Molitva: čeznutljivi pogled onkraj prostora i vremena

"Smilovao nam se svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti, oprostio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni. Amen". Molitva je jedan od temeljnih vjerskih činova, kojim vjernik uspostavlja komunikaciju s Bogom, priznaje ga i zaziva, daje mu obećanje te ga skrušeno moli za oprost i za novu priliku. U nedostatku smislene artikulacije današnjeg društva što molitva predstavlja - kako za pojedinca tako i za društvo općenito, fenomen molitve ćemo ovdje analizirati, pazeći pritom da ostajemo vjerni okvirima svog znanja, pa ćemo temi pristupiti iz filozofskog kuta, dok ćemo druge polazišne točke ostaviti onima koji su u njima stručniji. Teološku analizu tako ostavljamo teolozima, vjersku svećenicima, a banalnu, ideološku dnevno-političku mainstream novinarima. 

Molitva se iz filozofskog kuta može promatrati kao pokušaj otvaranja portala između ovo i ono-svjetovnog; njome prizivamo privremeno zaustavljanje prostorno-vremenskog kontinuuma, u kojem smo kao ljudi zapeli, i ostvarenje pogleda preko njega. 

Čovjek je, naime, kao biće na samom rubu prirode - s jedne je strane uistinu aristotelovska racionalna životinja, koja je od svojih životinjskih egzistencijalnih suučesnika odvojena samo razvijenijim intelektom, a s druge jedino biće koje ima mogućnost uzdići se iz prirodnog prvog lica, koje svijet promatra isključivo iz perspektive svojih potreba, želja i nagona, i dosegnuti treće, koje sebe i svoje djelovanje može sagledati kao izvanjski promatrač. Jednostavnije rečeno, osim što je svjestan kao što su svjesne i inteligentnije životinje, čovjek je i *samosvjestan*, odnosno svjestan svoje svijesti, koju stoga može proučavati i evaluirati. Posljedično, čovjek u prirodi isključivo ne *biva*, već se iz nje može djelomično uzdići kroz spoznaju da u njoj biva - kroz gledanje samog sebe iz više perspektive, čime prestaje biti životinja okovana svojim prvim licem. Iz prirode se, međutim, nikada ne može u potpunosti izvući; uvijek će biti dio ovog svijeta, zbog čega ga smatramo bićem iz prirode (i vremensko-prostornog kontinuuma), ali koje ima sklonost gledati onkraj nje - tj. tražiti nešto više. 

Ta se sklonost u filozofskim terminima može nazvati *duhovnim refleksom* - porivom u nama zbog kojeg postavljamo pitanje "koji je smisao života", aludirajući da taj smisao, iako se tiče našeg života, nadilazi naš partikularni život. Valja imati na umu i da skeptični sud koji kaže da "život nema objektivnog smisla" također implicira našu višu duhovnu sferu usporedno s ostalim bićima, budući da, riječima V. Frankla, sam razgovor o smislu znači postavljati duhovno pitanje. Drugim riječima, čak i negaciji objektivnog smisla prethodi mogućnost hipotetske spoznaje objektivnog smisla, koji se u tom slučaju negira, no koji se u slučaju drugih životinja ni ne bi mogao negirati jer do njega ne bi imali mentalnog kapaciteta doći. Taj duhovni refleks nije nužno vezan uz specifičnu religiju, već se osjeća, primjerice, i kroz uživanje u umjetnosti. 

Kantovo diferenciranje *sublimnog* od *lijepog* ovdje može pripomoći, ukazujući da sublimno - tj. ono što u nama budi osjećaj simbioze strahopoštovanja i zadivljenosti, izaziva svijest o tome da postoji nešto veće od nas - nešto do čijih granica spoznajno možemo doći, ali ih nikako ne možemo prijeći. Taj paradoks saznanja, primjerice, da je svemir beskrajan, ali nemogućnost da taj beskraj mentalno obuhvatimo je ono što u nama budi zazorno-zadivljujuć subliman osjećaj. Suština takvih osjećaja, ali i umjetnosti općenito jest u uspješnom nulificiranju sebe samog iz svoje mentalne slike. Beskrajan svemir i naša nemogućnost zamišljanja što to uistinu znači pokazuje nam koliko smo usporedno s njim mali i nemoćni. Umjetnost čini sličnu stvar omogućavajući nam da se u njoj izgubimo te time zagrebemo po terenu koji smo ranije prozvali van-prirodnim (van-svjetovnim). Osjećaj uživanja u umjetničkom djelu jači je od običnog zadovoljstva i teško je prenosiv u riječi upravo zato što predstavlja jedan od rijetkih trenutaka kada mi sami uživamo tako što smo se odvojili od sebe samih. Jedino takvim privremenim stavljanjem sebe i svog prvog lica na čekanje možemo doseći razinu veću i od trećeg lica - razinu u kojoj smo stopljeni s umjetničkim subjektom. Čeznutljivi pogled van prostorno-vremenske kuverte - tzv. duhovni refleks, na taj je način ostvaren, a slično ostvarenje teži se postići i molitvom. 

Osobne molitve vjerniku su nužne, no religije s razlogom inzistiraju na ritualnim ponavljanjima tisućljećima starih mantri. One su, metaforički rečeno, etablirane "magične" riječi koje čovjek izgovara kako bi prostor i vrijeme u kojima trenutno obitava zaustavio, sebe iz njih izvukao te se time približio onom uzvišenom. Te su riječi, stoga, *svete*, odnosno, durkheimovski rečeno, *izdvojene od ovoga svijeta* i *zabranjene* - rezervirane za posebne slučajeve posredovanja između ovog svijeta i onoga što je (ako je) iznad njega. Osim što se svoje animalno svjetovno prvo lice tako na tren miče iz slike vlastitog postojanja, čovjek time i subjektivizira svijet - od objekta koji instrumentaliziravamo u svoje svrhe čini subjekt koji je sam sebi svrha; koji je ovdje neovisno o našem privremenom boravku na njemu. (Riječ "svijet" ovdje treba uzeti uvjetno, jer se njime ne misli samo na fizički svijet, već na cjelokupnost egzistencije - ono što se u egzistencijalističkim terminima nazivalo *bivstvom*.) Svijetu je tako dano lice, mi sa svojim nagonima i željama smo privremeno iz njega maknuti, što omogućava treću važnu stavku nad-svjetovnih težnji - skrušenost. 

Molitva implicira priznanje moliteljeve slabosti. Molimo za ono što ne možemo sami ostvariti; za ono što je van naše moći, za što nam je potrebna izvanjska pomoć. Temeljne stvari egzistencije takve su da nam s njima nitko od naših egzistencijalnih suučesnika ne može pomoći, pa tako ni molitva (ili molba) usmjerena prema njima ne znači ništa. Ona mora biti usmjerena prema samoj srži te egzistencije - prema onome na čemu ona, simbolički rečeno, stoji. C. Jung jednom je prilikom rekao da je Bog sve ono što mu neshvatljivo i naglo prepriječi put i remeti njegove subjektivne poglede, planove i namjere. Molitva je usmjerena upravo prema tome; prema onome što nikada nećemo u potpunosti shvatiti, a što je preduvjet svega ostalog. Prema Onome koji je taj koji jest; kojemu je postojanje dio esencije. Vjerski predmeti ispred kojih stojimo, stoga, ne zamjenjuju Onoga kome su molitve upućene, već predstavljaju poveznicu između materijalnog i van-materijalnog svijeta - oni su dio ovog svijeta, ali su uz pomoć rituala označeni i kao ono što je van njega. Mi smo u svemu tome skrušena bića koja su svjesna svoje limitiranosti i svoje slabosti pred (naizgled) nasumičnim odigravanjem naših sudbina. Ništa što sami možemo ostvariti nije dovoljno pred onime što nam egzistencija može donijeti, stoga se molitvom predajemo u njezine ruke i dajemo joj obećanje da ćemo je biti dostojni, kakva god bila. 

Zaključno, molitve su pokušaj otvaranja prozora prema transcendentnom. Težnja stvaranja i otvaranja tih prozora (tj. duhovni refleks) prisutna je na ovaj ili onaj način u svakoj dosadašnjoj civilizaciji. Kao i umjetnost, molitveni rituali rijetki su trenuci koji brišu osobu koja ih konzumira iz svoje egzistencijalne slike i time sa svijeta skida darvinistički objektificirani veo, u kojem se svaka njegova stavka može promatrati kao sredstvo - kao objekt ili mali kotačić većeg stroja koji se iskorištava. Naša se svakodnevica tako zaustavlja, mi se iz svog zarobljenog prvog lica, koje je vezano uz naše nagone, želje i potrebe, uzdižemo na razinu koja je i dalje dio ovog prostora i vremena, ali koja privremeno gleda van njega - koja teži uzvisiti sebe samog i tako, između ostalog, dati orijentir našoj svakodnevici, odnosno oformiti podsjetnik da smo spremni na sve što nam ona donosi. Molitva je i obećanje da ćemo biti dostojni svega onoga na što ne možemo utjecati, da ćemo usprkos svemu i dalje težiti dobrome, te svijest svoje limitirane moći koja svoj maksimum doseže upravo u takvom voljnom predavanju svemu što je ispred nas (u vjerskim terminima: predavanje Bogu), što čak i patnju transformira iz običnog mraka u mrak koji otvara vrata stvaranju svjetla.