Jesu li političari krivi za sve?

Teza da su političari krivi za aktualno društveno stanje u Hrvatskoj je toliko ponavljana da je prerasla u svojevrsni intelektualno lijeni klišej. Suština problema nije u istinitosti ili lažnosti te teze, već u njezinoj ispraznosti od ikakvog dubljeg značenja. Ona je svojom klišeizacijom zašla onkraj istine i laži, u sferu koju je američki filozof Harry Frankfurt nazivao "kenjažom" (eng. bullshit). Verbalnu kenjažu, Frankfurt tvrdi, sačinjava ispraznost sadržaja, odnosno sve ono što je izgovoreno bez da se time zapravo išta konkretno reklo. 

Kada kažemo da su političari krivi za stanje u RH, mi nismo rekli ništa, a to koliko nismo rekli ništa potvrđeno je na nedavnim parlamentarnim izborima. Tamo je, naime, podosta većom izlaznošću građana samo potvrđena odluka koju su građani dali davne 2020. Kolektivna psihoza covida, tadašnje koketiranje s totalitarizmom, niz masovnih koruptivnih afera, dva razorna potresa (i manjak ikakve naznake smislene obnove), nastavak uvoza progresivističke ideologije sa zapada (transhumanizma, tehno-centrizma, rodne ideologije itd.), masovne migracije, plesanje po rubu svjetskog rata itd. nisu bili dovoljni da hrvatski kolektiv politički kazni svoje dotadašnje predstavnike i odluči krenuti nekim drugim putem. 

Kulturni ratovi koji jačaju po cijelom zapadu, a čiji tabori se sve jasnije deklariraju kao globalisti i suverenisti, Hrvatima su očito još uvijek nepoznanica. Tko ima vremena brinuti o nekakvim tamo globalistima, koji su jasno najavili svoju viziju tehnolo-totalitarnog distopijskog budućeg društva, kada moramo uživati u standardnoj hrvatskoj režiranoj sapunici zvanoj "SDP protiv HDZ-a". 

*** HDZSDP ***

Gotovo 700 000 građana RH dalo je glas stranci pravomoćno osuđenoj za korupciju, koja je kroz prethodni mandat smijenila dvoznamenkasti broj ministara zbog novih korupcija. Ako direktna krađa iz naših džepova nije dovoljna da bi se odgovorna politička tvorevina za to kaznila, teško da dovoljni mogu biti neki kompleksniji fenomeni, kao što je nedavna velikonarativna globalna laž zvana covid pandemija koju su isti činovnici perpetuirali u našim granicama. Shodno tomu, preko pola milijuna građana RH dalo je glas olinjaloj staroljevičarskoj stranci, koja glumi HDZ-ovu oporbu, dok u praksi oko svakog bitnijeg pitanja (promjena izbornog zakona, covid potvrde, ukidanje parapolitičkog ustavnog suda, uvoz rodne ideologije i sl.) HDZ-u vjerno drži ljestve. Ta stranka pati i od internog sukoba ličnosti, pa na svom fiktivnom "socijaldemokratskom" čelu drži osobu koja samu sebe naziva libertarijancem, a čini se da se ne mogu odlučiti ni oko toga predstavljaju li danas izumrlu staru socijalističku ljevicu ili njen novi, ojačali "woke-zeleni" pandan. 

*** Možemo ***

Za stranku koja na domaćoj sceni uistinu utjelovljuje spomenutu woke-zelenu novu ljevicu glasovalo je gotovo 200 000 Hrvata. Stranka je to, da se podsjetimo, koja je kao jedan od svojih glavnih ciljeva na recentnim lokalnim izborima predstavila rješavanje problema zagrebačkog otpada. Upravo je najveća manifestacija tog problema gotovo usmrtila jednog zagrebačkog građanina, učinivši ga doživotnim invalidom, kada se planina zvana Jakuševac urušila na njega. To nažalost nije bilo dovoljno da bi se ta stranka politički kaznila. Ako očigledno dovođenje u opasnost svojih građana nije bilo dovoljno za to, kako bismo onda mogli očekivati da će ju građani kazniti za apstraktniju činjenicu da na mala vrata u RH uvode iznimno upitnu i opasnu rodnu ideologiju? Što je uopće rodna ideologija? Koga briga - to su ionako neke američke izmišljotine od kojih smo mi u Lijepoj Našoj sigurni.

Za te 3 očito globalistički i progresivistički nastrojene stranke glasovalo je, dakle, cca milijun i 500 000 građana. Kakvo je pak stanje s nominalno suverenističkim strankama; kažnjavaju li se one na izborima za svoje političke propuste? 

*** Domovinski pokret, Pravo i Pravda ***

Čini se da ne. Domovinski pokret svoju je kampanju uvelike bazirao na svom navodnom suverenizmu, odnosno na tvrdnji da će baš oni zaustaviti HDZ-ovu korupciju i globalističku poslušnost. U više navrata njihov je predsjednik rekao da s HDZ-om u koaliciju neće ulaziti ni pod koju cijenu. Štoviše, u svojemu su PR-u HDZ prozivali čak i za bivanje na krivoj strani u Domovinskom ratu, implicirajući da u očima njihovog aktualnog vodstva i manjinskih partnera Vukovar 1991. godine nije pao, već je bio "oslobođen". 

Sada, nekoliko dana nakon izbora, sve smo bliži toj koaliciji. U svijetu koji nije dio tzv. hrvatskog apsurdistana, u kojem oni najrazličitiji mogu ići zajedno, a oni najsličniji mogu glumiti različitost, Domovinski pokret bio bi definiran kao netko tko je prekršio svoja predizborna obećanja, odnosno tko je prevario birače, budući da su velik dio svojih glasova nesumnjivo dobili upravo od onih građana koji su preko njih htjeli poraziti HDZ. Slijedeći njihovu vlastitu logiku, oni će u narednim danima sjediti za stolom s onima koji su rušili Vukovar. 

U sličnom tonu, najčvršće postavljeni antiglobalistički kandidat, Mislav Kolakušić, išao je na izbore koalirajući s Domovinskim pokretom. On je, kako stvari stoje, ostao dosljedan svojim stavovima, potvrđujući i danas da njegova stranka zasigurno neće koalirati s HDZ-om. Svoj je nedostatak čvrstih načela ili političku naivnost ili politički oportunizam, međutim, pokazao kroz koaliranje s Domovinskim pokretom. Naime, ako dođe do koalicije HDZ+DP, Kolakušić će sam sebi morati priznati da je indirektno pripomogao HDZ-u doći na vlast. Time će pak u političkom smislu neizbježno ispasti ili naivac ili oportunist - naivac ukoliko ga je DP uspješno preveslao rekavši mu da neće ići s HDZ-om, a oportunist ukoliko je, kao i mnogi od nas, znao da postoji šansa da DP učini baš to, ali je na to zatvorio oči kako bi si osigurao ulazak u sabor. 

*** Most ***

Nadalje, Most, kao najjasnije artikulirana konzervativna stranka i stranka s najviše potencijala za spomenutu nadpolitičku civilizacijsku borbu, pokazao je da je u suštini slabo konzervativno artikuliran i još slabije spreman za šire borbe. Uz to što su svoju kampanju bazirali na "anti" porukama, umjesto na nuđenju čvrstih i jasno definiranih konzervativnih politika (vjera, obitelj, nacija) koje su u ovom progresivnom vremenu prijeko potrebne, u predizbornim previranjima odbili su koaliciju s DP-om, da bi im danas nudili isto to. Kao i Kolakušić, koaliciju s HDZ-om i dalje eksplicitno odbijaju, no za razliku od njega iz tog su razloga ranije odbili i suradnju s DP-om, koji je od početka mnogima (opravdano?) bio sumnjiv u svojoj anti-hadezeovštini. Kako ne kritizirati dijametralno suprotno djelovanje prije i nakon izbora, koje se sada neuspješno umata u celofan nužnosti rušenja vladajuće stranke?

Ukoliko sada možete koalirati s ostatkom desnice, zašto isto niste učinili prije izbora kada bi svi skupa vrlo vjerojatno dobili veći broj glasova i ozbiljnije zaprijetili HDZ-u? To je pitanje koje bi se Mostovim glasačima ovih dana trebalo vrtjeti po glavi. Ako je glavni cilj rušiti HDZ, zašto je Kolakušić ismijan kada je istu stvar rekao prije izbora? Ako su pak najvažnija načela (što je po našem skromnom sudu svakako točno), zašto sada zovete mrski DP u koaliciju? Radi se, dakle, ili o prvotnoj iznimno naivnoj procjeni ishoda izbora, u kojoj se mislilo da se HDZ može srušiti samostalno, ili o sadašnjem gaženju svojih načela. U svakom slučaju, neozbiljno za stranku koja pretendira (ako pretendira?) na domaćoj sceni predstavljati dugo iščekivani klasični burkeovski konzervativizam. 

***

Vrativši se nakon ove analize vodećih hrvatskih stranaka na inicijalno navedeni klišej, možemo se još jednom priupitati jesu li političari glavni krivci za stanje u državi. S jedne strane jesu, jer je i tijekom ovih izbora svaka vodeća hrvatska stranka na ovaj ili onaj način gazila svoje riječi i obećanja dana biračima ili se u najmanju ruku pokazala krajnje naivnom/oportunističkom. No s druge se strane valja upitati tko im omogućava takvo djelovanje. Ukoliko birači nisu u stanju pojmiti da su bili prevareni od strane svojih predstavnika, zašto bi ti predstavnici, u ovom modernom amoralnom svijetu, težili biti bolji? Ako nas se može varati, zašto ne bismo bili prevareni? 

Sastav našeg sabora nije ispisan nasumičnim udaranjem po tipkovnici, već glasovima građana, a upravo su glasovi građana servirali sastav sabora nad kojim će se naredne četiri godine zgražati jednako kako su se zgražali i prethodne četiri, ne shvaćajući koliko je apsurdno zgražati se nad onime što su sami kreirali. Kao što je slučaj i s mainstream medijima, političarima se svi vole narugati i nad njima glumiti nekakvu moralnu superiornost. Usprkos navodnoj pameti građana i prividnoj gluposti novinara i političara, većina će na kraju dana očito još uvijek dati glas njihovoj kenjaži te listati njihovu kenjažu tepajući prozvanu novinama. Dok se taj umni sklop ne promijeni, a on se neće mijenjati kroz sferu politike, već kroz sferu kulture, ne preostaje mnogo osim laprdanja o tome kako su političari krivi za sve.