O najnovijim izmjenama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira

Dana 21. travnja 2023. godine u Hrvatskom saboru je izglasana dopuna Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kojom se drastično povećavaju predviđene kazne za prekršitelje Zakona. Izglasavanju dopuna spomenutog Zakona prethodila je žučna rasprava u Saboru u kojoj smo mogli čuti razumne argumente kontra dopuna, dok je s druge strane glavni fokus mainstream medija bio na problematici oko pozdrava “Za dom spremni“. Navedeno može biti odraz intelektualne lijenosti ili, ne isključujemo tu mogućnost, intelektualne potkapacitiranosti naših glavnih medija. Stoga će se u nastavku teksta navedenoj problematici pristupiti iz politološko-pravne pozicije kako bi pokazali koje opasnosti za slobodno demokratsko društvo predstavlja najnovija verzija Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Cilj je pokazati da je ono nastavak totalitarnih tendencija čiji smo svjedoci bili prethodne tri godine.
 

Za početak, bitno nam je definirati sam pojam pravne države, što ona zapravo jest i u kojem trenutku ona to prestaje biti. Tako pravna država, u kontinentalnoj politološko-pravnoj tradiciji, predstavlja racionalni pokušaj ograničenja suverene vlasti u korist individualne slobode pojedinca. Tako država, da bi intervenirala u individualne slobode, mora u svakom primjeru dokazati svoje pravo na intervenciju pozivanjem na točno određeni zakon, dok je istovremeno tim istim zakonom određena i metoda kojom se dolazi do neke odluke. Pritom je važno naglasiti razlikovanje između *političkog* pojma zakona i *materijalnog* (racionalnog) pojma zakona. Politički pojam zakona veže se uz čisto generičko određenje zakona, tako da svaki izglasani pozitivni zakon države jest *zakon* i on u tom smislu predstavlja čistu volju nosioca suvereniteta. Politički pojam zakona jest voluntas (volja) suverena. Ukoliko bi pravo bilo samo voluntas onda i pojam vladavine prava ne bi imalo nikakvo posebno značenje za zaštitu individualnih prava, jer bi tada suverenitet i pravo bili istoznačnice. No, u zapadnoj političkoj misli postojala je i druga definicija zakona koja se bavila njegovom formalnom strukturom, a ne isključivo njegovim generičkim određenjem. Ona svoje korijene ima u Platonovoj i Aristotelovoj političkoj misli i slijedi minimalni zahtjev uma za ograničenjem suverene vlasti. Ta tradicija inzistira na općenitoj formi zakona koja ujedno predstavlja i vladavinu racionalnog pojma zakona. Ona daje puni smisao pojmu vladavine prava i pravne države, a pritom sam zakon nije isključivo voluntas, već u sebi sadrži i ratio (razlog, smisao zakona).

 

Što točno znači općenita forma zakona i koja je zapravo njezina funkcija?

Cilj je izbjeći individualne mjere od strane države. Stoga, općost zakona predstavlja hipotetički sud države o budućem ponašanju pravnih subjekata koji dolaze do izražaja u zakonodavnim odredbama. Navedeno sadrži čitav niz logičkih konzekvenci. Prva logička odredba jest da zakon mora biti pravilo koje ne spominje posebne slučajeve i individue, te se bavi definiranjem budućeg ponašanja neograničenog broja slučajeva iz čega automatski proizlazi nemogućnost retroaktivnog djelovanja. Naime, ukoliko se donose retroaktivne mjere to znači da zakonodavac pred sobom ima točno određen broj slučajeva i točno određen broj pravnih subjekta. Druga odredba sadrži pravilo da zakon mora biti što specifičnije određen koliko god je to moguće s obzirom na općenitu formulaciju. Naime, zakon ne smije dopuštati mogućnost prevelike diskrecije. Prevelika diskrecija omogućavala bi donošenje individualnih mjera. Iz druge odredbe slijedi i nužnost odvajanja zakonodavne od sudske vlasti. Sudska vlast bavi se konkretnim slučajem, a sudac ne smije stvarati zakon upravo jer se bavi konkretnim slučajem. Time bi došlo do donošenja individualnih mjera. Ista stvar vrijedi i povratno. Zakonodavna vlast donosila bi individualne mjere po kojima bi kasnije izricala sudske presude (kadija te tuži, kadija ti sudi). Tako općenita forma zakona predstavlja minimum slobode i jednakosti svih građana. Jean-Jacques Rousseau navedeno je definirao na sljedeći način:

„ Kad kažem da je predmet zakona uvijek opći time mislim da zakon podanike razmatra u njihovom totalitetu i njihove čine apstraktno, a nikada čovjeka kao pojedinačnu osobu ili neki individualni čin. Stoga se zakonom mogu odrediti privilegije, no one nikada ne mogu biti dane nekoj individualnoj osobi…, nijedan stav koji se odnosi na individualni predmet ne spada u zakonodavnu vlast“

 

*Totalitarna tendencija u najnovijoj verziji Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira*

Njemački pravnik i politički teoretičar Franz Neumann u svojoj knjizi Behemot: struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933.-1944. zapisao je da nacionalsocijalizam u potpunosti dokida općenitu formu zakona, a formalnu racionalnost prava zamjenjuje upotrebom općih klauzula. Opće klauzule poslužile su nacionalsocijalizmu da preuzme kontrolu nad pozitivnim pravom, te da isto to pravo u potpunosti prožme duhom nacionalsocijalizma. Plastični primjer upotrebe opće klauzule u nacionalsocijalističkom zakonodavstvu jest primjer zakona koji predviđa da će biti kažnjen svatko tko se ne ponaša u skladu s potrebama njemačkog naroda. Dakle, opće klauzule svojim pozivanjem na izvanpravne vrijednosti dokidaju formalnu racionalnost prava. Opće klauzule u svojoj neodređenosti daju široke diskrecijske ovlasti u reguliranju javnog života. Navedena metoda koristila se u svim totalitarnim režimima. S obzirom na navedeno osobito su nam problematični sljedeći članci Zakona:

Član 5.: „Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj…“

Član 14.: „Tko na javnom mjestu vrijeđa ili omalovažava moralne osjećaje građana, kaznit će se za prekršaj…“.

Član 16.: „Tko izmišlja ili širi lažne vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana, kaznit će se za prekršaj…“

Navedena 3 članka Zakona postavljena su preširoko, odnosno u svojoj su formulaciji previše neodređeni, što daje prevelike diskrecije mogućnosti za njihovu interpretaciju i potencijalno zloupotrebljavanje. Koje su to pjesme i simboli koji remete javni red i mir, kako će biti definirano ono što vrijeđa moralne osjećaje građana i tko je taj koji će procjenjivati što je istina, a što laž? Nadalje, predviđeno je osnivanje radne skupine koja će određivati i procjenjivati navedena pitanja. Drakonsko povećanje novčanih kazni za nedovoljno definirane prekršaje smatramo udarom na slobodu izražavanja i nastavak totalitarnih tendencija započetih u vrijeme pandemije Covida-19. Simptome tih tendencija primjećujemo u degradiranju racionalnog elementa u pravu i njegove zamjene voljnim momentom koji u ovom slučaju formalno na sebe preuzima spomenuta skupina po uzoru kako je to formalno činio stožer u doba pandemije. Dok se mainstream mediji zabavljaju sporednim stvarima, Sapere Aude je tu da upozori na porast decizionističkih tendencija unutar ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske.