Pismo žene ženama

 

Da mi je kuna za svaki put kad sam unatrag zadnjih godinu dana čula neku od varijacija rečenice „Vi ste meni ideal.“ Ja bih takvu vezu kao što je vaša, kako ste to uspjeli, di još ima takvih kao što je tvoj muž. Već sam se naučila smješkati na to, klimati glavom, govoriti ono isprazno „da da da da“, prešutjeti tisuću i prvi put jer znam da je istina koja stoji iza našeg braka mnogima neprobavljiva. A gorim od želje da cijeli svijet shvati koliko je zapravo blagonosna, okrepljujuća i, što bi mnoge začudilo, dohvatljiva i jednostavna.

 

Prije svega, naš brak ne zavisi od toga kakav je moj muž, već od toga kakav smo ples odlučili plesati zajedno. Koje vrijednosti smo preuzeli, s kojima smo ušli u vezu i na temelju kojih izgradili odnos, koje smo jedno od drugoga „posudili“, koje smo učili njegovati. Nije on dobar muž jer je stvoren dobar, dobar je meni jer sam i ja dobra njemu i za njega. U svijetu u kojem svaku konvenciju odbacujemo kao zadrtu, svaki stereotip doživljavamo kao izljev netolerancije ili opresije, a svaku tradiciju kao nasilje, naš um oblikuju narativi koji pogoduju – ne znam kome, nekome sigurno, ali ne običnom čovjeku. Ne onom najmanjem, pojedincu, ne lokalnoj zajednici. Pa krenimo otpočetka, nabrojimo neke stavove koje će danas u svojoj glavi nježno pohraniti svaka osoba zadojena mainstream narativom, propitkivanje kojih se u javnosti smatra herezom, banalne verzije kojih sam čula milijun puta u beznačajnim razgovorima na autobusnim stanicama, od djevojaka od kojih nisam inače navikla čuti ni da imaju mišljenje o vlastitim planovima za budućnost, a kamoli o globalističkim spletkama. Ili pak od onih za koje pouzdano znam da su promišljene, inteligentne i sposobne, ali ne mogu i ne znam više uprijeti prstom u to gdje je sve pošlo po zlu, da li od želje za pripadnošću ili od kaosa svakodnevice ili od straha od promjena, od nepoznatog. Krenimo, dakle. Samo nekoliko njih, nasumično odabranih: Ženske i muške rodne uloge su opresivan društveni konstrukt koji nema veze s biologijom. Rod je fluidan, a seksualna orijentacija srž identiteta pojedinca. Kršćanstvo, posebice katolicizam, je imanentno loše i zatucano. Islam, s druge strane, nije, i suštinski nema veze s neredima u Iranu. Barack Obama je bio jedan od najboljih predsjednika Amerike. Muškarac koji bi glasao za Republikance imanentno je mizogin. Kapitalizam je inherentno pokvaren sistem, a socijalizam inherentno dobar. Žene su potlačena, marginalizirana skupina, i svaki je muškarac rođenjem privilegiran.

 

Ne pada mi na pamet analizirati svaku od pojedinih teza i razlagati njihove kompleksnosti. Ne pada mi na pamet, pod rizikom bivanja etiketiranom, kao i uvijek, teoretičarkom zavjere, upirati prstom u dokazive fakte koje demantiraju svaku od navedenih stavki. Ono što mogu je iznijeti vlastito iskustvo, i to je ono što mi nitko ne može oduzeti. A moje iskustvo kaže iduće: žena nije snažna kad je u potpunosti neovisna. Žena nije moćna kad je sama sebi centar svijeta. Žena nije zlostavljana ako je zbrinuta. Neovisnost, samostalnost i odcijepljenost od društva i obitelji iznimke su u svakom smislu. Rađaju ih bolne, teške situacije u kojima trebamo težiti ne zateći se. No iznimka traži i pravilo, a pravilo je ponešto drukčije: ženina snaga je u ljubavi koju daje. Ženina moć je u prepuštanju obitelji – djeci i mužu. Ženina hrabrost je u njenoj prirodnoj sklonosti zbrinjavanja ljudi oko sebe, stvaranja mikro-lokalne zajednice, stvaranja obitelji. Uf, to sigurno boli za čuti. Na to se moje prijateljice mršte. Na to se moje prijateljice bune. To im nimalo, nimalo ne odgovara i kosi se sa svakom instancom narativa koji su navikle slušati.

 

No kad kažu da očajnički žele brak kao što je moj, žele upravo to. Većina ih, ma koliko ratoborne parole objavljivale na osmi mart ili ine „praznike“, ne mašta o karijeri ili bogatstvu, ne mašta o skupom autu ili promaknuću. Maštaju, da - čak i one, o ljubavi. Društvena smo bića. Čak i kad se pojedinac ostvari kroz karijeru, ostvari se strašću i predanosti određenom polju djelovanja koje nadilazi ono pragmatično. Tražimo ono što će nam napuniti dušu, a ne novčanik. Ipak, uz čast iznimkama, dušu lakše napuni ljubav nego posao, i kad se pojedinčeva misao ogoli od svih nametnutih parola, ostaje svijest upravo o tome. Muž i ja funkcioniramo tako prekrasno kako funkcioniramo samo iz jednog razloga: poštujemo rodne uloge koje jedno od drugog očekujemo. I nitko se od nas zbog toga ne osjeća zlostavljanim, iako on ponekad radi i 13 sati dnevno, iako ja imam tri puta manju plaću od njega i financijski ovisim o njemu. Kad govorimo o rodnim ulogama, s moje strane one znače osjećaj da sam zbrinuta. Financijski, fizički, psihički i na sve druge načine. On ne može zaspati dok nije siguran da sam pokrivena i želi raditi toliko da ja ne moram, ako ne želim. On ne može podnijeti da plačem ili da sam u nekom aspektu života od društva podcijenjena i zanemarena i poticat će moje samopouzdanje dok ne naučim reći „ne“. U najgorem slučaju, intervenirat će i riješiti situaciju umjesto mene. Da, on me voli doživljavati kao krhku, nježnu i potrebitu, da, on voli kad ga pitam za pomoć i voli biti taj koji će „otvoriti staklenku krastavaca“. Znači li to da me ne poštuje? Procijeniti može svatko tko je nogom kročio u naš dom. I ja, s druge strane, zadovoljavam one rodne uloge koje se od mene kao žene očekuju. To nije kuhanje i pranje njegovih gaća, drage, drage moje žene. To je ulijevanje snage u njegovo onemoćalo tijelo nakon dugog radnog dana. To je dozvoljavanje mom ostvarenom, velikom i uspješnom čovjeku da kod kuće, u sigurnoj zoni, bude ranjiv, potrebit i nježan. Znam, reći ćete – zašto ne bi bio takav i izvan kuće, snažan muškarac je toksičan muškarac, ali ja ću vam reći zašto – jer se takve situacije čuvaju za dom. I pas će okrenuti trbuh samo onome kome vjeruje. One i čine razliku između doma i tuđine, između obitelji i stranca. Koju god ulogu igrali, šefa, zaposlenika, susjeda, roditelja na roditeljskom sastanku ili kupca u trgovini, nikome se oko vas ne da gledati vas ranjivim. Vjerujte mi. Tu je pošast izrodilo tek dvadeset i prvo stoljeće, ono koje se da sažeti riječima „o ovome se MORA početi pričati“. Ne mora. O tome se ne mora javno pričati, o tome se mora pričati doma. Spas, snagu, ljubav koju tražite, pomoć koju trebate, dobiti možete samo doma. U obitelji. Od majke. Od oca. Od muža. Od žene. Ne od sistema, ne od države, ne od TikTok influencera. Vratimo se rodnim ulogama. Nosim svome mužu dijete, i on me zbog toga gleda i kao princezu i kao ratnicu. On meni otvara vrata, pušta me da prva uđem, pomaže mi odvezati tenisice i donosi mi čaj u krevet. Ja sam uzela njegovo prezime jer sam pristankom na brak pristala i na stapanje naših identiteta, duša i tijela u jedno. Čemu se opirete? Što je u našoj vezi toliko monstruozno, toliko patrijarhalno, toliko mizogino? To što se uz njega osjećam kao žena? Ili to što se on uz mene osjeća cijenjeno, snažno i muževno?

 

Ali, evo, živimo u vremenu u kojem sam i samu sebe uhvatila da lažem onda kad želim reći da mu kuham svaki dan, jer mi se „ne da da o mojem braku ljudi imaju predrasude“. Kuham mu, da. Jer kuhanje nije simbol ženskog paćeništva, kuhanje je simbol emancipacije kojoj toliko težimo. Što će čovjek sam sa sobom ako nema hranu na stolu? Zašto smo kuhanje pretvorili u priču o SLABOSTI? O potlačenosti? Ja svoju obitelj hranim. Ja svojoj obitelji polažem nutrijente na stol, kako bi zadovoljili osnovne vitalne potrebe. Osiguravam im ono osnovno u egzistenciji bez čega ne bi mogli proživjeti dan. Moje jelo, naše jelo, skuhani topli obrok na obiteljskom stolu, je jakost i baza moje zajednice. Umrla bih od tuge da moja kćer kuhanje doživljava kao dokaz moje potlačenosti.

 

Većina mojih prijateljica koje su mi unazad nekoliko mjeseci rekle da smo im moj muž i ja uzori, s mojim mužem ne bi izašle niti na drugi spoj. Kad bi čule za koga je glasao na prethodnim izborima, kad bi čule što misli o eko ideologiji ili o Pfizerovom cjepivu, kad bi čule što misli o utjecaju migrantske krize na pojedine lokalne europske zajednice, deklasirale bi ga kao monstruma. Ako bi se slučajno prekrižio prije jela, odbacile bi ga kao maloumnika. Ako bi im odmaknuo stolicu kako bi lakše sjele, procijenile bi ga kao mizoginog. I hvala im na tome, jer tako su ga sačuvale za mene. Koja ga nisam odbacila zbog tradicionalnih vrijednosti, već ih korak po korak od njega izučila i preuzela, koja sam nakon prvobitnog otpora otvorila um i srce i uši u želji da ga čujem, koja sam prihvatila njegovu istinu, jedinu istinu, i na taj način dobila sve što sam ikad, ikad htjela u životu. Ne sve što mi je „društvo nametnulo da želim“, nego sve što sam zaista ikad htjela. Odanog muškarca koji me voli, zbrinjava i poštuje, koji je nježan koliko i ratoboran, hrabar i odlučan u namjeri da me zaštiti, koji je spreman sav život podrediti onoj najvažnijoj stvari, temelju naše civilizacije: obitelji. I čime da mu se zahvalim nego pristankom na tu igru uloga koju s takvim guštom igramo, u kojoj smo jedini sudionici i pritom i jedini pobjednici mi i naša djeca. Na taj ples koji ćemo, piruetu po piruetu, zajedno plesati do kraja naših prekrasnih života.

 

Cure, djevojke, žene, probudite se. Zatvorite oči i zaboravite na sve etikete, na sve asocijacije i sve replike koje smo naučili privezivati za određene riječi. Nemojte se bojati. Zatvorite oči i sjedinite u glavi sva svoja jastva, prisjetite se svega što ste za života naučile i odučile, svega u što ste vjerovale, a onda kasnije niste, ili obrnuto. I zapitajte se: što je to što ja želim? Naravno da ću postaviti ogradu: postoje iznimke. Naravno. Poštujem. Ali sam uvjerena da ih je toliko malo da će ta, riječima Meše Selimovića, trula ograda samo tako pasti pred krdom onih koje će, nadam se, progledati. I Tolstoj je rekao da su sve sretne obitelji sretne na isti način. Svaka sretna obitelj rađa potomke koji istu takvu priču žele reproducirati. A svaka nesretna obitelj, nesretna na svoj način, stvara ono potomstvo koje želi na sve moguće načine izbjeći takvu sudbinu, misleći pritom da je rješenje u odbacivanju vrijednosti i zamjeni institucije obitelji državnim institucijama. A ne bi li rješenje trebalo biti očito svakome? Stvarajmo sretne obitelji, cure. U nama je ta snaga, nama je dana ta privilegija i moć. Stvarajmo sretno potomstvo, i tek ćemo se tako u potpunosti emancipirati.