Oscari: nastavak holivudske ideologizacije umjetnosti

"95. dodjela Oscara: Potpuni trijumf komedije 'Sve u isto vrijeme', a zvijezda filma Michelle Yeoh postala je prva glumica azijskog podrijetla koja je dobila Oscara za glavnu žensku ulogu". Ovako su mainstream mediji najavili vijesti o ovogodišnjoj nagradi Oscara, koristeći se tako woke metodom prosuđivanja o kojoj smo pisali u [Ljepota u društvu koje teži biti ružno] - "Larpurlartistička se teza o umjetnosti radi umjetnosti same danas izobličila u umjetnost radi ideologije, pa gotovo na svakoj umjetničkoj dodjeli nagrada više slušamo o 'prvom ________ dobitniku nagrade' (na praznu crtu unesite neku od woke kategorija) nego o samoj kvaliteti djela". Film u pitanju smo pogledali, a osim njegove analize dotaknut ćemo se i onoga što iz njega i njegovog uspjeha možemo iščitati o našem društvu općenito.

Kada bismo zamislili 2 i pol sata dug TikTok video, sa svojim zahtijevanjem ograničenog raspona pažnje i nedostatkom smislenog događanja i značenja, dobili bismo prilično dobru opću predodžbu o filmu [Sve u isto vrijeme].

Središnje je pitanje filma kako pronaći smisao u naizgled arbitrarnom svemiru, što je i pitanje koje si rijetko koji tinejdžer s imalo interesa za apstraktno razmišljanje nije postavio u nekom trenutku svog mladenačkog bunta. Ovaj film, međutim, ne samo da ne uspijeva ponuditi koherentan odgovor na njega, već taj nedostatak, čini se, pokušava sakriti ispod hrpe kaotičnih, ponavljajućih, vremenski limitiranih i teško povezivih stimulansa. Jedini dublji zaključak iz filma stoga možemo izvući ako ga percipiramo kao ilustraciju površnog načina na koji naše društvo trenutno gleda i interpretira egzistenciju. 

Iz konteksta same radnje, nakon što je prošao kroz beskrajni labirint nasumičnih ustajalih i vulgarnih akcijskih scena, jednodimenzionalnih likova, elemenata koji više podsjećaju na tematski park nego na film i klišeizirane ideje tzv. multiverzuma, gledatelj se suočava s nihilističkom idejom antagonista koji tvrdi da postojanje nema smisla i da ga stoga treba izbrisati. Cijeli film je implicitno i eksplicitno protkan ovom idejom, dok njegovo posljednje poglavlje pokušava ponuditi nekakav protuargument u obliku još jednog klišeja ljubavi koja pobjeđuje sve, koji se nažalost s daljnjim razvojem dodatno raspada u manjku diferencijacije stvarne ljubavi, kao što je ona koju muž osjeća prema svojoj pokojnoj ženi, i one objektificirano-tjelesne koju čovjek osjeća prema svojim seksualnim fantazmama (oba primjera su dana i izjednačena u filmu). Drugim riječima, film na vagu s krajnjim nihilizmom stavlja slabo artikuliranu i nepromišljenu verziju tradicionalne vrijednosti ljubavi, koju dodatno razvodnjava standardnom dozom progresivnog relativizma u kojem je sve dozvoljeno i ništa nije superiorno.

Obitelj je na koncu prikazana kao nešto slično sigurnoj luci za čovjeka, no dojam ostaje kako radnja ne daje nikakve čvrste argumente kojima bi potkrijepila taj zaključak, čineći ga tako nestabilnim i artificijalnim. Struktura obitelji se pritom još jednom u holivudskoj maniri provlači kroz sveprisutno woke čistilište, pa tako nova generacija (gay kćer) nadilazi arhaična i zatucana vjerovanja svojih predaka (majke i djeda), dok sam film ostaje slijep na činjenicu koju je sam (nesvjesno) formulirao - da ta "hrabra" nova generacija na egzistenciju gleda kao na ništa više od, citirajući film, besmislene hrpe go*ana, te da je jedini odgovor koji može dati na pitanje kako živjeti banalna diznificirana samozadovoljavajuća mantra "radi ono što voliš".

Što se tiče klanjanja woke kategorijama, [Sve u isto vrijeme] je "pogodilo u sridu" - u isto vrijeme u prvom je planu a) imigrantska obitelj, b) gay kćer koja se bori s predrasudama svojih zatucanih tradicionalnih predaka, c) žena azijskog podrijetla u glavnoj ulozi i d) jasno odbacivanje bilo kakvih čvrsto odredivih vrijednosti. Format kratkotrajnih stimulativnih scena u stilu aktualnih društvenih mreža dodatno je povećao bazen publike, a time i maksimalno pojačao izglede za uspjeh na Oscarima. Valja reći i da je gluma u filmu uistinu kvalitetna te da se u okviru već prožvakanog motiva skakanja između različitih svjetova/vremena mogu pronaći neke kreativne ideje, no gotovo je nemoguće pojmiti da je ovaj film osvojio čak 7 nagrada, ostavljajući iza sebe filmove (i uloge) koji će s godinama neizbježno postati klasici, kao što je [Trokut tuge], [Duše otoka] i sl.

[Sve u isto vrijeme] indikativna je ilustracija zapada 21. stoljeća - društva koje vapi za neprekidnim kratkotrajnim stimulansima, na egzistenciju gleda kao na besmisleni kaos u kojem je nemoguće pronaći svoje mjesto, te se u tom kaosu na površini održava pozivanjem na zaključke tradicije čije premise paradoksalno odbacuje kao zastarjele, pretvarajući tako promišljeni nad-svjetovni moral u nepromišljeni ovo-svjetovni pseudomoral.