Propaganda, magija i privid demokracije

Za bolje razumijevanje načina kojim se naše društvo trenutno vodi valja se prisjetiti dokumentarne mini serije Stoljeće sebstva (eng. The Century of the Self). U 4 jednosatna dijela serija opisuje začetke fenomena danas znanog kao PR (odnosi s javnošću), a koji je prije tog svog ciljanog rebrendiranja bio znan kao propaganda.

Analizirajući ponajprije karijeru Edwarda Bernaysa, tzv. oca PR-a, serija prokazuje kako je taj Freudov nećak iskoristio psihoanalitička učenja svog ujaka kako bi usavršio svoju sposobnost upravljanja masama, koristeći ju prvo u ime korporativnog marketinga, a kasnije i u političke svrhe. Vidjevši njegove uspjehe u kontekstu marketinga, Bernaysa je zaposlio niz američkih predsjednika koji su htjeli uspostaviti kontrolu nad masom u tadašnje kaotično vrijeme između dva svjetska rata, prikrivajući pritom tu kontrolu velom demokracije. Takav oblik prividne demokracije u kojoj građani nominalno imaju moć odlučivanja, ali je to odlučivanje u stvarnosti uvelike izmanipulirano i formirano odozgo, nikada nije lako ostvariti, a pogotovo ne u ono vrijeme kada se na demokraciju valjalo pozvati jače no ikad kako bi se samodiferencirali od nacističkog totalitarnog stroja. Štoviše, Bernaysovo spomenuto redefiniranje propagande u PR bilo je uspješan pokušaj spasa obraza svoje struke, čija je amoralnost u široj javnosti bila prepoznata kroz primjer Goebbelsa i njegove stranke. Bernaysove su se metode pokazale toliko uspješnima i otpornima na društvene okolnosti (te ih je očito uspio dovoljno dobro sakriti) da ih kao sveprisutne možemo prepoznati i danas. 

Tzv. *inženjering pristanka* jedna je od glavnih Bernaysovih propagandnih strategija, a upravo smo nju na svojoj koži mogli osjetiti posljednjih godina. Udarajući na iracionalne podsvjesne sfere ljudskoga uma kao što su egzistencijalni strahovi i potreba za društvenim odobrenjem, građane se navodi na poslušnost koja izmiče njihovoj svijesti. Konkretno, i mi smo godinama trpjeli zastrašivanje gubitkom života nas i naših bližnjih, a u te su se pseudoznanstvene računice uključivala i naša djeca na koju smo prirodno najslabiji. Na razne smo načine bili ucjenjivani, dehumanizirani, ušutkavani i sl. kako bi nas se natjeralo da "svojom voljom" pristanemo primiti farmakološki proizvod koji će navodno riješiti sve probleme jedne umjetno stvorene apokalipse. Na kraju su nam pak u više navrata rekli da ni na što nismo bili zakonski prisiljeni, već smo sve činili svojom voljom, ilustrirajući tako da je ono što danas smatramo demokracijom uvelike samo palijativ kojim se maskira činjenica da se nama na promišljene suptilne i ne tako suptilne načine minuciozno upravlja. 

Jedna od Bernaysovih najpoznatijih kampanja bila je ona za duhanske korporacije krajem 1. svjetskog rata, kada su cigarete većinski bile gledane kao maskulin proizvod kojem nije mjesto u ženskim ustima. Korporacije su htjele povećati svoj bazen kupaca uključivši u njega i drugu (žensku) polovicu populacije, pa su za to potražile propagandnu (po)moć ovog dokazanog stručnjaka. Bernays je tada napravio nešto što se zaista može smatrati svojevrsnom sociološkom crnom magijom: platio je ženama na feminističkom skupu da u pravom trenutku, dok ih kamere snimaju, demonstrativno zapale cigarete i naslove ih "bakljama slobode". Taj sugestivan i beskrupulozan slogan posljedično se nametnuo kao simbol ženskog prkosa društvenim normama. Kroz par dana gotovo je svaka žena u Americi ponosno uživala u svojoj emancipirajućoj baklji, a duhanske su korporacije preko noći udvostručile svoj broj konzumenata.

Naravno, svaka poveznica te kampanje s onom kreiranom oko profitabilnog novog covid "cjepiva", koje nam je prezentirano kao sredstvo diferencijacije dobrih građana od onih zlih i put prema slobodi od pandemije, nije slučajna. Cjepivo je takvom promišljenom antidemokratskom strategijom izgubilo svoju nekadašnju društvenu ulogu javnozdravstvene obrane od pojedinih bolesti i preuzelo parareligijsko-konzumerističku ulogu baklje slobode, koju ćemo prihvatiti i vratiti "staro normalno" ili postati "oni drugi" zbog kojih društvo nije onakvo kakvo bi moglo biti. To što društvo nije takvo primarno zbog istih tih ljudi koji nam sada cjepivom uvjetuju svakodnevicu, odnosno koji su nam normalan život i oduzeli, sakrilo se sijanjem straha o raznim možebitnim apokalipsama.

Inače, da će u budućnosti postojati sistemi političkog upravljanja u kojima će kontrola silom postati suvišna te biti zamijenjena suptilnijim načinima manipulativnog upravljanja, još je u 16. stoljeću prognozirao Giordano Bruno. Vlastodršci će ubuduće, najavljuje Bruno, masama upravljati "magijom"; tako da se umjesto nasilnog nametanja odluka one implementiraju u umove mase bez da je ona toga svjesna; tako da njezini pripadnici "sami" dolaze do službeno definiranih podobnih stavova. Brunovo proročanstvo ostvarilo se još u Bernaysovo vrijeme, uz to što smo njegovoj magiji nadjenuli ime propagande, a na tim se temeljima ostvaruje i danas. Globalističko-progresivni službeni narativi nameću se građanima na razne propagandne načine, od marketinških kampanja raznih korporacija preko korisno-idiotske industrije zabave do poslušničkih kupljenih medija, istovremeno održavajući privid da narod svojevoljno vlada i da pojedinci vlastoručno donose odluke o svojim sudbinama. Štoviše, u ovo se progresivno vrijeme takav konformizam prodaje pod krinkom naprednosti i urbanosti. Nikad nije bilo više trubljenja o demokraciji, a u demokraciji nikad nije bilo manje demokracije.

Dok se povijesne lekcije koje smo već trebali naučiti ne usvoje, Bernaysova nekadašnja teza, koju su preuzeli i današnji globalistički centri moći, koja tvrdi da su ljudi u suštini vođeni iracionalnim podsvjesnim instinktima te da njima, stoga, treba suptilno upravljati odozgo, ostat će točna. Drugim riječima, dok ne uvidimo na koje se sve načine nama upravlja, nesvjesno pristajemo na svoje porobljavanje, pa koliko god se trudili to ropstvo prokrustovski ugurati u definiciju demokracije.