Dostojanstveno pokapanje mrtvih je, uz brak i religiju, jedan od temelja civilizacije po talijanskom filozofu G. Vicu. Dok je brak danas "samo komad papira", a religija "skup zatucanih priča za malu djecu", progresivna manija sve učestalije teži desakralizirati i naš odnos prema pokojnima.
Iz progresivnog je zapada i do naših granica, kako to obično biva - s malim zakašnjenjem, pristigla ideja "ekoloških" pokapanja mrtvih ili, riječima domaćih mainstream medija, "kompostiranja tijela". Američka država Washington kompostiranje ljudi legalizirala je još 2021., te već postoje firme koje nude takve usluge. Ono što se danas naziva održivim pogrebom iz civilizacijske je perspektive krajnje neodrživo, jer civilizacija koja odnos sa svojim precima žrtvuje u ime kvazibožanstva Majke zemlje (tzv. Gaia) prestaje biti civilizacija i postaje nasumični skup nepovezanih ljudi opsjednutih sa svojim partikularnim trenutnim zadovoljstvima. Društvo je, kako je rekao E. Burke, "zajednica preminulih, živih i budućih generacija", a ne pokusni kunić trenutne vrijednosno isprazne generacije koja mari samo za sebe i svoje ideološke interese.
Druga se strana vjerojatno ne bi složila da takvo ophođenje prema ljudskim ostacima predstavlja njihovu desakralizaciju, već bi se mogli pozvati na prirodni ciklus vraćanja prirode prirodi, na koji se na svoj način pozivaju i kršćani kroz ideju vraćanja čovjeka pepelu iz kojeg je stvoren. Progresivni redukcionizam, međutim, zanemaruje činjenicu da smrt čovjeka nije ista kao i smrt ostatka prirodnih organizama. Smrt naših bližnjih od ogromnog je značaja za nas koji ostajemo - da bismo mogli nastaviti održavati odnos sa svojim bližnjima koji su nas napustili, da bismo na taj način mogli od svoje "prirodne" okoline načiniti trajnu ljudsku zajednicu, potrebno nam je ovjekovječenje počivališta onih koji su nam omogućili život. To počivalište, stoga, najčešće izražavamo vječnim nadgrobnim spomenikom, koji simbolizira preduvjet nastanka civilizacije - težnju zajednice za trajnošću.
Valja se pritom prisjetiti da ideja "održivih pogreba" nije nešto potpuno novo, već nešto što su neka od najmračnijih ljudskih vremena već isprobala. Poljska antropologinja Ewa Domanska definirala je nacističko odnošenje prema mrtvima kao "nekrocid", odnosno ubijanje onoga što je već umrlo, s krajnjim ciljem potpune dehumanizacije i devalvacije svojih žrtava. Nacisti su se preminulih "nižih rasa" rješavali na slične načine kako su se rješavali i ostataka nametnika u tvornicama, koje je Hitler dao minuciozno očistiti zbog svoje patološke opsjednutosti čistoćom - svodeći ih na smetnju koju treba nulificirati.
Iz kantovskog svijeta ciljeva samih u sebi čovjek se tako još jednom pretvara u višak, odnosno u sredstvo prema kolektivističkim ciljevima, a sličnost opravdanja takvog djelovanja u prošlom stoljeću i danas također je indikativna, budući da obje skupine aktera svoje teze pokušavaju opravdati pozivanjem na modernost, urbanost i društveno-tehnološku naprednost. Moramo raskrstiti s tradicijom jer je ono što nas čeka u budućnosti (u današnjem kontekstu nazivano Velikim Resetom) utopijski i dogmatično ispravno.
Vicovo viđenje da je postupno taloženje tradicije jedini katalizator istinskog i dubinskog napretka (umjesto onog ubrzanog i isforsiranog zbog težnje stvaranju društvenih Babilonskih kula) danas se transformiralo u antihumano taloženje naših preminulih u "eko-friendly kompot". Još kada se sjetimo da će u budućnosti mnogi od tih preminulih svoju smrt sami prizvati legaliziranom eutanazijom (u Kanadi već postoje firme koje nude uslugu najma prostore za odrađivanje eutanazije), pitamo se hoće li ijedan dio ljudske egzistencije u ovo "napredno" vrijeme ostati sačuvan od profane ruke pomahnitalih progresivnih (nad)državnih vlasti.
Primjedbe
Objavi komentar