.png)
Uz uživanje u vrhunskom tenisu, ljubitelji tog sporta ovih dana mogu svjedočiti i sukusu licemjerja i nekoherentnosti trenutnog duha vremena, oprimjerenog na ovogodišnjem US Openu. Kako nas je aktualna američka kultura već trebala naučiti, sport, kao i ostatak zabavne industrije, više nije mjesto očuvano od politizacije. No posebno je ironično ove godine gledati najboljeg tenisača u povijesti kako još jednom dolazi do finala turnira koji mu je prošle godine zabranio nastup na temelju njegovog cjepnog statusa. Ta je ironija upotpunjena kada tijekom igre u Đokovićevoj pozadini primijetimo huxleyevski distopijske mantre turnirskih organizatora, kojima signaliziraju svoju vrlinu izjednačavanja plaća između tenisača i tenisačica. Do jučer su, dakle, bili slijepo poslušni antidemokratskim potezima političkih vlasti, a danas se usprkos tome žele okititi politički korektnim pravovjernim perjem navodne jednakosti. Naravno, ta jednakost između spolova jalova je utjeha svim sportašima i sportašicama koji su prošle godine zbog nečijeg političkog hira bili onemogućeni nastupiti na jednom od najvažnijih turnira svoga sporta.
Izuzmemo li, prije svega, sve prešućene faktore koji utječu na potencijalnu diskrepanciju između muških i ženskih sportskih zarada, valorizirajući tako spomenuto izjednačavanje u plaćama kao apriorno pozitivnu stvar, preostaje nam upitati se ne oduzima li od ispravnosti tog čina činjenica da se njime hvalisamo na svakom koraku te na njegovim leđima uvelike izgrađujemo marketing svog sportskog događaja. Ne kaže li ona stara, koju su prethodne generacije naučile od svojih roditelja, da se dobra djela moraju činiti u privatnosti kako bi ostala neukaljana vlastitim dobitkom iz njih? Slično razmišljanje, ali u svojoj floskuliziranoj verziji slušamo i od domaćih pripadnika dotične ideologije. Oni već neko vrijeme tvrde da molitvi nije mjesto u javnosti jer to oduzima od iskrenosti čina molitve. Istovremeno, međutim, očito šute kada njihovi prekooceanski ideološki istomišljenici svoje pseudomolitve i neukusno signaliziranje vrlina iskazuju preko natpisa na svakom kutku teniskog terena. Tijekom pauza, naime, teniski mečevi US Opena više liče na stranački skup nego na sportski događaj. Osim ugravirane mantre na sredini terena o 50-godišnjoj jednakosti u plaćanju, prisiljeni smo te poruke gledati i u ruhu kričavo napadnih izmjenjujućih boja koje iskaču po svim stranama terena, te se povremeno prekidaju jedino porukama o famoznom mesijanskom covid "cjepivu". Pitamo se, stoga, je li išta u ovom egocentričnom društvu ostalo od spomenutih tradicionalnih učenja koja na ispravnom djelovanju inzistiraju zbog njega samog, a ne zbog toga što njime želimo ostvariti samopromociju.
Što se tiče same pravde za žene, koja je na US Openu navodno ostvarena, vjerujemo kako sportašice koje su svoj život, kao i njihovi muški kolege, posvetile rigidnom profesionalnom sportu, u njemu se izgradile te kroz teške patnje, odricanja i ogromnu konkurenciju u njemu uspjele, ne zaslužuju da im se na svakom koraku trubi da za svoju zaradu moraju biti zahvalne, koristeći se woke terminologijom, "patrijarhalnim muškim" turnirskim organizatorima. Da istim tim organizatorima nije uistinu stalo do pravde, već do signaliziranja vlastitog profitabilnog pseudomorala, dokazuje i jedan od prethodnih mečeva na US Openu u kojem smo, ispred spomenutih ideoloških mantri, gledali tenisača koji na 35 stupnjeva u 3 popodne javno u kameru kaže da će organizatori turnira shvatiti što od sportaša traže u ime svoje zarade tek kada netko na terenu pogine od vrućine. Dok, dakle, reklame u pozadini vrište o progresivnoj pravednosti turnira, igrači i igračice na njemu riskiraju svoje zdravlje, jer je pravednim borcima u uredima organizatora u interesu da svoju zaradu ostvaruju i u 3 popodne i u 3 u noći. Dogmatični redukcionistički marksizam, koji svaku društvenu nedaću gnostički pripisuje samokategoriziranoj grupaciji "tlačitelja" (nekada buržuji, danas bijeli hetero muškarci), udružio se tako s vrijednosno ispraznim kapitalizmom, koji bi i svoju dušu prodao na ideološkom oltaru u ime zarade, te iznjedrio dijete wokeizma/progresivizma koje u još jednoj svojoj manifestaciji možemo gledati ove godine na US Openu.
U nekoherentnom ćumezu trenutnog duha vremena treba se vraćati i na osnove, te se upitati na jednakost između koga se politički korektni organizatori točno pozivaju. Budući da se očito žele prikazati u progresivnom svjetlu, zašto se prešućuje činjenica da njihov vrijednosni sustav, koji se nominalno bori za ženska prava, ne zna definirati ženu te njen identitet svodi na nešto što svatko može bilo kada postati snagom volje. Ženski su sportovi zbog toga danas napadnuti više nego ikada u ovom stoljeću, jer se sve više oportunističkih i/ili psihološki nestabilnih muškaraca proziva ženama, bez problema prelazi u ženske sportove te ih tako degradira do razine urušavanja. Na sve bismo to, eto, trebali pristati te se u isto vrijeme diviti tim ljudima kada se svestrano hvale svojim dostignućima u okvirima ženskih prava.
Nijedna društvena sfera danas nije ostala očuvana od prodora ideologije, koja ne samo da na njima parazitira koristeći ih za vlastitu samopromociju, već na taj način i dokida njihovu važnost. Mikroprimjer toga vidimo i na US Openu, koji svojim politikanstvom jaše na uspjesima sportašica, podsjećajući nas da one do tih uspjeha ne bi mogle doći da nije bilo baš tih organizatora, odnosno ideologije kojoj su oni (danas) toliko poslušni. Umjetnost danas više nije umjetnost već platforma za "hrabre" poruke, kao što ni sport više nije sport već mjesto na kojem se lažni borci za pravdu mogu propagandistički hvaliti, na tome ostvarivati zaradu i pseudomoralne poene, te si tako opravdati izvršavanje niza očitih nepravdi, kao što je zabrana nastupa na temelju neozakonjenog neefikasnog kvazicjepiva. Vjerujemo, međutim, da će eventualna pobjeda najvećeg tenisača u povijesti na tom naporno moralizirajućem turniru, koji se prema njemu ponio nemoralno do razine groteske, poslati jasniju poruku od bilo kojih naših riječi i napisa.
Primjedbe
Objavi komentar