Novi dan, novo propagiranje progresivne ideologije. U sukobu dva planska arhitektonska projekta na slici, jedan od kojih se sastoji od još jednog relikta suvremene arhitekture, a drugi od zgrade koja bi pratila tradiciju i stil svoje okoline, pobijedio je prvi. Tako će zagrebačka jezgra, točnije Langov trg, biti popunjen još jednom građevinom koja mu se nameće, odnosno koja je tamo usprkos njemu, a ne zbog njega.
No, ovaj se stil ne nameće samo svojoj arhitektonskoj okolini, već i građanima koji naš grad čine. Naime, u anketi u kojoj je sudjelovalo 20 000 ljudi, 90% njih je glasovalo za gradnju u tradicionalnom stilu na ovome mjestu. Ne samo, dakle, da se arhitektonski milje oglušio na ono što većina traži, i što na kraju krajeva ljudski duh kao takav traži, već se oglušio i na prostu činjenicu koja se često može iščitati između redaka našeg doba, a to je da u poštenom otvorenom sukobu tradicionalne i moderne arhitekture potonja rijetko pobjeđuje. Samo kratak pogled na spomenuta dva projekta jedan pokraj drugoga razbija progresivistička leća afirmirana svakodnevicom modernog društva, pa stvari možemo vidjeti u pravom svjetlu.
S jedne strane vidimo bezličnost, deficit koherentnog identiteta, nedostatak ukrasa, nizanje jednoličnog stakla ili minimalističkog materijala, samonametanje i prolaznost, a s druge konkretan identitet stvoren preko ukrasa, niša, međuigre svjetla i sjene, manjka oštrih rubova, koji su zamijenjeni elegantnim i kreativnim zaokretima, te raznih elemenata koji nam pogled navode kroz površinu zgrade. Vidimo, dakle, svojevrsno ljudsko lice koje kao da se uzdiže iz građevine koja je namijenjena čovjeku, ali svojim dijalogom s okolinom teži trajnosti i vječnosti. Takve građevine imaju svoj specifičan identitet, odnosno svoje lice, pa nije čudno što, primjerice, iskreni dječji umovi klasičnu kuću crtaju tako da prozori stoje na mjestu očiju, a vrata na mjestu usta. Tradicionalne građevine okrenute su s jedne strane prema svojoj okolini, stvarajući sklad s njom tako što ju istovremeno nadograđuju i poštuju ono što je već tamo, te s druge prema nebu kao prema vječnosti. Lijeva zgrada sa slike stvara dojam nečega što stoji samo za sebe, a desna, kako je to u tradiciji često bivalo, pokazuje prema gore.
Stare crkve klasičan su primjer toga kako građevina svojom visinom i stasom pokazuje iz ovog svijeta prema onom sljedećem, dok njihovi moderni visinski pandani, neboderi, "deru nebo", dakle nameću se nebu umjesto da mu pružaju ruku. Crkve, stoga, često svojim tornjićima nalikuju na grane drveta koje se postupno šire i rastvaraju prema visinama, dok neboder de facto nema ni početak ni kraj, nema zaokruženost koja implicira smisao, već se sastoji od utilitarnog nizanja jednoličnih katova unedogled, to jest dokle god je ljudima zavedenim materijalizmom to potrebno. Iz dugotrajnog uzdizanja građevina namijenjenima spajanju našeg svijeta s onim transcendentnim preko nadsvjetovne ljepote, došli smo do ubrzanog uzdizanja što viših/većih/naprednijih Babilonskih kula, kojima cilj nije ništa više od ekonomske koristi i hvatanja svjetovne slave.
"Moramo graditi suvremeno, najbolje i najnaprednije što možemo", kaže jedan od profesora arhitektonskog fakulteta. Povezivanje naprednosti i kvalitete kontinuirani je jezični manevar progresivne ideologije, koji gotovo jednako jako perpetuiraju i kroz arhitekturu. Tradicionalna je arhitektura ljudska jer svojim građevinama daje specifičan identitet umjesto tvorničkog stila masovne proizvodnje monotonih modernih zgrada. Moderne zgrade mi sami ne možemo prepoznati kao ljudske, već nas na to moraju navesti suvremeni pravovjernici, glorificirajući njihovu "naprednost" i okrenutost budućnosti. Kao i u ostatku aktualnog društveno-političkog etosa, suvremena arhitektura želi raskrstiti sa svojom prošlošću, prešućujući pritom činjenicu da javni prostor nije u vlasništvu isključivo nas kao jedne vrijednosno ispražnjene generacije, već i u vlasništvu prošlih (i budućih) generacija.
Valja se, s tim na umu, zapitati tko je dao pravo tim zagovarateljima progresa da narušavaju naš grad, otimaju ga od naših predaka i oduzimaju mu identitet građen stoljećima. Slike koje spomen Zagreba budi u ljudskom umu usko su vezane uz njegov centar, odnosno uz taj prekrasni srednjoeuropski arhitektonski stil. Guranjem stila svog duha vremena Zagrebu brišemo lice i pretvaramo ga u grad ekvivalentan svim drugim gradovima koji su inficirani progresivizmom. U nekoj distopijskoj budućnosti, ukoliko nastavimo ovim tempom, Zagreb neće biti potrebno posjećivati, jer ćemo građevine potpuno jednake njegovima vidjeti u Berlinu, Briselu i Amsterdamu. Suvremena je arhitektura bezlična, stoga i suštinski svugdje jednaka, pa tako i ova buduća zgrada na Ribnjaku zasigurno neće biti mnogo drukčija od neke nove isplanirane zgrade u drugim progresivnim metropolama. Tko vam je dao pravo da nam u ime progresivizma oduzmete grad, gospodo? U čije ime djelujete i za koga gradite - za svoje buduće generacije, koje su vrijednosno vezane uz svoje pretke, ili za apstraktnu ideju napretka ovog pogubljenog duha vremena?
"Uvriježena je praksa da se na mjestu zgrada koje nisu zaštićene kao spomenici kulture, u slučaju gradnje novog objekta, preferira suvremen, u duhu vremena u kojem se gradi", navodi se u jednom od mainstream članaka na temu. Nismo sigurni tko je uspio prodati tu laž da je "uvriježena" praksa arhitekture da se pokorava duhu vremena. Arhitektura je kroz većinu povijesti imala upravo suprotnu svrhu, svrhu pretvaranje svijeta u svoj dom preko pokušaja vertikalnog hvatanja vječnosti iz svog partikularnog horizontalnog, nerijetko zbunjenog duha vremena. Upravo se, drugim riječima, u navedenoj tezi krije srž problema moderne arhitekture; umjesto da njome težimo nadjačavanju duha vremena, ona se duhu vremena pokorava i nameće ga svojoj okolini, udarajući tako i na esenciju civilizacije - barem ukoliko civilizaciju u ovo vrijeme mahnitog napretka i dalje smijemo smatrati zajednicom prošlih, sadašnjih i budućih generacija.
Primjedbe
Objavi komentar