Migrantska kriza - neplanirana posljedica ili sredstvo?

U inbox smo zaprimili nekoliko upita o tome kako se, ako ikako, migrantska kriza uklapa u globalističko-progresivne planove naddržavnih centara moći koji trenutno kroje sudbinu našeg društva. Kako bismo došli do odgovora na to, valja za početak ukazati na diskrepanciju između onoga što državna zapadna vodstva u kontekstu migrantske krize govore i onoga što čine. Dok se narativ mainstreama oko priljeva migranata na zapadu više puta mijenjao kroz posljednjih 20 godina, on je u praksi, uz minorne promjene, ostajao konstantan.

U prvih 15-ak godina ovog stoljeća o migracijama se u široj javnosti nije govorilo kao o vodećem društvenom problemu. Ta je iluzija porušena 2015. godine nebuloznim potezom Angele Merkel kojim je otvorila granice svoje države te tako cijeli kontinent, koji su njeni dobrodošli gosti morali prijeći kako bi došli do inkluzivne Njemačke, odvela u ogromnu krizu s čijim posljedicama se nosimo i danas. U tom je periodu, stoga, službeni narativ u svojoj standardnoj pseudomoralnoj maniri prelazak granice nazivao ljudskim pravom (ilustrirajući još jednom kako će progresivci ljudska prava pronaći u svemu što im je u danom trenutku potrebno, no nikada u onome što istinski predstavlja ljudska prava), a svatko tko se to usudio preispitati bio je etiketiran kao islamofob, ksenofob, nacionalist, ekstremn desničar i ostatak uvreda iz pravovjernog vokabulara.

Samo par godina kasnije, međutim, narativ se okreće i inkluzivni progresivci, koji su do jučer Orbana prozivali fašistom jer štiti svoju granicu, počinju javno govoriti o dizanju ograda na granici i slanju vojske na nju. (Orbanu se, naravno, nitko nikada nije ispričao niti priznao da se sada koristi njegovim opovrgavanim metodama.) Globalističko-progresivni narativ se, dakle, mijenjao iz tihog u glasno podržavanje masovnih migracija, da bi na koncu to odobravanje prešlo u ukazivanje na opasnosti migrantske krize koje slušamo i danas. 

Narativi su plesali kontradiktorne plesove, dok s druge strane praksa zapadnih lidera ni približno nije pratila ono što su njihove riječi govorile, pa je tako spomenuta Merkel 2010. rekla da je ideja multikulturalizma u Njemačkoj neslavno propala, da bi samo 5 godina kasnije otvorila svoje granice po naputku iste te propale ideje. Naš domaći briselac također je 2020. spominjao vojsku na granici, iako je samo par godina ranije vjerno slijedio naputke koji su očuvanje suvereniteta državnih granica izjednačavali s fašizmom. Danas pak i dalje povremeno grakne o problemima na granici, no bez da išta oko njih u praksi poduzme.

Tko profitira iz takvih teorijsko-praktičnih igrarija? Uklapa li se migrantska kriza u šire antidemokratske planove establišmenta ili im se jednostavno, potkapacitiranima kakvi jesu, potkrala ogromna pogreška u procjeni? Drukčije rečeno - može li se migrantska kriza promatrati samo kao neplanirana posljedica jednog vrijednosno pogubljenog društva ili pak kao sredstvo prema ostvarenju nekih dugoročnih ciljeva? Naše je mišljenje ne samo da se kriza savršeno uklapa u danas aktualne globalističke planove, već i da je ona planski katalizirana po staroj strategiji *podijeli pa vladaj*.

Nema, naime, mnogo bržih načina za uspostavu minuciozne kontrole građana od toga da se ciljano stvori unutardržavni kaos preko dovođenja gomile ljudi koji s tom državom nemaju nikakve vrijednosne, etičke ni kulturne veze. Nema mnogo jednostavnijih opravdavanja za novo grabljenje moći vlasti od toga da se ta moć prezentira kao spas od nove krize - ovoga puta stvarne, ali umjetno i namjerno stvorene. Time postaje jasnije zašto su isti ljudi u razmaku od 5 godina jedan fenomen prvo nazivali ljudskim pravom, a potom opasnošću za sve nas. Planirano stvaranje kaosa sakrilo se pod velo ljudskih prava, da bi se kasnije na krilima straha od tog kaosa mogao progurati antidemokratski smjer u kojem kao društvo sve pravocrtnije plovimo. 

Progresivni nas kotač na svakojake načine želi fragmentirati - od narušavanja naše koncentracije i kritičkog uma kroz tehnološka kukavičja jaja, umjetnu inteligenciju, virtualne stvarnosti i sl. preko nulificiranja naših tisućljećima formiranih tradicionalnih identiteta do eksplicitne podjele građana preko dovođenja drugih neintegriranih kulturnih pripadnika. Krajnji cilj tih fragmentacija jest uspostavljanje moći nad nama, odnosno naše navođenje na nesvjesno pristajanje na ropstvo novoga tipa - onog centraliziranog, digitalnog i transhumanističkog.

Migrantska kriza je, drugim riječima, samo još jedna u nizu ciljano stvorenih kriza, na temelju koje će (prvenstveno uz eko-ideologiju) naddržavni centri moći ubuduće pokušati ostvariti tehno-totalitarni sistem čije monstruozne natruhe smo već mogli vidjeti tijekom covida.