Tko je dovoljno lud da vjeruje u sebe?

“Želite li da vam kažem gdje su ljudi koji najviše vjeruju u sebe? Mogu vam to reći. Znam za ljude koji vjeruju u sebe čvršće od Napoleona ili Cezara. Znam gdje sjaji zvijezda stajačica sigurnosti i uspjeha. Mogu vas odvesti do prijestoljâ nadljudi. Svi ljudi koji uistinu vjeruju u sebe su u umobolnicama.” Tako je ustvrdio G. K. Chesterton u svom briljantnom [Pravovjerju]. Vozeći se posljednjih godina po Zagrebu, a i po ostatku suvremenog zapadnog svijeta, neizbježno nailazimo na niz upravo onih mantri kojima je Chesterton svojevremeno dom pronašao u umobolnici. Gubitak interesa u ono nadsvjetovno ili, svjetovnijim riječima, metafizičko, stvorio je u modernom čovjeku potrebu da svoju vjeru usmjerava prema samome sebi. 

Renomirani psihijatar i psihoanalitičar C. G. Jung sredinom je prošlog stoljeća osmislio terapiju za liječenje alkoholizma, koja je kasnije prerasla u poznati pokret Anonimnih Alkoholičara (Alcoholics Anonymous - AA). Jungova terapija temeljila se na smjeni lažnog božanstva onim pravim - njegovim riječima, "spiritus contra spiritum". Pronalazeći u žeđi za alkoholom duhovnu pozadinu žeđi ljudskog bića za cjelovitošću, Jung je zaključio da se alkoholizam može istinski prevladati jedino kroz duhovnu transformaciju. Na tim temeljima, Bill Wilson, jedan od osnivača AA, oblikovao je program od 12 koraka koji su postali srž i okosnica pokreta. Ovaj program nije samo pružio strukturu za osobnu transformaciju, već je i naglasio važnost grupne podrške i dijeljenja iskustava među članovima. Kroz redovite sastanke i primjenu ovih koraka, članovi AA osvještavaju se o svojoj ovisnosti, suočavaju se sa svojim manjkavostima i za njih se iskupljuju. Svi ti koraci mogu se u svojoj srži promatrati kao psihologizirana verzija kršćanskog procesa ispovijedi, pokajanja i iskupljenja. Kršćansko iskupljenje i AA program, dakle, povezuje vjera u pomirbu s Bogom kao preduvjet spasenja duše. Preformulirano, vlastita transformacija uvjetovana je postavljanjem objektivnog načela i posljedičnog djelovanja sukladno njemu.

Jung je već u svoje vrijeme prepoznao diskrepanciju između materijalističkog poimanja svijeta tipičnog za modernog čovjeka i inherentne ljudske duhovne čežnje; čežnje za nadilaženjem samoga sebe i za pronalaskom mjesta za odmor svoga srca. Tehnocentrični materijalistički svijet naprosto ne daje adekvatne odgovore u sferi duhovnog. Tu sferu pak čovjek iz sebe ne može iskorijeniti, već ju može samo potisnuti, te se kasnije nositi s eksplozivnim kompenzacijskih mehanizmima tog potiskivanja. Valja pritom primijetiti da u konzistentnom materijalizmu ne bi trebalo biti mjesta ni za kakav oblik vjere - uključujući onaj usmjeren prema sebi. U njemu cjelokupni bitak nije mnogo više od determiniranog mehaničkog sustava, u kojemu je čovjek ekvivalentan svakom drugom biću u svemu osim u iluziji slobodne volje i svijesti kojom se unikatno samozavarava. Mogli bismo se, stoga, upitati u što to moderan čovjek, prožet materijalizmom, ima povjerenja (lat. fides = povjerenje, vjera) kada kaže da vjeruje u sebe. Budući da je slijepo prihvatio materijalističke premise, on svoju zapostavljenu duhovnu sferu nesvjesno popunjava deficiranim svjetovnim fenomenima, uzaludno pokušavajući i sebe pretvoriti u nešto čemu se u trenucima vlastite nedostatnosti paradoksalno može okrenuti. Stoga, iako tradicionalna vjera danas simbolizira nazadnost, vjera u struku, znanost, medije, službene narative, državu - i samoga sebe - znakovi su iznimne naprednosti i modernosti.

Jedna od najefikasnijih znanih terapija za tretiranje najgorih oblika izgubljenosti ljudske duše tvrdi da je izgubljenoj duši potreban izvanjski oslonac da bi se mogla ponovno pronaći. Većina aktualnih teorija samopomoći pak inzistira na tome da si pomognemo sami, suprotstavljajući se tako tradicionalnoj kršćanskoj etici i uspješnim tehnikama suočavanja s napastima koje su iz nje proizašle. Bez postavljanja ideala kojemu težimo, bez prosudbe o tome koliko smo od tog ideala udaljeni, bez kajanja za svoje propuste - bez nadsvjetovne referentne točke, nema trajnog i dubinskog poboljšanja. Upravo je u prepoznavanju permanentne udaljenosti čovjeka od svog ideala Chesterton vidio protuotrov za najteži smrtni grijeh - oholost. Zbog svojih grijeha, čovjek je prema kršćanskom učenju uvijek udaljen od slike koju mu je Bog namijenio. On se, stoga, mora suočiti sa svojim propustima, jer na taj način rascjep između sebe i svoje idealne slike pretvara u put iz jednog u drugo. Put prema gore i prema dolje su, kako je zaključio Heraklit, jedno te isti put. Odbacivanjem ideala, naše je doba zatvorilo vrata koja vode prema gore, relativizirajući objektivnu istinu, a dogmatizirajući ono što je u svojoj trenutnoj oholosti procijenilo kao istinito. 

U tom smo pogledu slični alkoholičarima koje je Jung liječio. Dok oni svoj duhovni nemir utapaju u moru alkohola, mi ga utapamo u egomanijakalnoj vjeri u sebe - bilo to u doslovnom smislu samih sebe ili u smislu sebe kao pripadnika svjetovnih institucija. Bez pronalaska vanjskih čvrstih stepenica, međutim, nemamo na što stati kako bi nadišli svoju trenutnu nedostatnu verziju. Danas sveprisutni self-help savjeti o raznim ledenim kupkama, ranom buđenju, hvatanju financijskih i poslovnih uspjeha itd. nepotpuni su bez nadsvjetovnog ideala prema kojemu bi oni trebali odvesti. Ni najpreciznija vojnička rutina ranog buđenja neće nam pomoći ako u moralnoj sferi pasivno lepršamo u smjeru vjetrova svog pogubljenog doba. Kontekstualizirajući, s tim na umu, mantru "vjeruj u sebe" u suvremeno društvo, uviđamo da nijedna njezina stavka u praksi ne može stajati. Vjeru smo, naime, ostavili u arhaičnoj prošlosti (ili si barem tako volimo govoriti), a na fragmentaciji sebstva aktivno radimo. Slijedeći naputke progresivne ideologije, razvodnili smo svako svoje identitetsko sidro, uključujući i ona najelementarnija kao što je biološki spol. Stoga, u što to točno *vjerujemo* kada vjerujemo u *sebe*, u ovom ćumezu naših vrijednosno ispražnjenih i dezorijentiranih uvjerenja, ostaje potpuno nejasno.

Chesterton je imao talent za pronalazak pulsa duha vremena. Puls našeg modernog duha pronašao je u rečenici "čovjek je napravljen da sumnja u sebe, ali da nepokolebljivo odbija sumnjati u istinu, no ta su se uvjerenja obrnula". Duhovna transformacija smijenjena je egomanijom, zbog koje grešni pojedinac na nezadovoljstvo vlastitom egzistencijom odgovara lišavanjem odgovornosti i prigrljivanjem upravo onih grijeha koje su to nezadovoljstvo i pomogli stvoriti. Izrazito smo mlaki kada od relativizacije treba obraniti metafizičke ideale, a izrazito čvrsti u dogmatičnom validiranju sebe samih. S obzirom na smjer u kojem smo kao društvo krenuli, mogli bismo reći da je naša umobolna vjera dosegnula svoj vrhunac - postali smo toliko oholi, da više čak i ne vjerujemo u sebe, već u svoje grijehe. Od vjere u sebe došli smo do vjere u najgore dijelove sebe.