Zavedenost napretkom

Suvremeni je svijet odbacivanjem svog vrijednosnog sustava na njegovo mjesto nesvjesno usadio slijepu vjeru u napredak/urbanost/modernost ili koji god termin iste ideje želimo iskoristiti. Nepromišljenost takvog dogmatičnog povjerenja u napredak, koje u današnje postreligiozno vrijeme nerijetko prerasta u svojevrsnu parareligiju, nije samo u tome što se u potpunosti prešućuje pitanje "napredak u što", već se i zaboravlja da je inherentna priroda takvog stava destruktivna i samodestruktivna.

Napredak, naime, nema jasno određen sadržaj, već se ono što on zaziva mijenja s vremenom (što i sama riječ po definiciji označuje), do te mjere da njegov budući sadržaj često direktno kontradiktira onom prethodnom. Prije pedesetak godina, primjerice, tražio se napredak u kontekstu ostvarenja jednakosti žena u društvu, da bi se danas pod istim geslom udaralo na ista ta prava koja su ranije izborena. Trebao nam je napredak da na žene zakonski počnemo gledati jednako kao i na muškarce, a danas nam "treba napredak" da bismo istim tim ženama oduzeli njihovu žensku esenciju. 

Napredni borci u ime svog pseudobožanstva spremni su jedan dan vjerovati i boriti se za x, a drugi, ako se sadržaj napretka promijeni,  vjerovati u ono što nulificira x-ovo esencijalno pravo na postojanje. Upravo u tome se prepoznaje spomenuta parareligiozna priroda progresivnosti, jer je progres ono što je ultimativno - ono što proizvoljno definira istinu, ono prema čemu se svijet mora naginjati, pa makar se kroz par desetljeća naginjao na potpuno suprotne strane.

Kao što revolucija jede svoju djecu, jer nitko, pa čak ni djeca revolucije nisu ravna kaotičnoj revolucijskoj volji, tako i napredak jede ono što je ranije izrodio, a čiji zagovornici su prilikom tog rađanja bili nesvjesni da rađaju nešto čemu istovremeno postaju ubojice.

"Neka ih pojede ono što su sami izgradili", mogli bismo reći, no ne treba zaboraviti da, uz napredne vitezove koji su nastradali od onoga za što su se borili, u ime napretka stradavaju i kolateralne žrtve, a preko njih i cjelokupna civilizacija, koja se taloženjem tradicija gradila kroz tisućljeća, da bi u jednom trenutku samu sebe odlučila žrtvovati na oltaru napretka u kojem za nju nema mjesta.

Biti napredan, čini se, znači nikad se ne usuditi preispitati što napredak znači, u što nas vodi i što iza njega stoji. Takvo je kritičko razmišljanje očito stvar prošlosti - stvar buržoazije, patrijarhata, nazadnih vjernika i svih ostalih manipulativnih etiketa koje se koriste za moderne krivovjernike.

Naš je duh vremena toliko jak u svojoj manipulativnosti da se kao društvo ni u jednom trenutku nismo sposobni uštipnuti, progledati kroz lažnu fasadu napretka koja nam se servira i uvidjeti kakve se nebuloze iza nje kriju.