Veliki stereoptikon masovnih medija

U svojoj knjizi [Ideje imaju posljedice], točnije u njezinom izvanrednom poglavlju nazvanom "Veliki stereoptikon", Richard Weaver dubinski analizira različite načine na koje masovni mediji oblikuju ljudski um, namećući mu svoje perceptivne obrasce svijeta. Kroz pregled povijesnog razvoja medija od primitivnog pisma do modernih tehnologija poput radija i televizije, Weaver dovodi u pitanje opravdanost njihovog autoriteta, prokazujući njihov inherentni nedostatak interaktivnosti koji onemogućava trenutnu kritiku. Aktualnost Weaverovih opažanja možemo analizirati i iz suvremenog konteksta, unatoč tome što je od objavljivanja njegovog remek-djela prošlo preko sedamdeset godina. Danas se i dalje suočavamo s istim problemima koje je Weaver tako precizno primijetio sredinom prošlog stoljeća, ali u njihovom tehnološki još razvijenijem obliku.

“Što je čvršće neka izreka stereotipizirana, to je vjerojatnije da će steći vjerodostojnost”, kaže Weaver u počecima svog izlaganja. Velika revolucija odigrala se u jednoj od starogrčkih epoha, čije posljedice osjećamo i mi danas. Naime, na razmeđi Sokratove i Platonove filozofije Platon je zapalio iskru značajnog civilizacijskog zaokreta kada je odlučio zapisati Sokratova učenja, suprotstavljajući se time načelima svog učitelja. Prelazak iz tadašnje usmene predaje u pismenu štetit će ljudskoj sposobnosti pamćenja, tvrdio je Sokrat, te tako pretvoriti znanje u mehaničko ponavljanje (tuđih) riječi s papirusa. Osim što je uloga antičkih recitatora, koji su u svojoj memoriji imali pohranjene desetke tisuće stihova, tom revolucijom otišla u povijest, pisana je riječ označila i prvi odmak od one žive utjelovljene istine kakvu je zagovarao Sokrat svojim dnevnim javnim društveno-političkim raspravama i dijalozima. Na mjesto sukoba umova iz kojeg se polako rađa istina došla je okamenjena pisana riječ, koja samom svojom trajnošću stvara autoritet koji je nerijetko potpuno nezaslužen. Stereotip je puno lakše izgraditi na riječi koja je gluha na svoju protutezu, kao što je to slučaj s pisanom riječju, nego na izrečenoj riječi koja u trenu može biti opovrgnuta. Inherentna ex cathedra priroda pisane riječi nešto je što se u današnje vrijeme s teorijske razine više skoro nikada ne preispituje, no njezina je problematičnost očita u mnogim njezinim praktičnim manifestacijama.

Vladavina pisane riječi dobila je novu dimenziju izumom tiskarskog stroja, koji je uvelike olakšao proces pisanja, što je rezultiralo masovnom dostupnošću pisane riječi. To je demokratiziralo pristup pisanju, čime je njegova opisana inherentna autoritativnost postala dostupna široj publici, a ne samo odabranim autorima. Ako je ranije problem bio to što se stih iz Ilijade smatrao nepravedno dogmatičnim autoritetom, tiskarskim se strojem taj problem širi na književna djela koja se po kvaliteti ne mogu staviti u istu rečenicu s kvalitetom Ilijade. Čitavo to povijesno jačanje pisane riječi dovelo je, među ostalim, do masovnog medija novina, što je pak dovelo do monopoliziranja "istine" od strane upravitelja tiska. Iz perspektive pojedinca, vrednovanje sokratovskih rasprava i njegovog neprestanog preispitivanja egzistencije tim su nizom događaja zamijenjene pasiviziranim upijanjem “istine”. Od fokusa na metodu dolaska do znanja došli smo do fiksiranja na prijenos gotovih fragmentiranih činjenica, što se iznimno jasno može primijetiti u modernim obrazovnim sustavima. 

Znanje kao sinteza raznolikih informacija pretvorila se, drugim riječima, u unaprijed pripremljene isprazne fraze kakve su propaganda, marketing i masovni mediji danas u cijelosti normalizirali. Okamenjena stereotipizirana pisana riječ dosegnula je tako svoj vrhunac, a duh vremena je u podsvijest ljudi usadio načelo primanja "službenih" informacija koje ne preispituje premise iz kojih su te informacije izvedene, već ih a priori uzima kao istinu ili barem dobro potkovanu, na autoritetu utemeljenu potencijalnu istinu. Gašenjem tih osobnih kritičkih mehanizama čovjek je postao pasivna posuda podobna za primanje svake vrste zaglupljujućeg i/ili propagandnog sadržaja. Nadalje, manipulativnost takvog djelovanja iščitava se ne samo u onome što se piše i kako se o tome piše, već i u onome o čemu se piše, odnosno o čemu se ne piše. Filozofski problem beskonačnog broja činjenica kaže da je u samom činu hvatanja objektivne istine prisutna subjektivnost utoliko što ljudski um odabire na koje će se njene fragmente fokusirati. Masovni mediji u začetku ruše tezu koju su i sami popularizirali, a to je da su baš oni predstavnici "objektivnog" informiranja. Neke novine, primjera radi, na današnji dan mogu imati i 100 % istinitog sadržaja, a svejedno manipulirati svoje čitatelje time što ni slova ne napišu o ogromnim antiglobalističkim prosvjedima poljoprivrednika koji se šire svijetom. Novine u tom primjeru nisu lagale eksplicitno, već su lagale tako što su fokus javnosti držale samo na podobnom dijelu istine.

Mogućnost odmaka od masovnih medija u Weaverovo je vrijeme bila ponešto lakša nego danas, no on je i tada prepoznao kako se ona postupno smanjuje, i to ponajprije izumom radija i televizije. Lažne vijesti iz novina možda se ne mogu opovrgnuti u trenutku kao što se to može s izrečenom riječi, no novine se uvijek mogu zatvoriti i/ili ih se može uopće ne kupiti. Radio je, pak, u svom autoritativnom jednosmjernom tonu dostupan i besplatan, a time i sveprisutan. Orvelijanske totalitarne obavijesti koje svi građani naprosto odmah moraju čuti zaživjele su u mediju radija i televizije. Stoga, Weaver kaže da je “mreža nacionalnog radija nalik na sustav zvučnika na ratnom brodu ili u tvornici, preko kojih zapovjedništvo u sve dijelove broda može prenijeti zapovijedi”. Bilo je neizbježno da će takvi sustavi, koji u sekundi mogu prodrijeti do ljudskog uha i uma, biti zloupotrijebljeni od strane politike, stvarajući tako tehnologiziranu verziju onoga što danas zovemo propagandom.

S obzirom na posljednjih nekoliko godina, teško je ne postaviti si pitanje gdje u modernom društvu prestaje novinarstvo a počinje propaganda, odnosno postoji li danas uopće (i može li u teoriji postojati) nešto poput objektivnog novinarstva, koje nije ni pod kakvim utjecajem tzv. odnosa s javnošću. "Odnosi s javnošću" izmišljen je termin njihova začetnika, Edwarda Bernaysa, kojem je nakon Drugog svjetskog rata trebalo novo ruho za propagandu. Svi takvi novi mediji i načini širenja ideja stvaraju ono što je Weaver nazvao velikim stereoptikonom – manipulativnim lećama koja se pojedincu nameću od viših instanci moći, kojima je cilj zadržati ga u platonovskoj špilji, poigravajući se ciljano njegovom pozornošću i pretvarajući ga u nesvjesno poslušan kotačić kolektiva.

Rapidna je tehnološka revolucija 21. stoljeća, međutim, kao jednu od svojih neplaniranih posljedica stvorila pukotinu na tom stereoptikonu, omogućivši svojevrsnu digitalnu modernu verziju antičkog javnog trga. Društvene mreže, usprkos svojoj toksičnosti, adiktivnosti i hipnotizirajućoj prirodi, omogućile su "drugoj strani" glas kojim se na jednosmjerni autoritet masovnih medija može odgovoriti, odnosno u trenutku opovrgnuti njihovu možebitnu laž. Upravo je na mreži koju je kupio jedan od članova antiglobalističkog pokreta otpora, Elon Musk, ostvarena pobjeda nad lažima izrečenim tijekom covid krize. Panikom prebojano nametanje scijentističkih dogmi pod krinkom “konsenzusa struke” (što god to značilo) postupno je bivalo rušeno preko alternativnih informacija koje su cirkulirale preko novog medija društvenih mreža. Reakcija spomenutih instanci moći iz te je perspektive potpuno očekivana – naime, planovi za blisku budućnost gotovo svake globalističke institucije sastoje se od nekog oblika tzv. "borbe protiv dezinformacija na društvenim mrežama". Djelomično slomljeni stereoptikon naprosto želi vratiti svoju poziciju vrhovnog neupitnog autoriteta koji u sekundi može penetrirati u svaki ljudski um. Tzv. fact-checkeri u tom smislu nisu ništa više od rekontekstualiziranog novog djelića Weaverovog stereoptikona, koji na prokazivanje laži izgovorenih na starim medijima radija i televizije reagira tako što to prokazivanje naziva dezinformacijom, otvoreno tvrdeći da bi se pojedinac trebao informirati samo iz “službenih izvora”.

U zaključku, povijesni razvoj medija, od usmenog prijenosa informacija do suvremenih tehnologija, pokazuje kako je forma komunikacije ključna za oblikovanje percepcije stvarnosti. Pritom sveobuhvatni prijelaz prema pasivnom prihvaćanju informacija zapadne civilizacije ukazuje na suštinski problem sa suvremenim obrazovnim sustavima i masovnim medijima. Novi mediji, uz sve svoje nebrojene mane, pružaju platformu za alternativne glasove i snažan su alat za opovrgavanje službenih laži, kao i za novo buđenje onog sokratovskog kritičkog uma kojeg smo danas toliko zanemarili. Upravo tu se, stoga, javlja nova borba za kontrolu informacija, potpuno jednaka onoj iz Weaverovog vremena, samo što se ona iz nametanja dogmatičnog glasa na televiziji ili radiju transformirala u staljinističku "borbu protiv dezinformacija" na društvenim mrežama. Hoće li novi mediji postati samo još jedan dio velikog stereoptikona ili će pak poslužiti kao neplanirano stvoren prostor žive istine koji će se tehno-korporacijama obiti o glavu, ostaje za vidjeti.