Kako smo prestali mariti o ljepoti

Jedan od važnijih znakova civilizacijskog zalaska na kojem se zapad nalazi jest apatija koju osjeća prema svojoj baštini. Kao što smo pisali u mnogo tekstova, obilježje je našeg doba da se modernost i urbanost dokazuju (neuspješnim) bijegom od tradicionalne ljepote, odnosno njezinim izokretanjem naglavačke. Estetika ružnoće tako je sve prevalentnija u suvremenoj umjetnosti, koja za cilj nema podići prozor u uzvišeno kako je to nekad umjetnost činila, već dokazati svoju modernu "hrabrost" i "progresivnost". Nažalost, čini se da ona manjinska grupa koja se ne slaže sa smjerom u kojem nam društvo ide najmanje energije ulaže u borbu za spas ljepote. Junački se bore protiv fašistoidnih tendencija naših globalističkih vlastodržaca, hrabro se bore za svoje individualne slobode govora i razmišljanja, postavljaju zid oko svojih vrijednosti koje ne koreliraju s tragikomičnim pseudomoralnim novotarijama ovog čudnog doba, no zid kojim bi se ogradila tradicionalna ljepota i dalje je većinski nepostojan.

Tradicionalna je ljepota, kako smo pisali u (https://sapereaudecro.blogspot.com/2023/02/ljepota-vise-od-subjektivnog-ukusa.html), nit koja vodi iz ovog svijeta u ono nešto ponad njega, nulificirajući tako osobne sebičnosti pojedinca koji u njoj ima sreće uživati, dok trenutna supstitucija ljepote vodi prema pojedincu samome i prema njegovim sebičnostima. Često ćemo, stoga, danas čuti kako je neko umjetničko djelo "hrabro" ili "napredno", što će najčešće biti rečeno za stvari koje bi u bilo kojem drugom povijesnom periodu bile gledane kao čista vulgarnost. Na stranu što odlaženje niz dlaku aktualnim trendovima nema veze s hrabrošću, no još je i bitnije što osoba koja tako evaluira umjetničko djelo ustvari čini - je li njezin cilj uživati u umjetnosti svojim gubljenjem u njoj ili se takvom evaluacijom svrstati među one "hrabre" i "napredne"? Što je, s druge strane, cilj autora - umjetnost radi same umjetnosti ili umjetnost kao sredstvo preko kojeg se signaliziraju svoje vrline? Pojedinci s obje strane umjetničkog djela na takav ideološki način ne mogu izgubiti same sebe u djelu niti time dozvoliti da djelo nadiđe danu partikularnost u kojoj je stvorena/percipirana. Milan Kundera je umjetnost od kiča diferencirao rekavši da umjetnost uzrokuje jednu suzu na čovjekovu licu - onu nastalu iz zadivljenosti pred djelom, dok kič uzorkuje dvije suze - jednu koja uživa u djelu i drugu koja uživa u tome što uživa u djelu. Čovjek, dakle, u lažnoj umjetnosti vidi odraz sebe, dok se u pravoj privremeno gubi. 

Osim takve aktivne ideologizacije umjetnosti/ljepote, problem vidimo i u pasivnosti onih koji se s njome nužno ne slažu. Jesmo li se upitali, primjerice, kako je moguće da u cijeloj toj aktualnoj zagrebačkoj raspravi o novom eko načinu prikupljanja otpada nitko nije izrekao najočitiji argument; da će zakrcavanje ulica smećem učiniti grad ružnim? Čuli smo, drugim riječima, potpuno legitimne prigovore o ekonomskoj smislenosti takvog poteza, o demokratskom pravu vlasti da provodi takav potez, o sposobnosti da se on u potpunosti provede, o licemjerstvu vlasti koja građane sili na nešto što sama ne radi itd., no ništa o tome da hod našim famoznim zagrebačkim ulicama više nije isti - da se osim išaranim fasadama, skelama i nedovršenim radovima zagrebačka ljepota guši i vrećama za smeće. Shodno tome, slušali smo i kako bi gradonačelnik trebao vratiti tradicionalne plave tramvaje skidajući s njih ružne reklame, no ne i zašto nam je ta tradicija bitna, a protuodgovor na to još se jednom svodio na (ne)profitabilnost spomenutih reklama. O poznatim fontanama koje predstavljaju čudovišnu simbiozu najgoreg iz megalomanije i najgoreg iz minimalizma ne treba trošiti previše riječi, kao ni o onoj skandalozno ružnoj zgradi muzičkog zavoda kod narodnog kazališta, koja svojom ružnoćom narušava cijeli taj nekad prekrasni trg. 

Političko pitanje u suštini ima politički odgovor, ekonomsko ekonomski, a kulturno kulturni. Teško je procijeniti koji je od tih sektora bitniji, no činjenica jest da treba s velikim oprezom na kulturno pitanje davati ekonomski odgovor, na ekonomsko pitanje politički ili na političko ekonomski. Kako se ekonomija treba osloboditi ralja politike da bi prodisala tako se i ljepota mora osloboditi okova ekonomije i politike. Pogrešno je misliti da se zaštitom vrijednosti ljepote treba baviti tek nakon što su ostale društvene sfere zadovoljene, jer je ljepota ono na čemu društvo uvelike stoji - ona je ono što pojedincu, a time i društvu daje uvid u to da postoji bolje čak i kada boljeg nema nigdje na vidiku. Bez takvih prozora u bolje teško je pronaći gorivo za aktivno dugotrajno zalaganje za poboljšanje društva. Kada nam vlast zabrani izlaske iz domova i zalijepi maske na lica, potpuno je logično da ljepota privremeno zauzme sekundarno mjesto, no valja imati na umu da je jedan od načina borbe protiv takvih propagandnih igara ne dozvoliti da se i preko naših očiju stave maske ružnoće - da nam se perfidno proda priča da je važno samo ono utilitarno, da se vrijednost svega mjeri u koristi koje daje kolektivu, da je ljepota samo još jedna arhaična praznovjerna izmišljotina. Ljepota se tako može promatrati kao svojevrsna nepromjenjiva arhimedova točka koja ostaje čvrsto usidrena neovisno o kaotičnosti oko nje. U ljepoti se i u najtežim trenucima možemo izgubiti kako bi se nanovo pronašli; kako bi se privremeno uzdigli iz svijeta i njegove teške svakodnevice i uvidjeli da bolje uistinu postoji te da mu treba stremiti. 

Ljepota je, na kraju krajeva, vrijednost čiju svrhu ne treba tražiti dalje od nje same, a društvo koje je na nju zaboravilo nalazi se u duhovnoj pustinji u kojoj važnost pronalazi isključivo u sebi samome. Takvo je društvo izgubilo mogućnost nadilaženja samog sebe, a bez takvog nadilaženja nema ni istinske samokritičnosti ni mogućnosti poboljšanja ni motiva da se to poboljšanje, kada bi ga i bilo, izvrši. Na svijet oko sebe gleda isključivo kao na objekt koji valja podvrgnuti svojim željama, svodeći užitak na trenutno zadovoljavanje potreba umjesto na dubinsko traganje za transcendentnim smislom. Slalom između vreća za smeće umjesto lijepe šetnje svojim gradom, stoga, postaje pitanje političke svrsishodnosti umjesto bazičnog zalaganja za uživanje u ljepoti svoje okoline.