Iracionalna racionalnost modernog čovjeka

Moderan je čovjek, onaj od razdoblja prosvjetiteljstva do danas, bio uvjeren da će doći trenutak kada će njegov um postati samodostatan - kada će dočekati hegelovski kraj povijesti u kojem je sva egzistencijalna nesigurnost stvar prošlosti te u kojem mu posljedično samo preostaje da u limbu svoje egzistencije pronalazi napredne načine za njeno produživanje i olakšavanje. Ratovi, države, ekonomski problemi, religije i svi slični društveni fenomeni promatrat će se s podsmjehom iz potpuno racionalne i znanstveno-tehnološki ostvarene perspektive modernog čovjeka. On će pritom, osim društvenih i kulturnih poteškoća, nadjačati i samu prirodu, pa ga dotadašnje inherentne uvjetovanosti kao što su zdravlje ili smrt više neće doticati. Kako kažu neki od glasnika ovog duha vremena, "Američki milijunaš otkrio je kako želi pobijediti smrt", "Američki tech-mogul zna kako biološki sat okrenuti za 18 godina", "Ne brinite o smrti, Somnium Space jamči vječan život u metasvemiru" itd. Takve je pokušaje samonadilaženja u poznatom slučaju predočio i Y. N. Harari svojim konceptom Homo Deusa, a vjerujemo da njegove javne veze sa samom vrhuškom globalističkih instanci, koje takve narative i ideje ponajviše guraju, nisu slučajne. Kako je iščekivanje utopijskog kraja povijesti i s tim povezanog prerastanja ljudske prolaznosti kreiralo nove verzije starih štetnih društvenih obrazaca, analizirat ćemo u nastavku. 


Čini se da je ideja kraja povijesti, dijelom kreirana u prosvjetiteljstvu te kultivirana na razne načine kroz naredna stoljeća, svoj vrhunac dosegnula početkom 21. stoljeća, kada smo naivno pomislili da se ratovi, politička previranja, urušavanja političkih sustava i sl. nama više ne mogu dogoditi. Preostalo nam je, mislili smo, još samo zakoračiti na tu zadnju stepenicu potpune društvene jednakosti i kao civilizacija ćemo se konačno do kraja samorealizirati. Tko bi rekao da će sljedeća 3 desetljeća donijeti globalni virus na čijim leđima će mahnite vlasti ciljano povećavati svoju moć, novi oružani sukob (baziran na starim hladnoratovskim geopolitičkim previranjima) te sveukupnu civilizacijsku tribalističku polarizaciju. Tko god je povjeravao u opisanu utopijsku bajku o kraju povijesti i tehnološki nadograđenim nad-ljudima, zasigurno to nije mogao prognozirati. Isto se ne može reći za one koji su razumjeli da je težnja transcendentnome prisutna u svakom čovjeku te da ona nije nešto što se može nadjačati, već eventualno potisnuti. Takvo pak potiskivanje s vremenom pretvara sadržaj potisnutog u odbrojavajuću bombu koja samo čeka svoju priliku za kompenzacijsku eksploziju iz nesvjesnog u svjesno u svom najmračnijem obliku. Mislili smo da će nulificiranje raja i odbacivanje Boga rezultirati racionalističkim ovosvjetovnim zadovoljstvom, no umjesto toga počeli smo raj tražiti u najgorim kucima ovog svijeta, a ulogu boga dodjeljivati ljudima kojima bi takva uloga zadnjima trebala biti dana. 


Naš pakao u nastajanju jest onaj u kojem naddržavne nelegitimne interesne grupacije moćnika preko sebi poslušnih pijunskih državnih vodstava upravljaju svijetom, dok se pojedince još jednom svodi na sredstvo kolektivističkih ciljeva. Za što se kolektiv zalaže, čemu stremi i u što vjeruje, također je određeno odozgo te propagandistički nametano preko kupljenih i ideološki poslušnih korporacija, čime se dovršava suvremena reinkarnacija totalitarnog društva - ona izrođena kao nečasno dijete utopijskog jednoumlja komunizma i podivljalog vrijednosno ispraznog kapitalizma. To agresivno dijete danas još nema jasno definirano ime (zovemo ga wokeizmom, političkom korektnošću, progresivizmom, ...), no ima kristalno jasno definirane granice dozvoljenog mišljenja i govora. O dnevno-političkim, društvenim i ideološkim temama, stoga, ponovno ne raspravljamo na toliko (naivno) iščekivani racionalan način, već kao o svojim božanstvima koje pod svaku cijenu treba obraniti od vanjskog zla koje ih napada (i stoji na putu utopije). Nulificiranjem Boga na Njegovo smo mjesto, kako smo već podosta puta napisali, gurnuli svjetovne ideologije. 


Progresivna je ideologija kategoričkim odbacivanjem tradicionalnih vrijednosti podcijenila njihovu važnost, a precijenila sebe samu i ljudske umove u kojima obitava. Čovjek, kako je upozorio C. G. Jung, nije vladar svog uma, pa je iluzorno očekivati da će i oko jednog kompleksnog društvenog problema ljudski um biti potpuno racionalan, kalibriran i usmjeren u njegovo rješavanje. Dok ćemo, primjerice, sa svjesne razine bacati floskule da se zalažemo za jednakost i različitost u društvu, nesvjesni dio nas će do razine deifikacije glorificirati naše ciljeve te tako implicitno opravdati svako proizvoljno nepravedno i uniformno sredstvo da se oni ostvare. Oduzimat ćemo, stoga, prava nepodobnim pojedincima u ime obrane prava pojedinaca. Kitit ćemo se modernim pravovjernim perjem (i novim ruhom navodno zastarjelih simbola barjaka, grupnog znakovlja i sl.), dok ćemo progoniti heretike na jednak način kako su to činili i naši "primitivni" preci. Naša je netrpeljivost, eto, drukčija, jer naša parareligija nije svjesna svoje parazitne religioznosti.


Jedan u nizu respiratornih virusa u progresivnom je umu tako postao sredstvo diferencijacije poslušno-dobrih od neposlušno-zlih koji sebičnošću ubijaju svoje sugrađane. Klimatske promjene više nisu (usprkos nominalnoj racionalnosti tehno-znanstvenog naprednog čovjeka) nešto što treba racionalno sagledati, već nešto što treba dogmatično prihvatiti ili priznati svoje sudjelovanje u kreaciji smaka svijeta. Progresivne vrijednosne novotarije prestaju se promatrati kao nepromišljene izmišljotine i ograđuju se fasadom "ljudskih prava" kako bi mogle biti iskorištene kao pseudomoralno oružje protiv neistomišljenika, devalvirajući tom hipertrofijom prava ona izvorna ljudska prava na kojima je naše društvo utemeljeno. Ljudski poriv hvatanju transcendentnog svjesno je ispražnjen od tradicionalnog sadržaja te posljedično nesvjesno popunjen labilnim teorijama trenutnog duha vremena. Osim ideološko-političkih, te se teorije dotiču i teme samog čovjeka, čije se datosti implicitno i eksplicitno negiraju, stvarajući tako lažnu nadu da će njegovi novi (nesvjesni) bogovi čovjeka obdariti putem prema svom sljedećem stadiju - stadiju bogočovjeka. 


Čovjek više ne može biti zadovoljan svojom prolaznom egzistencijom, jer je, osim što se fiksirao na trenutna zadovoljstva, odbacio mogućnost da iza nje išta slijedi. Želi ju, stoga, takvu kakva jest - ispraznu od dugotrajnog smisla i vrijednosnog putokaza - produžiti koliko god je to moguće, pa i pod cijenu žrtvovanja svojih fundamentalnih vrijednosti na oltaru tehno-znanstvenog napretka, koji bi mu to navodno mogao ostvariti. Naše se inherentne uvjetovanosti odbacuju jer se odbacuje mogućnost da postoji netko tko nas uvjetuje i čija riječ je primarnija od naših trenutnih želja. Sami smo sebi dovoljni i sami smo sebi svrha. Svaki se čovjek atomizirao u svoju subjektivnu, relativizmom poraženu, vrijednosno ispražnjenu i napretkom zavedenu crkvu. Biranje svoje seksualnosti je stvar prošlosti. Danas čovjek može (i mora) birati i kojeg će biti spola, kojim spolom će ga drugi percipirati, kako će mu se tko obraćati, koliko će dugo živjeti, kada će točno umrijeti itd. - sve je to na prodaju za cijenu dogmatične poslušnosti službenim narativima. Narativi su to koji u teoriji nude sve, a u praksi (u ime toga što prividno daju) sve oduzimaju.


Nikada više nismo pričali o ravnopravnosti i o nemogućnosti utvrđivanja da su neke vrijednosti ispravnije od drugih, a ništa manje nismo radikalni u nametanju svojih vrijednosnih novotarija od naših predaka. Pokušavamo se učiniti besmrtnim ne zato što smo zadovoljni svojom egzistencijom, već zato što nam je ona sve što imamo. Ona, takva kakva jest - isprazna, besciljna i samostojeća. Sa suprotne strane, težimo prevariti smrt tako što ju samostalno prizivamo kada tako odlučimo, ne shvaćajući da na taj način zabijamo i zadnji profani čavao u lijes svetosti svog postojanja. Nemamo nikakav izvanjski vrijednosni i egzistencijalni putokaz, pa dobrovoljno pristajemo na ropstvo pod onima koji nam ga faustovski nude. Nerijetko danas čujemo da je trenutne vlastodršce preuzeo totalitarni duh, no i dalje nažalost uvelike prešućujemo da smo buđenje tog zloduha vremena sukreirali i mi pristajanjem na njegove narative zbog vlastite vrijednosne pogubljenosti. U jalovom hvatanju racionalističkog kraja povijesti vratili smo se na početak - na borbu protiv onih koji obećavanjem raja na zemlji na njoj stvaraju pakao. 

Primjedbe