.

Nakon tragedija ovakve vrste teško se pomiriti s činjenicom da trenutno možemo učiniti iznimno malo. U periodu kaosa ljudski um teži vratiti izgubljeni red kroz razne redukcionističke racionalizacije kaosa kojeg percipira, koje u ovakvim slučajevima često poprimaju oblik međusobnog dnevno-političkog verbalnog udaranja. Jednima su tako krive zapadne vrijednosti, drugima sistem, a trećima oni koji nisu zaštitili počinitelja od tlačenja koje je ranije navodno trpio. Činjenica je, međutim, da za sada nitko ne može znati što je kataliziralo ovo monstruozno djelo te da je svako fiksiranje na neki od mogućih vanjskih faktora ništa više od pukog nagađanja utemeljenog na pisanjima poluprovjerenih novinskih informacija.

Za sada znamo samo ono što znamo o svakom ovakvom činu s fenomenološke razine - da ga je počinio pojedinac koji je pod okriljem nataloženih ogromnih količina ogorčenosti i egzistencijalne srdžbe, koji su u jednom trenutku prerasli u mržnju, pa iz mržnje u ubilačku mržnju, svjesno odlučio okrenuti protiv samih temelja egzistencije; protiv bitka kao takvog. Znamo i da spomenute mračne emocije takvih pojedinaca u pravilu imaju emotivnog suučesnika u samoljublju, zbog kojeg priznanje koje nisu uspjeli dobiti iz svoje okoline traže kroz pretvaranje te okoline u pakao; kroz nasilno demoliranje granica normalnosti; kroz prebacivanje patnje koju sami trpe na što veći broj ljudi. 

Gotovo svaki tinejdžerski masovni ubojica odigrao je ulogu masovnog ubojice u svojoj glavi nebrojeno puta prije nego što je svoje maštarije realizirao. Zapisi koje su takvi ostavljali iza sebe, najpoznatiji od kojih su oni Dylana Klebolda i Erica Harrisa s kraja 90-ih, pokazuju da oni dobro poznaju svoju konkurenciju psihopatoloških prethodnika, te da su donijeli čvrstu odluku da će u tom njihovom demonskom nadmetanju biti najbolji, kad već najbolji nisu uspjeli biti ni u čemu drugome. Većina ih se, stoga, ne zadržava na ubojstvu samo onih osoba koje su im najviše stale na žulj, već su uz to opremljeni za kreiranje što većeg nereda, na što (na sreću neiskorišteni) molotovljevi kokteli u ovom slučaju ukazuju. Trebali bismo, s tim na umu, znati da je svako javno navođenje osobnih imena počinitelja, njihovih planova, priča i teorija, kontraproduktivno jer je upravo to ono što su svojim djelom i htjeli postići - da ih svijet prepozna i da o njima priča. U tom je smislu indikativno i zvanje policije ovog počinitelja nakon počinjenja djela i navođenje svog imena i prezimena. 

Papiri koje je ostavio iza sebe, koje smo nažalost mogli pregledati samo par sati nakon počinjenja djela, iako bi ih u idealnom svijetu vidjeli samo stručnjaci i oni koji su direktno uključeni u istragu, iznimno su slični skicama prethodnih školskih ubojica, a činjenica da je svoje planove na jednom od skica napisao na engleskom jeziku dodatno nas navodi na zaključak da je u svom djelovanju vrlo vjerojatno imao jasno određene uzore, većinu kojih su do sada mogli činiti pojedinci američke nacionalnosti. 

Osim neopisive tragedije koju su doživjeli svi koji su na bilo koji način povezani s ovim događajem, on također predstavlja opasnost zato što otvara vrata potencijalnim drugim ogorčenim individuama s ovih prostora da krenu u sličnom mračnom smjeru, pronalazeći uzor u ovom počinitelju, kao što je on pronalazio uzore u svojim prethodnicima s drugog kontinenta. Masovna ubojstva iz sociološke perspektive nažalost funkcioniraju kao društvena epidemija - svako njihovo uspješno izvođenje kao virus širi takve ideje na druge pojedince sa sličnim psihopatološkim sklonostima, što je jedan od razloga zašto je toliki broj masovnih ubojstava lokaliziran na područje SAD-a. Način na koji društvo reagira na takve činove jest, posljedično, krucijalan, a naše društvo nažalost upravo u tome najčešće zakazuje, banalizirajući problem, koristeći ga za obračunavanje s neistomišljenicima ili radeći svojevrsni reality show od počiniteljevog lika i djela. 

Trenutno nam je potrebna šutnja. Povlačenje s društvenih mreža, skretanje pogleda s bombardirajućih naslovnica koje skupljaju klikove na tragediji, a u sadržajnom smislu ne nude gotovo ništa, izbjegavanje pseudomoralnih samopromocija preko tuđe žrtve i dozvoljavanje umnim mehanizmima da polako procesuiraju horor koji su doživjeli. Molitva za stradale i za njihove obitelji, molitva za vlastiti mir ili ekvivalentni duhovno smirujući čin, koji ne može popraviti ono što se dogodilo, ali nas može održati iznad gušenja u moru kaosa i mraka u koje smo bačeni kao svjedoci ovakvih događaja.