Ljepota u društvu koje teži biti ružno

Problem s današnjom umjetnošću nije što je amoralna (https://www.marca.com/en/lifestyle/music/2023/02/07/63e24fdfe2704e02bb8b45c3.html) - dapače, upitno je koliko se o umjetnosti kao takvoj može raspravljati u okvirima moralnog, već što je jeftina, nekvalitetna, površna, banalna i nametljiva. S okretanjem našeg društva kontra većine svojih tradicionalnih vrijednosti, nije čudno što je i vrijednost ljepote u današnje vrijeme došla pod nišan. "Ljepota je u oku promatrača", često ćemo čuti, zaboravljajući da je težnja ljepoti univerzalna usprkos tome što se ono što se smatra lijepim djelomično mijenja kroz vrijeme. Suvremena umjetnost pokušava agresivno nametnuti sve ono što možemo smatrati antitezom tradicionalne ljepote. No, ona nije kreativno istraživanje neistraženih umjetničkih puteva, već parazitiranje na postojećim i njihovo okretanje naglavačke - umjesto novih mapa prema lijepome (ili reevaluaciji toga što je lijepo), ona nas šalje prema anti-lijepom. Jedna je stvar u maniri avangarde udarati po postojećoj umjetnosti kako bi se na temelju nje izrodila nova, a druga udarati po postojećem samo zato što je to *postojeće*; samo zato što time iskazujemo svoj progresivizam. 

Da suvremena umjetnost nije samo još jedan skup inovativnih anti-mainstream pokreta iščitavamo, osim iz toga što slijedi gotovo svaku stavku trenutnih "ispravnih" pogleda, iz spomenutog očitog manjka kvalitete, koji je vrlo često posljedica upravo onakvog prodora ideologije u umjetnost protiv kakvog su se pojedini avangardni smjerovi borili. Larpurlartistička teza o umjetnosti umjetnosti radi danas se izobličila u umjetnost ideologije radi, pa gotovo na svakoj umjetničkoj dodjeli nagrada više slušamo o "prvom ________ dobitniku nagrade" (na praznu crtu unesite neku od woke kategorija) nego o samoj kvaliteti djela. Najzornije je ovo prikazano na filmskim i glazbenim dodjelama, koje su, čini se, ponajviše progutale woke okvire kroz koje se umjetnička djela prosuđuju, stavljajući na mjesto umjetničkih elemenata ideološke elemente pomnije analizirane i nabrojane u https://sapereaudecro.blogspot.com/2022/06/bog-je-mrtav-i-ludilo-gomile.html. 

Dio problema jest i u neshvaćanju da davanje antiteze na određenu tezu nikada ne može biti potpun odmak od te teze, jer bez nje nema ni njene suprotnosti. Drugim riječima, ako se naš sadržaj isključivo bazira na negiranju postojećeg, onda sebe ne možemo nazivati kreativnim genijima koji ne mare za zastarjele koncepte, već onima kojih bez tih zastarjelih koncepata ne bi ni bilo. Kada je, primjerice, Laurence Sterne u svom romanu odlučio preskakati poglavalja, rekavši da mu se trenutno ne da baviti x poglavljem te da će se na njega vratiti kasnije, ili umjesto verbalnog opisa tuge likova nacrtao crni kvadrat, on je uistinu stvarao nešto *novo* u punom smislu te riječi - nešto neviđeno i nešto što se ni na koji način ne dodiruje s prethodnim. Kada, pak, Sam Smith u svom nastupu na posljednjoj dodjeli Emmyja nosi kostim Sotone i izgovara vulgarno-banalne riječi pjesme, dok mu se ostatak plesača klanja, on zapravo ne radi ništa inovativno, već ono što su radikalni protivnici religije radili kroz cijelu povijest. Pravo ukazivanje na besmisao religije, ako ga smatramo točnim i nužnim iskazati, bilo bi pisanje pjesme koja stvara potpuno nova i do sada neartikulirana estetska ostvarenja, kao što je briljantna Sterneova spisateljska zaigranost. U jednoj od svojih kritika Nietzschea Heidegger je pucao na sličnu stvar rekavši da se ovaj previše referira na religiju (pa makar to bilo u negativnom smislu) za nekoga tko tvrdi da ju je nadjačao - nisi se ti odvojio od religije time što joj stalno kontriraš, već si time samo iskazao koliki dio tvog svjetonazora ona i dalje čini.

Treba, međutim, napomenuti da je iznimno teško stvoriti kvalitetnu umjetnost iz prazna zraka, bez ikakvog referiranja na tradiciju. No problem je sa suvremenom umjetnošću što nominalno teži upravo tome, ne shvaćajući očito koliko je to teško, odnosno koliko je zapravo o njoj i sama ovisna. Dosegnulo je to takve razine da uz spominjanje povijesnih velikana određeni fakulteti znaju staviti zvjezdicu koja na dnu stranice objašnjava da se ne smije zaboraviti da su pogledi osobe x usko vezani uz njegovu klasnu/rasnu/spolnu strukturu. Vidimo i pozive na otkazivanje filozofa zbog njihove nazadnosti, a u ime progresivnosti, ne shvaćajući pritom da bi ta navodna progresivnost bila nemoguća bez tih velikana koji se sada vode na pseudomoralna vješala (https://jacobin.com/2019/03/john-locke-freedom-slavery-united-states). Pod okriljem raznih postmodernističkih pravaca suvremeni su humanistički fakulteti uvelike usvojili pogled na umjetničko djelo koje ga promatra kroz ono što smo ranije nazvali woke okvirima; tražeći u njemu primarno počinitelja i žrtvu (tlačitelja i onoga koji je tlačen) i vrednujući ga kroz to koliko je ideološki ispravan. "Kako je moguće da vaše djelo nema nijednu ženu među glavnim likovima?" "Vaše djelo glorificira mrtve bijele muškarce!" M. Kundera pak kaže da je "gašenje moralnih prosudbi o romanu njegov moral", ukazujući na to da je suština romana (umjetničkog djela) postavljanje pitanja, a ne davanje odgovora; da roman kreira svoj zaseban svijet u kojem često vrijede drukčija pravila nego u stvarnom. Na kraju dana, ako bismo dopustili trenutnom moralnom duhu da prosuđuje o čemu je ispravno stvarati, ne bi imali ni pola umjetničke tradicije koju trenutno imamo. 

Nemoguće je da takav pogled koegzistira sa spomenutom postmodernom tradicijom; slijedeći filozofiju jednog od svojih predstavnika, M. Foucaulta, suvremena je teorija zaključila da je suština egzistencijalnih i društvenih struktura moć. Ako je suština moć, onda je svaki nominalni pokušaj stvaranja umjetnosti radi umjetnosti same ništa doli pokušaj dobitka moći autora nad čitateljem - ili točnije, davanje života ideologiji satkanoj u djelu (koju autor, koji je sam često u potpunosti izbrisan iz postmodernističke jednadžbe, ostvaruje neovisno o svojim namjerama). Posljedično, film o američkom ratu za neovisnost problematičan je, neovisno o tome što je redatelj njime htio postići, jer suptilno promovira kasniju prevlast bijelaca. Njegova je kvaliteta manje bitna, što zorno vidimo u ranije spomenutom aktualnom problemu filma i glazbe, koje umjetnici kao da stvaraju u lancima, fokusirajući se umjesto na razvoj kvalitete na to da nekoga ne uvrijede te, nedaj Bože, ljuta woke masa krene na njih i deklasira ih. Srećom, zbog spomenute univerzalne ljudske težnje lijepom i kvalitetnom, publika često jasno iskaže svoje nezadovoljstvo takvim ophođenjem s umjetnošću (https://boundingintocomics.com/2021/12/18/top-10-woke-movies-that-ruined-their-franchises/).

Reakcija, stoga, nas kojima nije ugodno gledati vulgarne imitacije spolnog odnosa i tzv. drag showove u spotovima pjesama ne bi trebala biti ljutnja i moralna osuda jer je to, na kraju dana, i cilj autora, već smislena analiza samog umjetničkog djela. Banalne riječi (https://genius.com/Sam-smith-and-kim-petras-unholy-lyrics), prerađeni glasovi, standardne "out of the box" melodije, nametljivi seksualni motivi u kič spotu i dosadni prožvakani motiv okretanja tradicionalnih vrijednosti (muškarac s mračnom tajnom seksualnom stranom) stvari su zbog kojih nam pjesma navedena u početku teksta, koja je naravno dobila nagradu kao prvi ______ izvođač (https://ew.com/awards/grammys/kim-petras-first-openly-trans-pop-singer-win-grammys-2023/), ne odgovara. Davanje daljnjeg značaja provokacijama suvremenih autora, koje ustvari to nisu već poslušničko ponavljanje trenutnih mainstream narativa, kontraproduktivna je, a prava anti-mainstream hrabrost danas se iskazuje obranom onog istinski lijepog umjesto promocije ružnog u društvu koje svakim danom teži postati sve ružnije.