.png)
"Odjednom nasta potres velik te se poljuljaše temelji zatvora, umah se otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi". Prije točno četiri godine Hrvatsku je udario snažan potres. Osim što je ilustrirao razornu moć prirode, taj je potres i prokazao grijehe koje smo u tom trenutku činili. Naime, u tim je danima domaća vlast tek bila donijela odluka o zabrani kretanja zbog pandemije covida. Nedugo nakon potresa, međutim, jednakom nepodnošljivom lakoćom je tu zabranu i ukinula. Tadašnji okovi, deminutivno prozvani samoizolacijom, zbog stvarne su ugroze privremeno pali, no takvo poigravanje našom slobodom nije bilo dovoljno da prokljuvimo nakaradnost situacije u koju smo stavljeni. Štoviše, čini se da ju u cijelosti nećemo shvatiti dok god svoj um nismo u potpunosti očistili od njezinih idejnih ostataka. Tek ćemo tada covid priču moći sagledati i definirati kao ono što ona uistinu jest - globalna kolektivna psihoza koja je ugrozila, a možda i dugotrajno uništila modernu demokraciju.
Spomenuta zabrana slobodnog kretanja savršen je primjer za to koliko je ljudska sloboda u političkom smislu fragilna i nestabilna, odnosno koliko lako dolazi do njenog kraha, pogotovo kada infekcija koja taj krah uzrokuje zahvaća cijeli svijet. Shodno tome, naknadno ukidanje te zabrane, jednako neargumentirano kao i njeno uvođenje, ilustriralo je da je jedno od naših temeljnih prava oduzeto pod lažnom premisom kolektivne ugroze. Priroda nam je svojim razornim jezikom jasno sugerirala da naša fiktivna opasnost pada u drugi plan kada se stvarna opasnost ispolji. Ono što je navodno "spašavalo živote" smijenjeno je onda kada je zapravo trebalo spašavati živote. Od tada smo naučili i da famozna mjera udaljenosti od dva metra nije mnogo više od skandalozne političke konstrukcije (https://www.telegraph.co.uk/world-news/2024/01/12/anthony-fauci-covid-6ft-distancing-not-backed-data-usa/), a da je vodeća mantra "misli na druge" blatantna propaganda kakve se ne bi posramili ni najmračniji prošlostoljetni totalitarizmi. Znamo i za niz drugih izgovorenih laži, dezinformacija i masovnih manipulacija, stoga tadašnji potres iz današnje perspektive možemo sagledati kao jedan od inicijalnih znakova da u srži pandemije nije bio biološki već misaoni virus.
Slijedom toga, pitamo se, ukoliko je strah od potresa bio dovoljan da skine lažnu masku s protudemokratske mjere zabrane kretanja, zašto dovoljan za to nije bio i strah od sloma demokracije, strah od totalitarizma, strah od top-down modela vladavine? Zašto nam se krov mora urušiti na glave da bismo shvatili da slobodno i demokratsko društvo nije status quo, već iznimka iznimke na povijesnoj lenti ljudskog društva? Još i poraznije, je li urušavanje naših krovova uopće bilo dovoljno za to, budući da je ista zabrana kasnije ponovno parcijalno uvođena? Tada smo implicitno procijenili da opasnost potresa nadilazi opasnost virusa, no jesmo li se ikada eksplicitno upitali gdje u toj hijerarhiji opasnosti svrstavamo opasnost totalitarizma? Jedan od suštinskih problema našeg doba jest što svoj strah projiciramo na pogrešne stvari.
Aktualni domaći parlamentarni izbori ukazuju na to da smo usprkos prethodnim godinama i dalje tragično slijepi. Javna predizborna rasprava vodi se u standardnom letargičnom tonu, uz nametanje zastarjelih kategorija lažne ljevice i lažne desnice, a sve se glasnije izgovaraju i one ponavljane intelektualno lijene teze o tome "da su svi isti" i da se ni za koga ne može dati glas. Kao bića pala s Marsa, zaboravljamo kontekstualizirati ovogodišnje izbore, te artikulirati minimum oko kojega bi se svaki demokratski građanin trebao složiti. Taj minimum glasi da na vlast nećemo dovesti one koji su nam do prije par godina oduzimali temeljna prava, segregirali nas i ucjenjivali, odnosno da ćemo se nadati da će vlast preuzeti oni koji su protiv takvog djelovanja ustali. S obzirom na to da je potonjih na domaćoj sceni bilo iznimno malo, izbor bi trebao biti prilično limitiran, pa time i jednostavan. Onima koji su nas bespravno zatvarali, da bi zatim u kukavičkom strahu za vlastitu sigurnost sami sebi skočili u usta, momentalno ukidajući nametnuti zatvor, glas može dati samo onaj tko je od demokracije odustao ili tko nikada nije ni naučio što demokracija jest.
(Post)moderno društvo utjelovljenje je jedne od najjačih anti-utopijskih teza ikad izrečenih; dajte mi ekonomsku i fizičku sigurnost, obilje materijalnog bogatstva, te da je jedino čime se moram baviti produženje vrste, i prvom ću prilikom iz dosade, a u ime svoje kaotične ljudskosti, demolirati taj sustav. Dostojevski je svojom standardnom genijalnošću sažeo problem hipertrofije lagodnosti koja dovodi do njezine devalvacije. Svoje slobode su posljednjih godina najlakše prodavale upravo one države koje u živom sjećanju nemaju spoznaju kako je biti neslobodan. Istočna Europa i Afrika prednjačile su u odbijanju nametane centralizirane globalne vlasti, jer direktno ili transgeneracijski znaju što deificiranje svjetovnih vođa sa sobom donosi. Napredni zapad pak u nedostatku stvarnih egzistencijalnih problema svjesno i nesvjesno sam sebi stvara probleme, pristajući na rasipanje svojih prava u ime nekih drugih fiktivnih pseudoprava i rušeći civilizacijske ograde za koje je zaboravio zašto su uopće bile uzdignute. Štoviše, rušenje ograde zvane pravo na slobodno kretanje svojim je pseudohumanističkim i neopoganskim novojezikom preimenovao u političke korektne termine "samoizolacije" i "15-minutnih gradova".
Naše društvo percipira svijet i u njemu djeluje slijedeći načela razmaženog djeteta - djeteta kojem je predugo bilo predobro i koje je, stoga, nesvjesno da mu iznimno lako može postati iznimno loše. Tisućljećima građene vrijednosti njegove civilizacije darovale su mu život baziran na ljubavi među bližnjima, na toleranciji, blagostanju i slobodi. Međutim, razmaženo je dijete u jednom trenutku te plodove počelo internalizirati, nazivajući ih svojim izumom. Svojim izumima i samome sebi se pak, kako uči modernost, valja bezuvjetno klanjati. Chesterton je jednom rekao da je moderno društvo prepuno fragmentiranih podivljalih i karikaturalno izobličenih kršćanskih vrlina. Društvo smo koje se klanja posljedicama svog vrijednosnog sustava umjesto da cijenimo srž koja ih je iznjedrila, koja ih čini koherentnima i prema kojoj bi one trebale pokazivati. Odričemo se cilja u ime sredstva - izvora tolerancije u ime mahnite iskorijenjene tolerancije - i zbog toga gubimo oboje. Kao dijete koje se predugo igralo jednom igračkom, naša nam je sloboda postala dosadna, pa smo ju odbacili i zamijenili zlatnim teletom novonormalne slobode, u kojoj nitko nije slobodan.
Primjedbe
Objavi komentar