Progresivni kulturni vandalizam

Kulturni vandalizam sveprisutna je pojava u ovom pogubljenom i kaotičnom civilizacijskom vremenu, u kojem ništa nije sveto te je, posljedično, sve dopušteno. Osim što nulificira transcendentni okvir djelovanja, pomoću kojeg se uvijek možemo orijentirati u ovoj (naizgled) nasumičnoj egzistenciji, desakralizacijski umni sklop modernog čovjeka narušava mogućnost trajnosti njegovih djela - kako materijalnih tako i moralnih. 

U moralnom smislu rezultate toga vidimo u prožimajućem nihilizmu zbog kojeg nikad nismo imali više nezadovoljnih i duhovno praznih ljudi, usprkos tome što živimo u vremenu koje nikad nije bilo lagodnije. U materijalnom smislu mogli bismo si postaviti pitanje što će ostati iza nas za parsto godina. Tehnološki napreci koje trenutno ostvarujemo od enormne su praktične važnosti, no oni su većinski posljedica pokušaja olakšavanja života, dok onih djela koje nemaju direktnu utilitarnu vrijednost u našem društvu praktički pa i nema. 

Čak i ako usprkos svojoj labilnoj gradnji uspiju opstati kroz duži period, moderne će građevine u budućnosti služiti samo kao simbol jedne umorne civilizacije, koja je uspješno stvorila izobilje osnovnih potrepština za život, no koja se u tom svom slijepom napretku pogubila i okrenula sama kontra sebe. Nema većeg napada na ljudsku dušu, rekao je Roger Scruton, od moderne arhitekture, iako bi se ta evaluacija mogla proširiti na cjelokupnu suvremenu umjetnost. Prekrasne građevine usmjerene prema nebeskom svodu, za čije viđenje su ljudi stoljećima kasnije spremni prijeći pola svijeta, zamijenjene su hladnim bezličnim sivim ili staklenim blokovima koji nisu usmjereni ni prema čemu osim prema samima sebi i egu ljudi zavedenih duhom vremena kojima se uspješno prodala priča da je to što vide ispred sebe lijepo, ili da lijepo kao takvo ionako više nije važno. 

Naši su preci stvarali djela koja su težila transcendentnom; koja su težila (i uspjela) dotaknuti vječnost te preko sebe učiniti i neke od tih naših velikih predaka vječnim. Mi transcendentnom ne težimo, jer u njega ne vjerujemo - jer smatramo da smo iznimno progresivni i moderni ako sa superiornim podsmjehom gledamo na takve naizgled arhaične termine, zaboravljajući da nema generacije koja je toliko pažljivo bilježila kako postiže toliko malo, kao što to čini naša. Važnost poveznice između nas i onog uzvišenog zaboravili smo u maniri razmažene djece koja uživa u plodovima svojih predaka dok se istovremeno na sve strane razbacuje kapitalom na kojem su oni kultivirani - kapitalom koji nismo mi kreirali niti ga imamo pravo rasipati u ime budućih generacija. 

Posljedično, rasprave o zakrcavanju glavnih gradova ružnim vrećama za smeće svode se na apstraktne parareligijske termine "spasa svijeta" ili ekonomske koristi, degradacija prekrasnih povijesnih trgova monstruoznim modernim zgradama (https://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/zgrada-od-200-milijuna-nakon-samo-5-godina-pocela-se-raspadati) kritizira se isključivo iz aspekta utilitarnosti i funkcionalnosti, a vječne povijesne skulpture agresivno se pokušavaju zamijeniti relikvijama ovog nesređenog profanog doba. 

Naši su preci komadima kamenja davali život, minuciozno klesajući i  najmanji mišić svojih umjetničkih subjekata, do te mjere da su pojedini kipari bivali optuživani za crnu magiju zbog hiperrealističnosti svojih djela, da bi im se naši progresivci, uz svu svoju naprednu opremu i tehnologiju, suprotstavili ofrlje izvedenim prikazima muškaraca s dojkama ili ženama s bradom. Kao da je ludnica ostala širom otvorena, a nema dovoljno ljudi s dovoljno zdravim umovima da na to ukaže i zatvori vrata.  

Ne začudo, takvo se profaniranje materijalnih dostignuća reflektira i u profaniranju nas samih, pa se na ljude sve češće gleda kao na sredstvo nekih utopijskih kolektivističkih ciljeva, njihove se tradicionalne institucije razvodnjavaju do razine neprepoznatljivosti, njihove se kategorije uz pomoć kojih su interpretirali i percipirali svijet nepromišljeno ruše, a svetost se skida čak i s onoga što moderan čovjek vidi kao svoj ultimativni kapital - sa svog života, koji se sada gleda kroz utilitarnu prizmu ugode i koristi kao i sve ostalo (https://sapereaudecro.blogspot.com/2023/04/eutanazija-desakralizacija-ljudskog.html). 

Valja se, međutim, podsjetiti da profanost svijeta nije njegova nepromjenjiva karakteristika, već se ona svijetu nadjenjuje kroz oči promatrača. Promatrač bira na koji će način pristupiti svijetu oko sebe - hoće li pristati na raščarani (eng. disenchantment) pogled na njega uvjetovan trenutnim duhom vremena, u kojem ništa nije sveto te posljedično ništa nije inherentno vrijedno, ili će ga stremiti nanovo začarati (eng. re-enchantment) - pronaći prozore ljepote kroz koje će iz ovog svijeta virnuti van njega, tako naći svoj van-svjetovni orijentir, te iz takve perspektive pronaći onu trajnost u prolaznom; vječnost u ne-vječnom koju su mnogi naši mudri preci već pronašli, a mi izgubili u svojoj progresivnoj lakomislenosti.