Kronike progresivizma

Svoje djelo [Pisma starijeg đavla mlađem] C. S. Lewis oformio je u obliku pisama, u kojima stariji vrag daje upute mlađem o tome kako provoditi svoju misiju zavođenja što većeg broja ljudi. U jednom dijelu tako stariji odgovara mlađemu da njegov plan povlačenja ljudi na "ispravan" (tj. vražji) put preko racionalnih argumenata za odmicanje od Boga i primicanje đavlu, neće biti uspješan. Moderni ljudi, upozorava stariji vrag, više ne djeluju u racionalnim okvirima ispravnog i krivog ili dobrog i zlog, na kojima su prosvjetitelji prije par stoljeća inzistirali, već u žargonskim okvirima "naprednog" i "nazadnog", panično pokušavajući u svakom trenutku biti svrstani među one progresivno-moderno-urbane, a nikako nazadno-tradicionalno-konzervativne. Nemoj im, stoga, nešto predstaviti kao ispravno, već kao "znanstveno" ili "progresivno", pa makar se ono direktno kosilo s definicijom znanstvenog i makar nas nepromišljeno guranje u progres vodilo unatrag. Kritičko argumentiranje je ionako stvar prošlosti - danas je sve u žargonu.

Posebice je ovaj fenomen bilo zanimljivo pratiti u kontekstu društvenih događanja kroz posljednjih par godina, kada smo svjedočili globalnoj parareligijskoj maniji kreiranoj oko novostvorenog virusa, u kojoj se upravo znanost - tj. ono što se u teoriji smatra temeljnom racionalnom ljudskom disciplinom, isprostituirala u ideološke svrhe. Manjak zamaranja s logičkom ispravnosti izgovorenih mantri mogli smo primijetiti već na samom početku, na kojem nam se nametala ona poznata o vjerovanju znanosti, u kojoj se prva i druga riječ međusobno negiraju. Lewisova teza zvučnih riječi na koje bi se vrag trebao pozivati kako bi zaveo suvremenog čovjeka tako se pokazala kao točna, no dokaze njezine točnosti u ovom društveno pogubljenom vremenu možemo pronaći na dnevnoj bazi. Čovjek, naime, jedan dan može biti "ravnozemljaš", drugi "nevjernik u klimatske promjene", a treći neka vrsta woke krivovjernika, ovisno o stavci progresivnog pravovjerja prema kojoj se usudio biti neposlušan. 

"Otrov zmije, čiju glavu smrskaš, ulazi u tebe kroz ranu na peti, te tako postaje opasniji nego ikad", napisao je C. G. Jung, savršeno ilustrirajući stanje modernog čovjeka koji je shvatio da je manihejska dualistička podjela ljudi zastarjela i kriva, no čiji su okviri, usprkos tome što je odbacio njene izvorne i arhaične inačice, ostali nesvjesno prisutni u čovjekovom "modernom" srcu. Čini se da smo trenutno na zapadu u nekakvom postkršćanskom pseudomoralnom limbu, u kojem se na sve načine pokušavamo riješiti svojih tradicija i okrenuti se "napretku", no u kojem se njihovim rješavanjem zapravo rješavamo samo smislenih temelja sklonosti koje su i dalje prisutne u nama. Manjak njihovih racionalnih temelja sklonosti čini labilnima, stoga je labilan i naš odnos prema njima - odnos je to u kojem ne znamo artikulirati niti racionalno obraniti većinu svojih vjerovanja, zbog čega ih branimo iracionalno i dogmatično; bez dozvoljavanja ikakvog preispitivanja, koje bi ih i u svom najosnovnijem obliku moglo porušiti. 

Posljedično, u trenucima nikad veće inkluzivnosti na sve strane pronalazimo ne-inkluzivnost; ne zato što je ona stvarno svugdje, već s jedne strane kako bi njome mogli oboružati svoj pseudomoral, a s druge zato što stvarne temelje inkluzivnosti našeg društva - one učene preko judeo-kršćanske tradicije i njenih inzistiranja na ljubljenje svog bližnjeg i jednakosti svakoga pred Bogom, svim silama pokušavamo demolirati, čime demoliramo i mogućnost našeg zdravog odnos spram njihovih zaključaka. Bog je umro, pa na njegovo nepropitkivo mjesto sada guramo svjetovne fenomene, čiju pak deificiranu moć nemamo čime limitirati. Bogu Božje, a caru carevo pretvorilo se u Bogu ništa, a caru Božje, što smo od Nietzscheovog proročanstva prvo gledali u obliku komunističkih, fašističkih i nacističkih kvazibožanstava, a danas, čini se, u obliku globalističko-centrističkih naddržavnih tehnokrata (https://www.weforum.org/focus/fourth-industrial-revolution). 

Otrov zmije u peti očitava se i u odbačenoj oikofiliji (ljubav prema domu, prema lokalnom), koju smo nesvjesno zamijenili oikofobijom (strahu od lokalnog), odnosno centrofilijom, pa sve svoje društvene probleme prepuštamo na rješavanje udaljenim centrima moći koji s nama nemaju nikakve direktne veze, te koji za posljedice svojih odluka na nas, posljedično, ne snose nikakvu odgovornost. I dalje, dakle, imamo potrebu za nekakvom vrstom sigurnosti rješavanja kompleksnih problema s društvene razine, no umjesto konzervativno-klasičnoliberalne osobne (lokalne) odgovornosti, svoju sigurnost predajemo u ruke bezlične nevidljive birokratske mase, dajući joj ne samo naddržavnu, već i nadljudsku moć, kojom jednoglasno prosuđuje o tome što je istina, što laž, što dobro, a što loše, te kako bi svatko trebao živjeti (https://www.technologyreview.com/2021/02/14/1018296/bill-gates-climate-change-beef-trees-microsoft/). 

Ne treba pritom zaboraviti, kako je i rečeno, da je takva moderna rigidna dogmatičnost samo posljedica svoje radikalne suprotnosti - u prevelikoj želji izbjegavanja ikakvih kategoričkih podjela i tradicionalno-vrijednosnih sigurnosti, postali smo dogmatični u svom relativizmu, stoga relativiziranje, primjerice, muško-ženske binarne podjele nije nešto što treba raspraviti, već nešto u što je progresivac toliko siguran da svako neslaganje može svrstati pod novu pseudomoralnu krilaticu transfobije. Rigidni zastarjeli patrijarhat na sličan je način zamijenjen rigidno relativističkom LGBT+ ideologijom, čije nekonzistencije, kao što je ona da u istom skupu ideja pronalazimo feminizam koji inzistira na ostvarenju punih prava žena i rodnu ideologiju koja ženu svodi na osobnu dnevnu odluku, možemo preispitivati na vlastitu odgovornost. 

Modernost od nas (agresivno) zahtijeva da raskrstimo sa svojom tradicijom; da se pravimo da naše temeljne civilizacijske kategoričke podjele nisu ništa doli izmišljotina zločestih tlačitelja, da naši biološki i nacionalni dijelovi identiteta ne postoje te da je vrijeme za napuštanje naših obiteljskih, vjerskih i društvenih vrijednosti. Pritom se, naravno, od nas očekuje i da dogmatski poštujemo moderne vrijednosne novotvorine, koje bi u svojim neradikalnim verzijama bile nemoguće bez tradicije koju negiraju, a koje upravo zbog manjka čvrstih temelja moraju biti branjene i nametane ne kroz učenje i kritičko razmišljanje, već kroz ideologiju i propagandu. Kao pravi hrabri progresivci, ne klanjajmo se našim tisućljećima izgrađivanim vrijednostima - one su, eto, nepotrebne, a svakoga tko ih poštuje treba ismijati, već se na isti način klanjajmo dogmatičnom modernom relativizmu, nesvjesni da njime popunjavamo isti refleks koji imaju i oni kojima se izrugujemo, samo što oni na njega reagiraju pokajanjem, ispoviješću i pokorom, a mi otkazivanjem, etiketiranjem i signaliziranjem vrlina.