Masarykova - nova žrtva suvremene egomanije

Ako bismo na trenutak stavili na stranu kontekst u kojem je zagrebačka Masarykova ulica oslikana, a on je takav da je gradskom vodstvu pod hitno trebalo skretanje javne pozornosti s činjenice da su grad doveli do ruba urušavanja, i iz samog tog oslikavanja bismo mogli izvući poneke zaključke o trenutnom duhu vremena.

Za početak, posve je jasno da poluapstraktni crteži na asfaltu nemaju nikakve stilske veze sa svojom okolinom. Masarykova ulica nalazi se u užem centru Zagreba, koji predstavlja jedan od zadnjih relikata zagrebačkog austro-ugarskog identiteta - nije u tom kontekstu slučajno što će većina Zagrepčana upravo centar izdvojiti kao najljepši dio svoga grada.

Većina identitetski temeljnih dijelova Masarykove izgrađena je na razmeđi 19. i 20. stoljeća. Na uličnom broju 19, primjerice, nalazi se poznata i nedavno obnovljena kuća Kallina češkog arhitekta Vjekoslava Bastla, izgrađena u secesijskom stilu. Na broju 1 pronalazimo klasicističku Palaču Osiguravajućeg društva Croatia Ede Šena, a na uglu Gundulićeve i Masarykove i prvi zagrebački neboder Slavka Lowyja iz 1933. godine.

Masarykova je, dakle, kao i većina povijesno vrijednih i estetski ostvarenih dijelova grada, formirana kroz razna povijesna razdoblja, svako od kojih je pridodalo nijansu svog duha vremena. To smo, nažalost, sada učinili i mi - pripadnici ovog ispraznog, podjetinjilog i egocentričnog doba, na jedini način kako smo to u svojoj vrijednosnoj pogubljenosti znali. Iz ove se našeg nove umjetničke odluke, naime, jasno može iščitati naša prevalentna boljka fiksiranja na svoju trenutnu zadovoljštinu i zanemarivanja onoga što ne utječe direktno na nas ovdje i sada.

Grafiti u užem centru grada nisu nešto novo što bi trebalo osvježiti i nadopuniti ono postojeće, kako je to bivalo u zdravim smjenama ranijih umjetničkih razdoblja, već nešto što je nama trenutno "kul", a što će se, vjerujemo, nakon samo par godina transformirati u neprepoznatljive žvrljotine na asfaltu. Takva fiksacija na ono trenutno sveprisutna je u suvremenom Zagrebu - od danas derutnog Muzeja Suvremene Umjetnosti do disfunkcionalne egomanijakalne Muzičke akademije na Trgu RH. Građevine su to koje su u trenutku gradnje svima bile "kul", a koje danas služe kao prikaz svega što ne valja u modernoj arhitekturi.

Nadalje, izbor motiva ovih grafita dočarava i prožimajuću infantilnost naše civilizacije, koja na mjesto nekadašnjeg hvatanja uzvišenosti preko monumentalnih umjetnina postavlja šarene djetinjaste crteže poluapstraktnih životinja. Ova kritika pritom nije namijenjena autoru crteža, koji stvara u okvirima svog stila i mogućnosti, već onima koji su takav tip umjetnosti izabrali za okolinu kojoj on nikako ne odgovara. Škole, vrtići, igrališta, dječje knjižnice i sl. savršene su za kojekakve šarene vizualne igrarije, no povijesna ulica u centru grada to zasigurno nije. Oni su svejedno bili izabrani, no bili su izabrani usprkos Masarykovoj, a ne zbog Masarykove - tj. kao svojevrsni prodor podsvijesti današnje gradske vlasti, koja zna da ne djeluje *zbog* Zagreba nego *preko* Zagreba, u ime svojih naddržavnih nalogodavaca.

Nalogodavci su rekli da europski gradovi moraju demotivirati korištenje automobila, pa su naši poltroni to i učinili na način koji je u skladu s njihovim mogućnostima - stvarajući prometni kolaps, narušavajući arhitektonski stil povijesne ulice, crtajući crteže koji su im danas baš "kul", a koji će sutra služiti kao relikt dekadencije, egomanije i infantilnosti jedne civilizacije na svom zalasku.