Osvrt na raspravu Štahan-Mijić

Prije desetak dana odigrala se pisana rasprava dvojice domaćih konzervativaca, Matije Štahana i Mate Mijića. Svoj osvrt na tu raspravu dat ćemo u nastavku, uz napomenu da smatramo kako je naša kolegica u anonimnosti i konzervativizmu, tzv. Utikejt (anonimna društvena kritičarka na Twitteru: https://twitter.com/utikejt/status/1700264571318190209), već dala podrobnu i kvalitetnu analizu ove rasprave. Naš će se osvrt, stoga, u suštini sastojati od artikulacije teza za koje smatramo da su obje strane prešutjele, a koje se tiču američko (ukrajinsko)-ruskog sukoba.

Mijić i Štahan razišli su se, u kontekstu ukrajinskog sukoba, oko količine/jačine savezništva koje bi Hrvatska trebala održavati s Bidenovom Amerikom nasuprot Putinove Rusije. Dok Mijić tvrdi da Hrvatska mora njegovati svoju zapadnu pripadnost, Štahan je ponešto oprezniji, te kaže da tomu jest tako, no da treba biti oprezan u tome da se suradnja sa SAD-om održi samo na geopolitičkoj razini, a nikako ideološkoj. Progresivna ideologija američkog establišmenta jednako je velika prijetnja tradicionalnom zapadu, tvrdi Štahan, kao i ruski vojni imperijalizam. Mijić teži umanjiti radikalnost trenutnog američkog progresivizma, tvrdeći također da Hrvatsku ono što SAD radi u svom dvorištu ne bi trebalo toliko zanimati (za razliku od Rusije koja svoju ideologiju eksplicitno [tj. vojno] širi na ostatak svijeta). 

Mijićevu tezu o nebitnosti prekooceanskog progresivnog divljaštva za ostatak zapada, smatramo, treba u začetku odbaciti. Gotovo svaki društveno-politički fenomen koji se odigra u SAD-u s određenim vremenskim odmakom proširi se na ostatak zapada, što je jasno iz svake temeljne stavke trenutnog progresivizma koji je preko SAD-a stigao do nas - od LGBTIQ ideologije preko eko radikalizma do proratne vojno-mašinerijski podobne retorike. Pritom, kako je ukazala Utikejt, nejasno je na čemu Mijić bazira svoje viđenje da je izvorište LGBTIQ ideologije u Europi, budući da većinu njihovih izvornih mislilaca pronalazimo u SAD-u (mislimo primarno na Johna Moneya i Alberta Kinseya). Ovdje ostavljamo mogućnost da se referirao na filozofsku podlogu tih sustava vrijednosti, koja, slažemo se, većinski dolazi od francuskih, uvjetno rečeno - postmodernističkih akademika iz sredine prošlog stoljeća. 

Nadalje, čak i kada bismo prihvatili Mijićevu tezu da SAD-ove ideološke utakmice nama ne bi trebale biti krucijalne, pitamo se možemo li neovisno o tome, kao konzervativci, ali i svjesni građani, šutjeti ili umanjivati štetnost rodne ideologije koja se trenutno tamo sve jače ispoljava. Niz je američkih klinika koje u ovom trenutku vrše intruzivne hormonske i kirurške operacije na maloljetnicima pod krinkom "afirmacije roda". Hoće li to i u kojoj mjeri stići do hrvatskih granica (osobno smatramo da neizbježno hoće te da smo jasne natruhe toga već mogli vidjeti), manje je bitno od kategoričke osude tog gnjusnog radikalizma, zbog kojega nužno moramo odbiti bilo kakvu ideološku "suradnju" s trenutnim američkim establišmentom.

Sličnu stvar tvrdi i Štahan kada ukazuje da se ta groteskna ideologija prelila i u okvire rusko-ukrajinskog (američkog) sukoba preko davanja vodećih uloga manevriranja sukoba transrodnim američkim vojnim djelatnicima. Sam Štahan, međutim, umanjuje količinu američke umiješanosti u dotični sukob, zbog čega ideal nošenja tim ratom, u kontekstu manjih zapadnih država, pronalazi u Poljskoj koja balansirano odbija i ruski vojni i američki ideološki imperijalizam. SAD bismo, dakle, trebali podržati vojno kako bismo odbili Rusiju, ali moramo paziti da pritom ne prihvatimo njihove ideološke trojanske konje. No, ako na trenutak na stranu stavimo ruske težnje, kakve god one bile, pitamo se zna li g. Štahan u kolikoj je mjeri američko vodstvo od početka umiješano u taj sukob, te bi li, kada bi znao, promijenio svoju tvrdnju da je temeljni uzrok sukoba ruski osvajački mentalitet, a ne klasično ravnomjerno geopolitičko naguravanje dvije sile preko leđa ukrajinskih civila.

Rusija kao vojna sila sa sobom neupitno nosi niz problema koje rijetko kojem konzervativcu na zapadu treba podrobnije navoditi. No trebalo bi se dobro namučiti kako bi se dokazalo da američka ratna mašinerija, u pravilu upakiravana u pseudomoralizirajući celofan širenja demokracije, kroz posljednjih 50 godina nije bila ekvivalentna prijetnja nezavisnim državama. Ratnim lobijima profitabilne obojene revolucije postale su standard američke vanjske politike, a upravo se u njima može pronaći i vodeći razlog zbog kojeg cjelokupna politička elita, uključujući i dio Republikanaca, u tolikoj mjeri strepi od antiratnog Trumpa. Imajući to na umu, ukrajinski se sukob ne može gledati, kako Štahan to teži činiti, prvenstveno kao sukob Rusa i Ukrajinaca, već kao sukob Rusa, koji vojnim putem žele proširiti svoj utjecaj na Ukrajinu (odnosno na "ruski" dio Ukrajine), i Amerikanaca, koji ukrajinske civile koriste kao proxy topovsko meso za obračunavanje s Rusijom (što je strategija najavljena od Soroša još u 90-ima: https://www.georgesoros.com/1993/11/01/toward-a-new-world-order-the-future-of-nato/). Ukrajinci su tako nažalost s jedne strane svedeni na nekoga koga treba vojno poraziti, a s druge na sredstvo ostvarenja pobjede koja s njihovom dobrobiti nema previše veze.

Štahan je ranije znao govoriti da Ukrajinci moraju imati pravo, kao i Hrvati devedesetih, opredijeliti se za stranu koju preferiraju (tj. zapad), no ukoliko je američki utjecaj na ukrajinsku politiku uistinu toliki koliki ćemo se potruditi dokazati u nastavku, onda se o želji "Ukrajinaca" ne može govoriti bez zvjezdice koja naglašava da su tu želju na više načina sukreirali američki utjecaji, te da se danas stoga vrlo teško probiti do informacije o tome što Ukrajinci kao kolektiv uistinu žele. Nadalje, kod govora o "pravu" Ukrajinaca na samodefiniranje, treba imati na umu i da Amerikanci nikada ne bi dozvolili da se Meksiko, kao srodna granična interesna država jedne od velesila, u nekom trenutku opredijeli za ruski utjecaj te tako dovede taj utjecaj na njihovu granicu - stvarni primjer ovoga pronalazimo u Kubanskoj krizi prošlog stoljeća.

U nastavku ćemo ponoviti činjenice o u mainstreamu sustavno prešućivanom djelovanju američkog establišmenta u kontekstu Ukrajine.

SAD je sudjelovao u svrgavanju demokratski izabranog ukrajinskog predsjednika Yanukovicha 2014. godine. Iako službena verzija kaže da je tadašnje američko vodstvo samo dalo podršku demokratskim prosvjednicima, javno je dostupan telefonski razgovor američke dužnosnice Victorije Nuland, u kojemu bira koga će instalirati na čelo Ukrajine kao da se radi o slaganju momčadi 3. HNL (https://www.bbc.com/news/world-europe-26079957). Poznate su i poslovne veze Bidenovog sina s ukrajinskim energetskim korporacijama (https://nypost.com/2023/08/23/team-obama-loved-victor-shokin-why-did-biden-get-him-fired/), na koje se posebno valja osvrnuti kada vidimo da se američko naoružavanje Ukrajine omasovilo od kada je Biden stariji došao na vlast. U vrijeme puča u Ukrajini, kako je prikazao dokumentarac Ukraine On Fire, u Kijevu se otvara i niz prozapadnih televizija, dok niz američkih dužnosnika javno podržava i posjećuje prosvjedničke snage. Pitamo se, s tim na umu i sa spoznajom koliko je jaka propagandna mašinerija američkog establišmenta, može li se govoriti o tome da su Ukrajinci "odlučili" o bilo čemu u ovome sukobu. Ne bi li ukrajinski građani, kada bi znali sve načine na koje ih je američko vodstvo instrumentaliziralo u svrhu svog geopolitičkog sukoba s Rusijom, bili mnogo kritičniji prema njima no što u trenutnom neznanju jesu? Valja naglasiti i da postoji velika šansa da dosta njih zna za ove činjenice, no da se njihov glas guši pod velom podobne pravovjerne mainstream priče o ovom sukobu. 

Domovinski je rat, na koji Štahan često vuče paralelu iz ukrajinskog sukoba, tijekom većine svog trajanja bio nezanimljiv svijetu, zbog čega je Hrvatska, između ostalog, bila i pod embargom na uvoz oružja. Naš sukob je, stoga, prvotno bio *naš*, da bi se tek kasnije na njega nakalemile razne interesne skupine spore i oportunistički nastrojene međunarodne zajednice. Ukrajinsko-ruski sukob u svojim začecima nije mogao biti prvotno "njihov", odnosno primarno gledan kao nacionalni sukob Ukrajinaca i Rusa, jer je Ukrajina padom SSSR-a momentalno postala geopolitički kolač Rusije i Amerike. Amerikanci su još davne 2008., kada je bivši CIA-ov direktor Burns Ukrajinu nazvao "crvenom linijom" čiji prelazak znači rat s Rusijom, točno znali što prozapadna (tj. NATO-ova) Ukrajina znači za Ruse, stoga govori američkog vodstva o tome da je Putin preko noći krenuo u imperijalno osvajanje Europe nisu ništa drugo doli površno skrivene propagandne laži. Ako su Amerikanci znali da će eksplicitno pozapadnjivanje Ukrajine označiti početak rata, ako su očito probrali svoje pulene na ukrajinskoj vlasti (koji su kasnije svoje građane doveli u opasnost nebuloznim najavljivanjem ulaska u NATO), ako su osobno financijski uključeni u ukrajinske interne procese, ako su višestruko odbijali ruske pozive na pregovore prije početka sukoba te ako su njihovi utjecajni mislioci prije 30 godina pisali o korištenju istočnih Europljana za američke geopolitičke bitke, pitamo se može li se o ovom ratu ikada primarno govoriti kroz prizmu klasičnih previranja između dvije nacije?

Ako bismo išli dati svoj sud o tome kako se Hrvatska treba postaviti između spomenutom sukobu velesila, mišljenja smo da su Orbanovi pozivi na mir i na pregovore jedini ispravan put - kako u moralnom tako i u pragmatičnom smislu. Pritom, svrstavanje Orbana, koji je tijekom života završio u zatvoru zbog borbe protiv bivšeg ruskog totalitarizma, ili Carlsona, koji s Rusijom nikakve veze, u nekakve proruske poslušnike može samo poslužiti kao prikaz toga kako je trenutno pravovjerje i od ovog (profitabilnog) rata načinilo pseudomoralnu manihejsku bajku kojom može udarati po neistomišljenicima.