Migrantska kriza - neplanirana posljedica ili sredstvo?

U inbox smo zaprimili nekoliko upita o tome kako se, ako ikako, migrantska kriza uklapa u globalističko-progresivne planove naddržavnih centara moći koji trenutno kroje sudbinu našeg društva. Kako bismo došli do odgovora, najprije valja ukazati na diskrepanciju između onoga što državna vodstva na Zapadu govore u kontekstu migrantske krize i onoga što u praksi čine. Dok se narativ mainstreama o priljevu migranata posljednjih 20 godina višekratno mijenjao, sama praksa je, uz tek manje izmjene, ostajala gotovo nepromijenjena.

U prvih petnaestak godina ovoga stoljeća o migracijama se u široj javnosti nije govorilo kao o vodećem društvenom problemu. Ta je iluzija srušena 2015. godine potezom Angele Merkel, koja je otvorila granice Njemačke te tako cijeli kontinent – koji su njeni „dobrodošli gosti“ morali prijeći kako bi stigli do inkluzivne Njemačke – uvela u golemu krizu s čijim se posljedicama nosimo i danas. U tom je razdoblju službeni narativ, u svojoj standardnoj pseudomoralnoj maniri, prelazak granice nazivao ljudskim pravom (još jednom pokazujući kako progresivci ljudska prava pronalaze u svemu što im je trenutačno potrebno, no nikada u onome što ih doista predstavlja). Svakoga tko je to preispitivao, etiketiralo se islamofobom, ksenofobom, nacionalistom, ekstremnim desničarom i drugim uvredama iz pravovjernog vokabulara.

Samo nekoliko godina kasnije narativ se potpuno okreće: inkluzivni progresivci, koji su do jučer Orbána prozivali fašistom jer štiti svoju granicu, počinju javno govoriti o podizanju ograda i slanju vojske na granice. Orbánu se, naravno, nitko nikada nije ispričao niti priznao da se sada koriste upravo njegovim nekad osporavanim metodama. Globalističko-progresivni narativ tako je oscilirao – od tihog do glasnog podržavanja masovnih migracija, pa sve do današnjeg naglašavanja opasnosti koje migrantska kriza navodno nosi.

Narativi su plesali kontradiktorne plesove, dok su postupci zapadnih lidera pokazivali kontinuitet. Tako je spomenuta Merkel još 2010. izjavila da je ideja multikulturalizma u Njemačkoj neslavno propala, da bi samo pet godina kasnije otvorila granice upravo u ime te propale ideje. Naš domaći briselski kadar također je 2020. spominjao vojsku na granici, iako je samo nekoliko godina ranije vjerno slijedio naputke prema kojima je očuvanje suvereniteta državnih granica bilo izjednačeno s fašizmom. Danas pak i dalje povremeno grakne o problemima na granici, ali bez ikakvog konkretnog djelovanja.

Tko profitira iz takvih teorijsko-praktičnih igrarija? Uklapa li se migrantska kriza u šire antidemokratske planove establišmenta ili se radi o golemoj pogrešci u procjeni? Drugim riječima, treba li ju promatrati samo kao neplaniranu posljedicu vrijednosno pogubljenog društva ili kao sredstvo za ostvarenje dugoročnih ciljeva? Naše je mišljenje da se kriza ne samo savršeno uklapa u aktualne globalističke planove, već i da je namjerno katalizirana po staroj strategiji podijeli pa vladaj.

Naime, nema mnogo bržih načina za uspostavu minuciozne kontrole nad građanima od ciljane proizvodnje unutarnjeg kaosa preko dovođenja velikog broja ljudi koji s tom državom nemaju nikakve vrijednosne, etičke ni kulturne poveznice. Nema mnogo jednostavnijih opravdanja za novo grabljenje moći vlasti od predstavljanja te moći kao spasa od nove krize – ovoga puta stvarne, ali umjetno i namjerno stvorene. Time postaje jasnije zašto su isti ljudi u razmaku od samo pet godina jedan fenomen najprije nazivali ljudskim pravom, a zatim opasnošću za sve nas. Planirano stvaranje kaosa skrivano je pod velom ljudskih prava, da bi se kasnije na krilima straha od tog istog kaosa mogao progurati antidemokratski smjer u kojem kao društvo sve pravocrtnije plovimo.

Progresivni kotač nastoji nas fragmentirati na različite načine; od razbijanja koncentracije i kritičkog uma kroz tehnološke distrakcije, umjetnu inteligenciju i virtualne stvarnosti, preko poništavanja tisućljećima formiranih identiteta, pa do eksplicitne podjele građana kroz dovođenje drugih, neintegriranih kulturnih skupina. Krajnji cilj tih fragmentacija jest uspostava moći nad nama, odnosno naše nesvjesno pristajanje na novi oblik centraliziranog, digitalnog i transhumanističkog ropstva.

Migrantska kriza se, drugim riječima, može sagledati kao jedna u nizu ciljano stvorenih kriza na temelju kojih će (uz eko-ideologiju kao ključni instrument) naddržavni centri moći u budućnosti pokušati uspostaviti tehno-totalitarni sustav čije smo monstruozne obrise već imali prilike vidjeti tijekom tzv. pandemije.