Kolektivno nesvjesno i savršena nazadnost M. P. Thompsona

Javne rasprave oko lika i djela Marka Perkovića Thompsona sežu praktički do samih početaka njegove karijere, koji pak sežu do samih početaka naše države. Nažalost, kako to obično biva s domaćim društvenim raspravama, Thompsonov pjesnički opus u pravilu se promatra isključivo kroz dnevno-političku prizmu, odnosno kroz njegovu afirmaciju/negaciju ovisno o nečijim apriornim svjetonazorskim i političkim stajalištima. Gotovo nitko ne postavlja pitanje odakle potječe tolika Thompsonova popularnost, koja nerijetko nadilazi klasičnu popularnost domaćih izvođača, što iščitavamo ne samo iz toga što se radi o toliko diskutiranoj osobi, već i iz toga što se njegovi stihovi u pojedinim trenucima, kao što su trenuci slavlja nacionalnih sportskih uspjeha, povlače po ustima čak i njegovih najžešćih kritičara. Jedan od načina razumijevanja tog fenomena je analiza Thompsonovog opusa kroz leća teorije Carla Junga.

Švicarski psihoanalitičar Carl Gustav Jung oformio je svoj koncept kolektivnog nesvjesnog kao reprezentacije svih onih nesvjesnih i podsvjesnih univerzalnih pretpostavki usađenih u nas preko naše kolektivne pripadnosti. Umjesto promatranja čovjeka kao prazne ploče koja sve svoje znanje upija iz okoline, Jung je tvrdio da velik dio naše psihe dolazi s već usvojenim "znanjem", odnosno s određenim okvirima kroz koje stječemo daljnje znanje. Taj je "naslijeđeni" nesvjesni dio popunjen arhetipovima – ponavljajućim idejno-simboličkim motivima/obrascima, te raznim impulsima, intuicijom i sl. – tj. svime onime prema čijem nahođenju često djelujemo bez da smo toga svjesni. Neki od primjera spomenutih arhetipova tako čine mudri starac, ratnik, majka, sjena (mračni nesvjesni dio osobe) itd., a dokaze za njihovu univerzalnost ne treba tražiti dalje od prepoznavanja ponavljajućih simbola koje svakodnevno vidimo oko sebe. Mudri starac ispoljava se u svojim raznim oblicima – od Dumbledorea J. K. Rowling do Tolkienovog Gandalfa, sjenu kao srž mračne strane anti-heroja posebice danas volimo gledati u serijama i filmovima o mafiji, kriminalcima i sl., a majku pronalazimo, između ostalog, u obliku djevice Marije kao jedne od vodećih figura kršćanstva i općenito zapadne civilizacije. Na kraju dana, trenutna hipertrofija filmova o superherojima nije ništa doli direktno zadovoljavanje upravo tih arhetipnih potreba.

U svojim pjesmama Marko Perković Thompson savršeno pogađa kolektivne simbole prikladne našem zajedničkom nasljeđu. Ne radi se tu o "primitivnim Hrvatinama" koji vole glorificirati svoju povijest, već o impulsu koji gotovo svaki narod na ovaj ili onaj način osjeća, a koji mi manifestiramo kroz simboliku shodnu našoj specifičnoj povijesti. Možda najdirektnije ovo iščitavamo iz Thompsonove pjesme Duh ratnika, u kojoj slušamo dijalog između lirskog subjekta koji postavlja pitanja i "duše hrvatskih ratnika", koja "domovinu traži", a čijom je "krvlju ona natopljena". Namjerno ili slučajno, Thompson je jedan od subjekata ove pjesme smjestio upravo u usta klasičnog arhetipa ratnika, koji, za razliku od poznate Bojne Čavoglave, ne predstavlja nijednog specifičnog ratnika niti ijedan specifičan hrvatski rat/bitku (što je u pjesmi dodatno naglašeno neodgovaranjem na pitanje "s koje fronte stižeš"), već svojevrsnu platonovsku formu (hrvatskog) Ratnika – univerzalnu apstrakciju svih hrvatskih ratnika/ratova. Pjesma nastavlja u tonu ratnikova razočaranja na stanje u koje se njegova domovina dovela, kategorizirajući ga tako dodatno kao ideal koji prosuđuje o udaljenosti svoje zemlje od stanja kakvo zaslužuje.

Sličan motiv nalazimo i u Dolasku Hrvata, gdje u "godini gospodnjoj šest stotina i nekoj" na silu koja se na zemlju spustila odgovara "bijeli vitez s mačem od zlata". Ovo je još jedan primjer prevalentnog motiva "viteza na bijelom konju", koji se u jungovske termine prevodi u bijelog čarobnjaka koji je u vječnoj borbi s crnim čarobnjakom, na jednak način kako je dobro u permanentnoj borbi protiv zla – ne samo u vanjskom svijetu, već i unutar samog čovjeka. U refrenu čujemo lekcije koje Bijeli vitez daje svom narodu: "ljubi svoju zemlju, na njoj ti sagradi dom" i "brani je krvlju svojom", a nakon uspješnog svladavanja narodnih teškoća ("ostavio je Lijepu Našu bez gladi i rata") Bijeli vitez odlazi Nebeskom Ocu i obznanjuje mu da je predao Svetu zemlju u ruke Hrvata. Nebeski je Otac ovdje, naravno, sam Bog, no on se iz arhetipne perspektive može promatrati i kao mudri starac kojemu se junak vraća nakon uspješno izvršene misije (gomile sličnih primjera nalazimo u pop kulturi: https://www.youtube.com/watch?v=wgtMW38vsUs, https://www.youtube.com/watch?v=jM3dRKpRots).

Vrativši se s tim na umu na jungovske arhetipove, postaje jasnije kako, primjerice, ponavljanje motiva mudrog starca nije slučajnost, a nije ni posljedica prepisivanja jednog autora od drugog, već nešto što se preko prirodne sklonosti traženju pomoći od mudrije osobe usadilo u našu nesvijest (ili točnije, što je oduvijek bilo prisutno u nama, a što se u formalno-religijskom smislu izražava molitvom, čiju srž čini priznanje svoje nemoći i traženja pomoći od Onoga koji sam jest mudrost). Jung je u svojim djelima oprezan kod naglašavanja da se arhetipovi ne mogu smatrati pukom simbolikom koju smo preuzeli od naših predaka, već uistinu nečime što je prisutno u nama od kad je nas; univerzalnim obrascima kroz koje promatramo svijet, a koji su na neki način i stvarniji od nas samih. Primjerice, težnja pažljivoj izgradnji i održavanju svoje pozitivne slike u javnosti, koju je Jung prepoznao kao arhetip persone, u fenomenološkom je smislu "stvarnija" od svake pojedine osobe koja djeluje prema njenom nahođenju; dok je svaka pojedina osoba vremenski limitirana, takav je obrazac djelovanja prisutan dok god na svijetu ima ljudi.

Thompsonove su pjesme utoliko privlačne; kroz mješavinu melodija pastirskog rocka, metala i raznih ratničkih taktova, kroz klasičnu narodnu vjersko-nacionalnu simboliku, posežući u njoj ne samo za recentnom poviješću, već i za onom iskonskom, ali i onom univerzalnom (tj. arhetipnom), Thompson budi one dijelove naše psihe iz kojih potječu naši osjećaji domoljubnog, rodoljubnog i povijesnog ponosa, nacionalnog i vjerskog zajedništva te nade u bolje sutra ("Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju/Nije nas ostavio Bog", "Dok vas ruka nepravde tjera, a sjećanje dušu pjeni/Tebe neka uvijek hrabri vjera i vode koraci njeni").

Takve su potrebe zajedništva i poštivanja svog nacionalnog identiteta, koji sačinjava i velik dio našeg sveukupnog identiteta, prisutne u svakome; dapače, iz perspektive Jungove psihologije, kao što je rečeno, one su na neki način i permanentnije od nas. Posljedično, koliko god se u ovom represivno-progresivnom vremenu trudili suzbiti sve ono prošlo i postojeće – kako nas netko ne bi optužio za rad protiv "napretka", činjenica ostaje da je sto tisuća ljudi na dočeku naše nogometne reprezentacije (koja po definiciji simbolički i stvarnosno reprezentira našu državu) praktički jednoglasno tražilo Thompsonove pjesme umjesto slušanja neartikulirane i anti-humoristične dernjave dvoje voditelja, koji su vrlo vjerojatno djelovali prema napucima trenutnog duha vremena. Sam početak poznate Lijepa li si dovoljan je da kolektivno nesvjesno u nama proradi i da se povežemo s našim narodom u njegovoj cijelosti – s njegovim trenutnim, prošlim i budućim naraštajima, te da u prigodnom trenutku osvijestimo svoje nacionalno zajedništvo.

U ovakvim raspravama valja diferencirati Thompsona kao osobu od Thompsona kao izvođača te voditi računa o kojem od njih se rasprava vodi. Kritike Thompsonovih dnevno-političkih stavova, uključujući i one validne, ne mogu biti dostatne za odbacivanje njegove glazbe niti se za isto možemo sakriti iza intelektualno lijenih i ideologiziranih floskula o "primitivnom hrvatstvu".

Umjetnost je često neprevodiva u riječi, pa je i ovaj pokušaj artikulacije dubinskih emocija i impulsa koji se povremeno manifestiraju iz kolektivno-nesvjesnog, a koje unutar naših granica u kontekstu nacionalnog nitko ne budi bolje od Thompsona, uvelike nedostatan. Na kraju dana, kako je Jung podsjećao, sam razgovor o nesvjesnom u neku je ruku paradoksalan, jer ono o čemu se priča automatski prestaje biti dio nesvjesnog. No on je u ovom smislu istovremeno i nužan, kako bi se njime dao jasan protuglas sveprisutnoj i sustavnoj tendenciji demoliranja prošlog i postojećeg, kojemu zapad na svom zalasku nažalost sve češće pribjegava.