaj će tekst pokušati artikulirati povezanost između ljepote i smisla, između estetike i egzistencije.

Platonov Eros i univerzalnost ljepote

Jednu od prvih teza o univerzalnosti ljepote pronalazimo u Platonovoj filozofiji. Njegov se Eros nalazi na razmeđi božanskog i ljudskog; on nije potpuno božanski jer se sastoji i od čežnje, kojoj je preduvjet nedostatak, a bogovi po definiciji ne mogu nešto ne imati, ali nije ni potpuno ljudski jer zalazi onkraj ovoga svijeta. Eros dakle prebiva na razmeđi svjetova, podsjećajući nas da ponad ovosvjetovnih fenomena postoji nešto više prema čemu valja usmjeriti pogled, a što se u platonovskoj filozofiji čuveno naziva Svijetom Formi. Platon time ukazuje na misaonu dimenziju estetskog iskustva, koja prepoznaje da partikularnih manifestacija lijepoga ne može biti bez Ljepote kao čiste, univerzalne ideje ili vječne vrijednosti. 

„Ukusi se razlikuju“, rečenica je koju danas često čujemo, a u kojoj, kao i u drugim truizmima, ima istine. Teško je odrediti je li crno odijelo objektivno ljepše od sivoga ili jesu li romani Dostojevskog estetski vrijedniji od Shakespeareovih tragedija. Sud o takvim pitanjima može biti temeljen isključivo na osobnom ukusu, koji je najčešće nemoguće iscrpno racionalno i argumentirano obraniti. Ipak, treba imati na umu da i u tim pitanjima nalazimo nešto univerzalno, a to je sama težnja prema lijepom, pa makar se ona ostvarivala kroz različite stvari. Čovjek razumno odabire koji će komad odjeće u-skladiti s kojim, a ako kojim slučajem upari dva komada koja nisu u skladu, reći ćemo da njegov izbor nije ispravan. Shodno tome, promišljeniji će roditelj djetetu, neovisno o ukusu ijednog od njih, sugerirati da povremeno prekine čitanje trivijalnog sadržaja na društvenim mrežama te da se primi klasičnih književnih djela. 

Takve bi evaluacije imale utoliko manje smisla kada bi bile temeljene isključivo na osobnim osjećajima – nije ispravno nije isto što i meni ne paše, baš kao što moraš nije isto što i moraš jer ja volim klasike. Čak i kada nismo svjesni razloga zbog kojih se tako odlučno pozivamo na određene vrijednosne sudove, oni očito polaze iz perspektive koja nadilazi našu osobnu. U tom je kontekstu važno spomenuti i sve češće pokušaje suvremenog društva da se okrene protiv ideala ljepote, relativizirajući ju na sličan način kako se to čini i s istinom i dobrom. Ono dobro, istinito i lijepo, naime, nije inkluzivno niti tolerantno; ono od čovjeka traži samonadilaženje umjesto nadmenog uživanja u trenutačnom grešnom stanju. Stoga u društvu koje sve češće apsolutizira inkluzivnost i toleranciju, zaboravljajući da su one proizašle iz dubljih etičkih temelja, dobro, istinito i lijepo biva odbačeno ili privatizirano, odnosno svedeno na prolazne hirove. 

Estetika, egzistencija, etika

S takvim tezama borio se i Scruton kada je razdvojio subjektivni ukus od objektivne ljepote. Dok ukus zaista teži zadovoljenju naših apetita, ljepota je uz pomoć čega možemo novim očima pogledati svijet naše svakodnevice. Referirajući se na Schopenhauerovu estetiku, razlika između uobičajenog promatranja svjetovnih objekata – od prirodnog pejzaža do obične šalice kave – i umjetničkog pogleda (onog koji aktivno traži lijepo) upravo je u tome što umjetnost pejzaž i šalicu ne vidi kao sredstvo zadovoljenja sebične Volje (bilo u fiziološkom smislu žeđi, bilo u apstraktnijem smislu ovladavanja prirodom), već kao objekte koji su sami po sebi vrijedni promatranja i divljenja.

Umjetnost kao svojevrsno hvatanje ljepote od objekata čini subjekte; od običnih sredstava stvara prozore u nešto veće. Osim što nas inspirira na kreativno djelovanje, ljepota nas i duhovno regenerira, poništavajući naše sebične nagone. Tim gubitkom pak ponovno osvještavamo smislenost vlastite egzistencije, koju smo u praktičnoj, automatiziranoj svakodnevici, a posebno onoj tehnocentričnoj suvremenoj prestali opažati. Uživanjem u lijepom sa svijeta skidamo njegov raščarani veo, razbijamo njegove hladne darvinističke interpretacije te se uspinjemo prema transcendentnosti. Umjesto biološkog glasanja ptice koja poziva na parenje, čujemo melodiju; umjesto niza boja i linija na platnu vidimo cjelinu slike.

Takvi pokušaji pronalaska harmonije vode nas do još jedne objektivne važnosti ljepote, a to je njezina povezanost s dobrom. Mnogi su filozofi pisali o međuigri etike i estetike, a ovdje ćemo se zadržati na ukazivanju toga da prozori smisla koje ljepota otvara stvaraju čvrst ideal kojem čovjek može stremiti, neovisno o ružnoći stanja u kojem se trenutačno nalazi. Ljepota, koja u platonovskom smislu hvata ono trajno i transcendentno, protuteža je kratkotrajnom zadovoljavanju animalnih potreba. Ona nas podučava da se za ono istinski lijepo vrijedi strpljivo pripremati; da je tišina preduvjet potpunom užitku u zvuku; da razmak između užitaka određuje njihovu vrijednost; da je strpljivi fokus na detalje nužan.

Viktor Frankl je, kroz vlastito tragično iskustvo nacističkih logora, pisao o važnosti tih povremenih prozora smisla u najgorim životnim okolnostima, kao onoga što daje snagu, budi nadu i omogućava čovjeku onu posljednju moralnu slobodu koja ostaje čak i kad su sve druge oduzete. „Prvu smo iskru sreće nakon izlaska,“ rekao je, „doživjeli vidjevši pijetla s repom od šarenog perja.“

Estetski red kao egzistencijalna potreba

Osim što transformira naše poimanje svijeta – iz nečega hladnog i besmislenog u nešto smisleno – te što posjeduje etičku snagu proizašlu iz osjećaja smisla koji nas nadilazi, ljepota, tvrdi Scruton, transformira i sam svijet. Vratimo li se na ranije spomenute svakodnevne, nesvjesne reference na objektivnu ljepotu (ovo paše uz ono, ovo ne djeluje ispravno uz ono, itd.), vidimo da čovjek nesvjesno teži lijepome i u načinu na koji organizira svijet, odnosno onaj njegov dio koji želi pretvoriti u dom. Stan, kuća, soba, ured ili vrt mogu biti oblikovani u različitim stilovima – od minimalističko-modernog do barokno-antiknog – no u većini slučajeva oni će biti u-ređeni, tj. oblikovani prema nekoj estetskoj viziji. Moda se može razlikovati ovisno o povijesnom periodu, no stil i ljudska potreba za redom vječni su.

Sama činjenica da uređujemo prostor, drugim riječima, da ga dovodimo u red, pokazuje kako kroz ljepotu nastojimo nasumičan prostor učiniti vlastitim. Scruton u tom kontekstu navodi zanimljiv primjer vrta, ističući da nije slučajno što je vrtlarenje tako česta ljudska aktivnost. Kada slažemo dijelove vrta u simetrične cjeline, kada kultiviramo raznovrsno bilje i obrađujemo zemlju, zapravo upravljamo granicom između divlje prirode – kojoj se divimo kao nečemu većem i snažnijem od nas – i predvorja vlastitog doma, koji mora odražavati našu unutarnju potrebu za redom. Vraćajući se na početnu misao, vrt možemo sagledati slično kao platonski eros: kao ono što prebiva na rubu reda i kaosa, divljeg i domaćeg, poznatog i nepoznatog. Učiniti svoju okolinu lijepom znači učiniti je svojom ili dati joj predznak doma.

***

Zaključno, ljepota transformira naš odnos prema svijetu i odnos svijeta prema nama samima, pročišćujući pritom i naš moralni kompas uzdizanjem ideala čak i u neidealnim uvjetima. Ljepota je, prema Tomi Akvinskom, sjaj istine u stvari. Taj se sjaj ne može ugasiti, pa ni u najmračnijim okolnostima, stoga je ljepota usko vezana uz dobrotu i istinu. Ako nam se stoga koji put za večerom s prijateljima omakne rečenica da je ljepota samo u oku promatrača, trebali bismo se podsjetiti da je onaj tko je uredio stol za tu večeru – pazeći na urednost, sklad i simetričnost ukrasa i posuđa – djelovao prema težnji koja prebiva u oku, ali i u srcu svakoga od nas.