Zapadni građani
trenutno žive u prividu demokracije. U stvarnosti živimo u nekakvoj vrsti
post-demokratskog društva, u kojem su se demokratske vrijednosti i načela svele
na mrtvo slovo na papiru, odnosno na pseudomoralni štit za provođenje
antidemokratskih i neototalitarnih politika. Podivljali globalizam usmrtio je
demokraciju, no ne na glasan i agresivan način kako su to činili bivši
totalitarizmi, već zrcaleći šire društvene tendencije našeg doba - one koje
kolektivno potisnuti dogmatizam maskiraju u radikalni relativizam. Vodeću
rečenicu našeg doba možemo, stoga, pronaći u onoj "neka svatko radi što
hoće", a nominalno vodeće vrijednosti u inkluzivnosti, različitosti i sl.,
no ispod tih floskula ubrzo nailazimo na netrpeljivost, jednoumlje i top-down
model vladavine ekvivalentan onima iz mračnog 20. stoljeća, ali utoliko
opasniji jer ga ne znamo nazvati pravim imenom.
Lockeov liberalno-demokratski sistem u svojoj je srži implicirao tzv. *sustav
provjere i balansa* (eng. checks and balances), u kojem diferencirane grane
vlasti provjeravaju jedna drugu i među sobom balansiraju moć, kako bi se
izbjegla centralizacija moći u rukama manjine. Globalizam, koji se i dalje
prozirno skriva pod nekakvu nad-demokraciju, nulificira taj sustav upravo tako
što delegimitizira vodeće donositelje odluka njihovim odvajanjem od naroda,
koji ih nikada nigdje nije izabrao, te centralizira donošenje odluka u ruke
naddržavnih institucija koje nitko ne može provjeravati i opovrgavati. Dogodit
će se tako da jedna predsjednica EU komisije odbije objelodaniti svoje poruke
sa šefom farma-korporacije u vrijeme kada se proizvod te korporacije nasilno
nametao građanima, te na to nitko neće ni trepnuti. Dogodit će se da
globalističke strukture godinama provode nebuloznu politiku masovnih migracija,
dehumanizirajući pritom svakog tko se to usudi preispitati, da bi na kraju
postalo kristalno jasno da su tim potezima de facto usmrtili sigurnost i
prosperitet jednog kontinenta. Još jednom, međutim, nitko za to neće biti
smijenjen, javno preispitan niti na bilo koji način biti pozvan na odgovornost.
Njihove se nelegitimne odluke kontinuirano opovrgavaju u praksi, no sustav ne
dozvoljava da se stvari nazovu pravim imenom, jer u naddržavnom globalističkom
svijetu za to ne postoje poluge.
Štoviše, propagandom huxleyevskog totalitarnog tipa spomenuti će centri moći
nastavljati parazitirati na vlasti, diskreditirajući plejadom suvremenog
pravovjerja svakog društveno-političkog aktera koji im se usudi suprotstaviti.
Novofašisti će fašiste pronalaziti svugdje kako bi se osigurali od toga da ih
netko ne pronađe tamo gdje uistinu jesu – u njima samima. Kada se takvom
antidemokratskom etosu pridoda činjenica da u njemu sudjeluju i mediji i
korporacije, razlozi za nazivanje ovog vremena neototalitarnim postaju ponešto
jasniji. Dok se provjera i balansiranje vladajućih u praksi više ne provode,
oni se svakako provode za neposlušne korporacije - vidi ESG upravljanje, stoga
čak i one društvene strukture koje načelno nisu antidemokratske takvima bivaju
prisiljene postati. Nakon 3 godine napada te etablirane
političko-medijsko-korporativne simbioze na građane pod krinkom pandemije
(stvorene u labosu) njezino djelovanje trenutno je u još radikalnijoj fazi.
Potpaljivanjem ratnih sukoba diljem svijeta teže (I) prikriti ono što su ranije
počinili, (II) dodatno fragmentirati i tribalizirati građane (poznata metoda
*podijeli, pa vladaj*) i (III) mehanizmom *problem-reakcija-rješenje* nastaviti
približavati društvo svojoj distopijskoj viziji.
Taj mehanizam *problema, reakcije i rješenja* pritom se mijenja samo u svojoj
masci, jer se svaka kriza bavi drukčijim setom fenomena (virus, klimatske
promjene, rusko-ukrajinski sukob, izraelsko-palestinski sukob itd.), no
hodogram je uvijek jednak – stvori se kriza, koja se javnosti predstavi kao
iznenadna i nemoguća za prognozirati, građani se tom krizom bombardiraju preko
poslušničkih medija kako bi se izazvala njihova emotivna reakcija, odnosno kako
bi se perspektiva odvela iznad određene emotivne razine gdje racionalna
rasprava postaje nemoguća, te nakon određenog perioda zastrašivanja,
maltretiranja i manipuliranja vladajući ponude rješenje koje je navodno nužno
kako bi se problem adresirao, a koje je zapravo bilo krajnji cilj od početka.
Nakon iznimno sumnjivog početka ovogodišnjeg izraelsko-palestinskog sukoba,
popraćenog live-prijenosom monstruoznih (dozvoljenih?) zločina, te nakon posljedičnog
neizbježnog nasilja po zapadu od strane neintegrirane masovno propuštene
populacije, ne sumnjamo da će vladajući ponuditi "praktično" rješenje
pojačanog minucioznog (digitalnog) praćenja građana, kakvo je svoju beta fazu
imalo tijekom covida.
Kamo sreće, primjerice, kada bi problem nasilja, koji smo sami proizveli
godinama rušenja državnih granica i godinama održavanog i planski potpirivanog
bliskoistočnog sukoba, mogao biti "riješen" time što se građani
zatvore u svoje kvartove u sklopu inicijative "15-minutnog grada".
Interesantno je s koliko raznih naziva - lockdown, samoizolacija, karantena,
15-minutni grad itd. - moderna totalitarna neman može nazvati ono što smo
nekada zvali koncentracijskim logorima. Još je interesantnija količina
slijeposti modernih građana koji u te logore svojevoljno ulaze u ime svog
infantilnog vjerovanja u parareligijska božanstva velike države, majke zemlje,
rodne slobode i sličnih propagandnih igrarija.
Ciljanim nametanjem radikalnih sloboda; od seksualnih do graničnih, pasivizirao
se naš kompas diferencijacije ispravnog od neispravnog, kako bi nas se
pretvorilo u vrijednosno isprazne, infantilne, lagodnošću hipnotizirane
pojedince, koji svojevoljno pristaju na ropstvo, jer u stvorenoj pustinji
slobode bez putokaza ne mogu živjeti. Radikalnom slobodom sloboda se
devalvirala i tako otvorila vrata pristajanju na radikalnu neslobodu. Riječima
Miltona Meyera, mislili smo da smo slobodni, a onda je bilo prekasno.
Primjedbe
Objavi komentar