Mislili su da su slobodni, a onda je bilo prekasno: kako je ubijena demokracija

Zapadni građani trenutno žive u prividu demokracije. U stvarnosti živimo u nekakvoj vrsti post-demokratskog društva, u kojem su se demokratske vrijednosti i načela svele na mrtvo slovo na papiru, odnosno na pseudomoralni štit za provođenje antidemokratskih i neototalitarnih politika. Podivljali globalizam usmrtio je demokraciju, no ne na glasan i agresivan način kako su to činili bivši totalitarizmi, već zrcaleći šire društvene tendencije našeg doba - one koje kolektivno potisnuti dogmatizam maskiraju u radikalni relativizam. Vodeću rečenicu našeg doba možemo, stoga, pronaći u onoj "neka svatko radi što hoće", a nominalno vodeće vrijednosti u inkluzivnosti, različitosti i sl., no ispod tih floskula ubrzo nailazimo na netrpeljivost, jednoumlje i top-down model vladavine ekvivalentan onima iz mračnog 20. stoljeća, ali utoliko opasniji jer ga ne znamo nazvati pravim imenom.
 
Lockeov liberalno-demokratski sistem u svojoj je srži implicirao tzv. *sustav provjere i balansa* (eng. checks and balances), u kojem diferencirane grane vlasti provjeravaju jedna drugu i među sobom balansiraju moć, kako bi se izbjegla centralizacija moći u rukama manjine. Globalizam, koji se i dalje prozirno skriva pod nekakvu nad-demokraciju, nulificira taj sustav upravo tako što delegimitizira vodeće donositelje odluka njihovim odvajanjem od naroda, koji ih nikada nigdje nije izabrao, te centralizira donošenje odluka u ruke naddržavnih institucija koje nitko ne može provjeravati i opovrgavati. Dogodit će se tako da jedna predsjednica EU komisije odbije objelodaniti svoje poruke sa šefom farma-korporacije u vrijeme kada se proizvod te korporacije nasilno nametao građanima, te na to nitko neće ni trepnuti. Dogodit će se da globalističke strukture godinama provode nebuloznu politiku masovnih migracija, dehumanizirajući pritom svakog tko se to usudi preispitati, da bi na kraju postalo kristalno jasno da su tim potezima de facto usmrtili sigurnost i prosperitet jednog kontinenta. Još jednom, međutim, nitko za to neće biti smijenjen, javno preispitan niti na bilo koji način biti pozvan na odgovornost. Njihove se nelegitimne odluke kontinuirano opovrgavaju u praksi, no sustav ne dozvoljava da se stvari nazovu pravim imenom, jer u naddržavnom globalističkom svijetu za to ne postoje poluge.
 
Štoviše, propagandom huxleyevskog totalitarnog tipa spomenuti će centri moći nastavljati parazitirati na vlasti, diskreditirajući plejadom suvremenog pravovjerja svakog društveno-političkog aktera koji im se usudi suprotstaviti. Novofašisti će fašiste pronalaziti svugdje kako bi se osigurali od toga da ih netko ne pronađe tamo gdje uistinu jesu – u njima samima. Kada se takvom antidemokratskom etosu pridoda činjenica da u njemu sudjeluju i mediji i korporacije, razlozi za nazivanje ovog vremena neototalitarnim postaju ponešto jasniji. Dok se provjera i balansiranje vladajućih u praksi više ne provode, oni se svakako provode za neposlušne korporacije - vidi ESG upravljanje, stoga čak i one društvene strukture koje načelno nisu antidemokratske takvima bivaju prisiljene postati. Nakon 3 godine napada te etablirane političko-medijsko-korporativne simbioze na građane pod krinkom pandemije (stvorene u labosu) njezino djelovanje trenutno je u još radikalnijoj fazi. Potpaljivanjem ratnih sukoba diljem svijeta teže (I) prikriti ono što su ranije počinili, (II) dodatno fragmentirati i tribalizirati građane (poznata metoda *podijeli, pa vladaj*) i (III) mehanizmom *problem-reakcija-rješenje* nastaviti približavati društvo svojoj distopijskoj viziji.
 
Taj mehanizam *problema, reakcije i rješenja* pritom se mijenja samo u svojoj masci, jer se svaka kriza bavi drukčijim setom fenomena (virus, klimatske promjene, rusko-ukrajinski sukob, izraelsko-palestinski sukob itd.), no hodogram je uvijek jednak – stvori se kriza, koja se javnosti predstavi kao iznenadna i nemoguća za prognozirati, građani se tom krizom bombardiraju preko poslušničkih medija kako bi se izazvala njihova emotivna reakcija, odnosno kako bi se perspektiva odvela iznad određene emotivne razine gdje racionalna rasprava postaje nemoguća, te nakon određenog perioda zastrašivanja, maltretiranja i manipuliranja vladajući ponude rješenje koje je navodno nužno kako bi se problem adresirao, a koje je zapravo bilo krajnji cilj od početka. Nakon iznimno sumnjivog početka ovogodišnjeg izraelsko-palestinskog sukoba, popraćenog live-prijenosom monstruoznih (dozvoljenih?) zločina, te nakon posljedičnog neizbježnog nasilja po zapadu od strane neintegrirane masovno propuštene populacije, ne sumnjamo da će vladajući ponuditi "praktično" rješenje pojačanog minucioznog (digitalnog) praćenja građana, kakvo je svoju beta fazu imalo tijekom covida.
 
Kamo sreće, primjerice, kada bi problem nasilja, koji smo sami proizveli godinama rušenja državnih granica i godinama održavanog i planski potpirivanog bliskoistočnog sukoba, mogao biti "riješen" time što se građani zatvore u svoje kvartove u sklopu inicijative "15-minutnog grada". Interesantno je s koliko raznih naziva - lockdown, samoizolacija, karantena, 15-minutni grad itd. - moderna totalitarna neman može nazvati ono što smo nekada zvali koncentracijskim logorima. Još je interesantnija količina slijeposti modernih građana koji u te logore svojevoljno ulaze u ime svog infantilnog vjerovanja u parareligijska božanstva velike države, majke zemlje, rodne slobode i sličnih propagandnih igrarija.
 
Ciljanim nametanjem radikalnih sloboda; od seksualnih do graničnih, pasivizirao se naš kompas diferencijacije ispravnog od neispravnog, kako bi nas se pretvorilo u vrijednosno isprazne, infantilne, lagodnošću hipnotizirane pojedince, koji svojevoljno pristaju na ropstvo, jer u stvorenoj pustinji slobode bez putokaza ne mogu živjeti. Radikalnom slobodom sloboda se devalvirala i tako otvorila vrata pristajanju na radikalnu neslobodu. Riječima Miltona Meyera, mislili smo da smo slobodni, a onda je bilo prekasno.