Kraj liberalne utopije: progresivizam i njegove žrtve

Posljednjih smo dana u mainstreamu mogli čitati o tome kako je na meksičkim predsjedničkim izborima po prvi puta u povijesti izabrana žena. Štoviše, naglašeno je da se ne radi samo o ženi već i o "klimatskoj znanstvenici", "deklariranoj feministici" i "poduzetnici". Poznato je da propaganda manipulira kako onim izrečenim tako i onim neizrečenim. Što je i zašto (ne)izrečeno u ovim naslovima analizirat ćemo u nastavku, zaranjajući pritom i u genezu takvog ideološkog djelovanja u našoj civilizaciji. 

*** Liberalizam ***

Kada je sredinom (i krajem) prošlog stoljeća liberalizam pobijedio tadašnje totalitarizme, mnogi zapadni intelektualci najavili su kraj povijesti - jedan miran racionalan prosvjećen permanentan period, u kojemu ćemo fenomene kao što su ratovi i religije ostaviti iza sebe te uživati u svojim posljedičnim znanstveno-tehnološkim darovima i lagodnom životu. Slijedom toga, liberalizam je u srž ljudske egzistencije postavio slobodu. Nakon što su poražene ideologije koje su aktivno radile na suzbijanju slobode, za očekivati je bilo da će sloboda procvasti. No nova sloboda liberalizma bila je drukčije definirana od onoga kako su ju definirali naši kršćanski i starogrčki preci. Dok su oni slobodu promatrali kao postupak discipliniranja samoga sebe i svojih grešnih želja s ciljem stremljenja prema idealu, mi ju jednostavno definiramo kao stanje u kojemu ništa ne stoji između nas i naših htijenja. Platon pak kao najneslobodnije pojedince izdvaja upravo apsolutne vladare, jer njima njihova moć otežava uvježbavanje samodiscipliniranja, odnosno stavljanja svoje grešne svjetovne volje pod kontrolu. Do svega mogu doći i sve mogu ostvariti, a sa svakim takvim nepromišljenim ostvarenjem svojih želja zapravo samo stvaraju nove želje, zatvarajući se tako u krug robovanja svojoj slobodi.

Spomenuti liberalizam i utopijsko doba koje je s njime trebalo uslijediti nisu dali nikakav odgovor na pitanja što će biti krajnji kompas koji će pojedinca nadalje navoditi kroz ovaj svijet, što će ga držati istinski slobodnim (tj. prije svega slobodnim od samoga sebe), prema čemu će on težiti, te kako će se civilizacija nositi s možebitnim suprotstavljenim težnjama svojih članova (što je danas, među ostalim, savršeno oprimjereno u propadajućem fenomenu multikulturalizma). Prokopavanjem ispod fasade pseudomoralnih i kvazihumanističkih sladunjavih mantri modernog liberalizma dolazi se do jednog zanimljivog paradoksa. Naime, ako liberalizam, kako je rečeno, stoji na nogama individualne slobode, onda on u svojoj srži ne može imati slobodu, već upravo - slijedeći njegovu vlastitu definiciju - neslobodu, odnosno ograničenje slobode. Očito je to iz one poznate teze liberalnih proponenata koja kaže da moja sloboda prestaje tamo gdje počinje sloboda drugih. Drugim riječima, srž moje egzistencije je sloboda, a srž te srži je ograničenje te slobode spram drugih. Pritom, za razliku od kršćanskog nutarnjeg samoograničavanja (uvelike potaknutog vlastitom savješću), liberalizam je zbog te svoje kontradiktorne srži prirodno odveo u zahtijevanje nametanja ograničenja izvana - od, primjerice, države ili struke. Sloboda se počela ograničavati u ime slobode. 

Posljedično, liberalizam je mogao funkcionirati u svijetu u kojem u najmanju ruku postoje I) jasno definirani stabilni ideali kojima valja stremiti i II) jasno definirano pogrešno djelovanje od kojega valja bježati. On je mogao funkcionirati tamo gdje pojedinac poznaje i priznaje barem nekakvu fenomenološku verziju raja i pakla - onoga prema čemu je uvijek dobro ići i onoga od čega se nužno treba odmicati. On je mogao funkcionirati dok god je bio dovoljno samosvjestan da shvati da ljudi po prirodi teže onome što su tomisti nazivali summum bonum - općim ultimativnim dobrom. Jednom kada je moderan čovjek svijet oko sebe počeo sagledavati prvenstveno kao kaotičnu tabulu rasu koju može modelirati po svojoj volji (tj. samokreirati svoj vlastiti prometejski summum bonum), započeo je početak cjepkanja liberalizma, odnosno početak njegovog kraja. Svaki će čovjek postati crkva u sebi, rekao je Jung u najavi te duhovne i civilizacijske fragmentacije.  

*** Iz liberalizma u progresivizam: klanjanje svjetovnom ***

Relativizmom oslabjeti tradiciju da bi se nakon toga svijet popunio novoosmišljenom tradicijom - novim dogmatizmom; tom su se strategijom vodili progresivisti. Jašući na valovima liberalizma, pripremali su ideologiju koja će između ostalog proždrijeti i njega samog. Američki ljevičari još su do prije samo nekoliko desetljeća javno zagovarali inherentnu važnost slobode govora, boreći se za to pravo čak i u kontekstu svojih najljućih neprijatelja. Danas su jezik spremni okovati i za najmanje odstupanje od svog pravovjerja, kao što je odbijanje korištenja Novogovorne radikalne rodno ideološke terminologije. Liberali su bili proždrijeti od svoje revolucionarne majke te su, ako su bili dovoljno makijavelističko lukavi da se obrate na progresivizam, ispljunuti kao novi ljevičari - kao paradoksalni relativistički dogmatici. Sjena zapadne kršćanske tradicije koju su ranije pokušali demolirati, međutim, i dalje stoji ponad njih, ne zato što nisu bili dovoljno agresivni u pokušajima njenog rušenja, već zato što su mnogi dijelovi njezine srži neodvojivi od srži čovjeka. 

Bojeći se sjene Onoga koji je taj koji jest, njihov je potisnuti duhovni poriv uzdigao jednu novu monstruoznu sjenu - jedan novi nepromišljeni i manijakalni sustav vrijednosti. Bojeći se Boga porodili su niz svjetovnih bogova, ne shvaćajući da su svjetovni bogovi po definiciji demoni, a da demoni uvijek u pravom trenutku obrću odnos sluge i gospodara između sebe i svojih subjekata. Demone prošlog stoljeća prepoznali smo tek nakon što su iza sebe ostavili stotine milijuna žrtava. Nietzscheov koncept božje smrti među rijetkima je najavio takav razvoj još u 19. stoljeću, prognozirajući ispravno da će se moderan čovjek, nakon što je skrhao svog Boga, okrenuti i samim zmijama koje gmižu na Njegovim temeljima kako bi im se naklonio, kako bi u njima pronašao nit vodilju i popunio svoju transcendentnu težnju. I prošlostoljetne su zmije izvorno bile samo pokušaj ostvarenja novog Homo Sovieticusa i nove Plave Zvijeri - novih Homo Deusa. Načini na koji se današnje pseudobožanske zmije poigravaju nama i našim umovima itekako su vidljivi, usprkos našoj svojevoljnoj sljepoći. Kastracija djece može se sakriti pod sintagmu "promjene spola", no to neće promijeniti njezinu prirodu niti njezine razorne posljedice. Zatvaranje ljudi u logore nije prestalo biti monstruozno jer smo ga prozvali "samoizolacijom", kao što ni grijeh nije prestao biti grijeh jer smo ga počeli nazivati mentalnim stanjem ili ljudskim izborom.

Slijedom toga, to što je na izborima "prvi puta u povijesti pobijedila žena" ne može i neće sakriti činjenicu da je 37 (slovima: trideset sedam) njezinih protukandidata ubijeno tijekom izbornog procesa. Sudbine tih pojedinaca, kao ni očit posljedični manjak legitimiteta meksičkih izbora, mainstreamu nisu interesantni. Kako bi i bili kada postoje važnije stvari; važnije vrijednosti i važniji entiteti kojima se valja pokloniti. Neka nas naslovi ne zavaraju - nije njima važno što je žena osvojila izbore - danas ionako snagom volje svatko može postati ženom, već to što je izbore osvojila 1. feministička pravovjernica, 2. ekološka pravovjernica i 3. scijentistička pravovjernica. Zadovoljenje čak 3 pseudobožanstva naprosto je previše primamljivo da bismo se bavili sporednim žrtvama prinesenima na njihov oltar.