Pandemijska priča kao kierkegaardovska omasovljena laž

Nakon službenog proglašenja kraja covid pandemije, ovoga se puta nećemo osvrtati na nju iz perspektive ukupnosti pozitivnih i negativnih posljedica odluka koje su tijekom nje donosile službene instance, već ćemo je promatrati kroz okvire filozofije Sorena Kierkegaarda, točnije njegove poznate tvrdnje da je istina subjektivnost. Ta je teza vrlo često pogrešno tumačena kao relativizacija istine, njezino svođenje isključivo na osobnu (subjektivnu) razinu. Kierkegaarda, međutim, zbog njegova poetskog stila filozofiranja, kao i zbog nesvakidašnje činjenice da u velikom dijelu svog filozofskog rada kritizira ostatak vlastitog opusa, nije jednostavno shvatiti. A kada nam se i učini da smo ga konačno dohvatili, njegova nam filozofija poput jegulje izmiče iz konceptualnog hvata, otvarajući tim bijegom vrata sve dubljim i dubljim uvidima.

Kierkegaardova subjektivnost istine, dakle, ne poriče postojanje objektivne istine, već inzistira na tome da se do takve istine — ako ona postoji — mora doći vlastitim i cjelokupnim bićem: svjesnom odlukom i autonomnim razumom. Suprotstavlja se fiksaciji na propozicijsko, faktičko znanje i tvrdi da je od toga čije su činjenice bliže istini važniji način na koji je svaka pojedina osoba do tih činjenica došla. U tom je smislu moguće da osoba čije su činjenice točne bude, paradoksalno, dalje od istine od osobe s pogrešnim uvjerenjima — ako je potonja do tih svojih (pogrešnih) uvjerenja došla svojim bićem, svojim strastvenim okretanjem prema samoj sebi (eng. passionate inwardness), a ne slijepo prihvaćajući ono što joj je neprosvijećena masa nametnula. S druge strane, hipotetska osoba koja je faktički u pravu ustvari nema nikakav osoban odnos s istinom, jer se do nje nije probijala niti se u nju uronila u punom smislu, već ju je nepromišljeno progutala srebrnom žlicom — na jednak način kako će u drugim situacijama progutati i laž.

Takvi su zaključci djelomično ukorijenjeni u Kierkegaardovu pomalo pesimističnom, romantičarskom pogledu na egzistenciju, koji prepoznaje ogromnu nemoć pojedinca spram egzistencijalnih uvjetovanosti u koje je ni kriv ni dužan bačen (eng. Thrownness, njem. Geworfenheit). U svom poznatom djelu Ili-ili, Kierkegaard ukazuje na kompleksnost egzistencije koju čovjek mora živjeti unaprijed, a shvaćati unazad; u kojoj se odluke moraju donositi unatoč tome što naši limitirani umovi ne mogu pojmiti gotovo ništa od onoga što će svaka od tih odluka prouzročiti. Osuđeni smo prvo djelovati, pa tek potom, kroz proživljavanje posljedica, dokučiti ispravnost vlastitog djelovanja. U takvim nepovoljnim okolnostima jedino što nam preostaje kako bismo ostvarili sami sebe, odnosno ispunili svoju ulogu i izgradili se kao autonomni pojedinci, jest upravo i-racionalni ili nad-racionalni čin donošenja odluke. Tim činom biramo bolji od ponuđenih otrova jer, iako postoji velika šansa da je naša odluka pogrešna, ona je ipak naša i kao takva predstavlja čin individuacije ili formiranja vlastitosti. Drugi otrov, u kojemu ne donosimo nikakvu odluku zbog zaleđenosti pred apsolutnom nesigurnošću budućnosti, ustvari predstavlja najveći apsurd; apsurd Buridanova magarca, koji ne može odlučiti do kojeg će plasta sijena i, zbog vlastite neodlučnosti, umire od gladi.

S tim na umu postaje jasnije zašto Kierkegaard više vrednuje način na koji dolazimo do svojih subjektivnih istina od njihove točnosti u odnosu na stvarnost. Prihvaćanje istine samo zato što smo na nju prisiljeni, izmanipulirani ili nam je na bilo koji način nametnuta protivno slobodnoj volji, oduzimajući nam time mogućnost samorealizacije za Kierkegaarda predstavlja laž. To je i jedan od ključnih razloga njegova gađenja prema fenomenu mase. „Istina uvijek leži među manjinom", zaključuje Kierkegaard, „a manjina je uvijek jača od većine, jer je u pravilu sastavljena od onih koji imaju mišljenje, dok je snaga većine iluzorna, jer je izgrađena kroz bande koje nemaju nijedno jedino vlastito mišljenje.“

Tu međuigru antikonformizma rijetkih i intelektualno lijenog poslušništva većine mogli smo jasno promatrati na široj sceni tijekom pandemije. Iako se rasprava s pravom često svodila na to čija je strana imala točnije činjenice, odnosno tko je više lagao i griješio, iz sadašnje je perspektive jasno da velika većina onih koji su prihvatili službeni narativ to nije učinila svojim autonomnim rezoniranjem, već zato što su prihvatili ono što im je propagandnim bombardiranjem servirano. Taj je zaključak neizbježan već pri sjećanju na ciljani, sustavni progon i onemogućavanje artikulacije stavova nepodobne strane, kao i na prešutno prihvaćanje takvih pravila igre od strane većine. Buduće generacije zbog svoje sigurnosti neće smjeti zaboraviti na raznolike agresivne, antidemokratske i nekritičke načine kojima se pojedince u našem dobu pokušavalo navesti na poslušnost: od prijetnji gubicima poslova, preko konstantnih medijskih dehumanizacija, do skandaloznih takozvanih pandemijskih potvrda, to jest punokrvne segregacije dijela građana.

Gledano kroz Kierkegaardovu prizmu, svatko tko teži biti autonoman pojedinac morao je, neovisno o svom stavu prema činjenicama o covid krizi, odbiti slijediti službeni narativ onog trenutka kada je on počeo biti nametan na takve načine; u trenutku kada su vlasti otvoreno priznale da će "otežavati život ljudima" kako bi ih natjerale da prihvate njihovu istinu [1]. Tim je činom mjesto istine prestalo biti primarno, te je primarnim postao način na koji se do istine dolazi. Povijest nas ne uči uzalud da revolucija jede svoju djecu; da će nas, čak i ako u datom trenutku svim srcem vjerujemo u istinitost nečega, to "istinito" u budućnosti udariti po glavi ako dođe u ruke neprosvijećene mase, a mi smo prethodno šutjeli kad se druge tuklo po glavi.

Najzagriženiji pobornik novih farmakoloških pripravaka nema se pravo nazivati akademskim građaninom ni intelektualcem ako je, u ime tog svog uvjerenja, bio spreman pristati na to da se njegove sugrađane segregira ili da se na njih gleda kao na građane drugog reda. Vjerujemo da među takvima ima i onih koji su svoja uvjerenja, kakva god da bila, znali odvojiti od prepoznavanja nužnosti osude onoga što im se događa pred nosom, te time uspostaviti kierkegaardovski odnos s istinom. No, nažalost, rijetko smo ih imali prilike vidjeti. Time što su šutjeli na oduzimanje ljudskosti svojih intelektualnih protivnika, sami su svoju ljudskost stavili po strani, parareligijski se klanjajući bogu faktičke omasovljene „istine“.

Izvori:

1. https://www.vecernji.hr/vijesti/nova-pravila-otezat-ce-zivot-necijepljenima-italija-postrozila-mjere-i-prosirila-obavezu-cijepljenja-1542116